Blagdan sv. Lovre svečano je proslavljen u župi sv. Lovre u Kalima na otoku Ugljanu u subotu, 10. kolovoza. Svečano misno slavlje u kaljskoj župnoj crkvi sv. Lovre predvodio je o. Jeronim Marin, OSB, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu i predsjednik Slavenske benediktinske kongregacije.

Za Isusove riječi navještene u blagdanskom Evanđelju: „Ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo. Ako li umre, donosi obilat rod“, Benedikt XVI. rekao je da su „esencija kršćanstva, bît kršćanstva“, naglasio je opat Marin.

„Sve najvažnije rečeno je u slici pšeničnog zrna koje pada u zemlju i umire da bi donijelo obilat rod“, poručio je o. Jeronim, pojasnivši kontekst u kojem je Isus rekao te riječi. Isus je to rekao u jednom od presudnih i najsvečanijih trenutaka u svom životu. „Isus je bio u Jeruzalemu da proslavi Pashu, vjerojatno pitajući se, koja je to Pasha na kojoj će on sam sebe prinijeti kao žrtvu za spas svijeta. I čekao je znak. Znak s Neba, znak od Oca. I taj put ga je dobio. Neobičan znak“, rekao je o. Jeronim.

Navještaju o zrnu prethodi prizor kada su neki Grci, pogani, došli do Andrije i Filipa, rekavši im da žele razgovarati s Isusom. Doveli su Grke k Isusu, a Isus je na to rekao: „Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam…“ i onda izriče sliku o pšeničnom zrnu. Kad Isus počinje s riječima ‘Zaista, zaista, kažem vam’, onda nam uvijek želi objaviti nešto veliko. Ovaj put, to što nam objavljuje nije novo samo za nas, nego i za njega. A novo je to da je to ta Pasha kada Isus ima položiti svoj život. A znak je što su došli i oni izvan židovstva“, rekao je o. Jeronim.

„Pšenično zrno u svojoj naravi, u svojoj bîti, mora postati nešto drugo, nešto veće. To je upisano u sudbinu svakog zrna. Moraš umrijeti i ono što nosiš u sebi mora probiti, mora izaći iz tog okvira, iz te opne u kojoj je skriveno i donijeti obilat rod. To je poslanje zrna i to je poslanje Isusa. Došao je trenutak kada Bog želi objaviti Mesiju kakvog nitko nije očekivao, proroka i kralja kakvog nitko nije očekivao. Odnosno, Boga koji je postao čovjekom i koji je u ljubavi za čovjeka spreman i umrijeti za njega. Umire da bi mu oprostio sve grijehe, da bi mogao postati kruhom, nahraniti ga i hraniti ga, kroz čitavu povijest. I na križu je poganin shvatio što je to objavljeno, rekavši, ‘Ovo je uistinu Sin Božji’“, istaknuo je propovjednik.

Trenutak kada govori o zrnu predstavlja veliki trenutak za Isusa, naglasio je o. Jeronim. „Od toga trenutka, Isus više nikoga ne liječi, ne propovijeda, on je samo sa svojim učenicima, sprema Pashu. Toliko je svečan i dragocjen taj trenutak za Isusov život. To je ne samo bît kršćanstva, to je tajna Isusovog života. To on najprije govori o sebi: Ja sam to zrno koje mora pasti u zemlju i umrijeti, da bi donijelo roda. A onda i svi koji žele biti Isusovi, sv. Lovro i svatko od nas. To je tajna našeg života. S tim ključem možemo sve otključati.

Uvijek nam je napraviti ta dva koraka: dopustiti da budemo bačeni u zemlju, da tamo umremo i da donesemo plod. Kao što je to učinio Isus. Umrijeti i donijeti plod, umrijeti radi ploda. Prinijeti žrtvu radi ploda. To su te dvije stvarnosti“, poručio je o. Jeronim, upozorivši da ljudi tako lako pogriješe, pa jednu od tih stvarnosti isključe i zaborave. „Tu se kriju velike napasti za naš život. Neki bi prečicom do života, do ploda. Ne ide. Do života, do roda i do ploda samo kroz smrt. To nije ljudska mudrost, to nam Bog objavljuje tajnu života. Ne postoji drugi put i svaki drugi put je slijepa ulica. Počevši od Adama i Eve, tako je sa svakim zavedenim čovjekom. Krene, misleći da ide u život, da ide za obećanjem nečega većeg i ljepšeg. A stoji gol, osramoćen, iznevjerivši samog sebe i druge“, upozorio je opat Marin.

Druga zamka za naš život je da se ne maknemo od prvog koraka. „Da ostanemo samo kod žrtve koju treba prinijeti. I zaboravimo da je cilj život, rod, da je cilj obilati plod, radost, veselje,da kroz smrt idemo prema životu“, istaknuo je opat Marin. Podsjetio je da papa Franjo kaže kako neki ljudi žive život i izgleda im kao da je stalno korizma.

„Život nije stalno korizma. Korizma traje 40 dana. U godini je 365 dana. Ali, zna nam se dogoditi da ostanemo u toj ulozi žrtve, iz tko zna kojeg razloga. Možda nam tek tada ljudi poklanjaju svoju pažnju, vrijeme i uho. Možda mislimo da moramo uzeti svaki križ na sebe, svaku muku, svaki teret kojeg vidimo. Ali, zaboravljamo krenuti dalje, prema cilju, prema plodovima, prema radosti.

Zato Pavao kaže, ‘Bog ljubi vesela darivatelja’. Zato, odmjeri srce koliko želiš dati. Pavao piše: ‘Svatko neka dadne kako je srcem odlučio. Ne sa žalošću ili na silu, jer Bog ljubi vesela darivatelja’. Nije cilj križ, koliko god je on u središtu našeg vjerovanja i prati svaki korak naše vjere. Cilj je život, cilj su plodovi – pa i izabiranje križeva u našem životu i tereta koje ćemo podnijeti. Nosi li taj križ plodove, donosi li rod? Ako donosi, uzmi taj križ. Ako ne donosi, čemu nositi taj križ? Odmjeri srcem koliko si spreman nositi“, poručio je opat Marin.

Bog nam po slici o zrnu „želi reći veliku stvarnost – da je križ stvar srca i naše odluke srca. I ljubavi“, rekao je propovjednik, istaknuvši da je pravi, istinski, najuži kršćanski smisao poimanja križa kad čovjek čini žrtvu u ljubavi za drugoga. „To je križ. To je Isusov križ. Križ je i bolest i stvarnosti koje ne možemo birati. Ali, u pravom smislu, križ je žrtva koju slobodno, u ljubavi prinosimo za druge. A to možemo učiniti čak i kad nemamo izbora. Ili, naizgled nemamo izbora. Nije li Isus rekao za svoju žrtvu: „Nitko mi ne oduzima život, ja ga sam polažem“. On od svoje žrtve čini dar. To je sloboda koju mu daju ljubav i vjera – da i od onoga što nam se oduzima i otima, da mi to možemo pretvoriti u dar za nekoga drugoga, u ljubav.

Ali, srce nam je odmjeriti, koliko možemo, da ne bismo postali zarobljeni u gorčini težine nošenja križa. I tako postanemo teret sebi i ljudima oko nas. Ljudi postanu žalosni, željni samosažaljenja ili zarobljeni u samosažaljenje. Dignimo glavu i prema plodovima. To nije lako. Puno je lakše govoriti o tome, nego to živjeti“, poručio je o. Jeronim.

Nakon riječi o zrnu, kojom nam je dao sliku svoga života, Isus je rekao: „Duša mi je sada potresena i što da kažem: Oče, izbavi me iz ovog časa? Ali, zato sam došao, radi ovog časa“.

„Teško je to. Bog je toga svjestan i zato je u srce ulio darove kojima ćemo moći to živjeti, tu tajnu svoga života, tajnu sjemena kojemu je umrijeti i postati nešto veće. Nešto što i ne znamo što nosimo, što ima postati, a što je u nama skriveno“, poručio je o. Jeronim.

Sv. Lovro podsjeća nas kako nam se boriti vjerom, ljubavlju i nadom. „Sv. Lovri nitko nije mogao oduzeti njegove siromahe. Iz ljubavi za siromahe bio je spreman prevariti one koji su mu radili o glavi i znao je da će ga to koštati života. I podijelio im je blago, prije nego što su mu ga mogli oteti. Jer siromasi su njegovo najveće blago. Bilo mu je draže barem jedan dan olakšati život siromasima jer je za njih živio, ljubio ih, Gospodin mu ih je povjerio. I mi najlakše i najhrabrije podnosimo i prinosimo žrtvu kada ljubimo. U ljubavi se krije najveća hrabrost našeg života. Ali i u vjeri, poput sv. Lovre, znajući da nećemo ostati ‘kratkih rukava’, jer Bog se brine o nama. Kao što vjerujemo u ljude do sebe koji nas vole. I žrtvujemo se za njih i mirni smo jer znamo da i oni misle na nas“, rekao je opat Marin.

Kroz tešku svakodnevicu nosi nas i nada. „U životu sv. Lovre, nada se očituje na neobičan način – kroz humor. Sv. Lovro je rekao: ‘Okrenite me na drugu stranu’, kad su ga pekli na gradelama. Misleći, ova strana je gotova, pečena. Ta jedna, naizgled tako mala, beznačajna stvar u našem životu, ali može nam toliko pomoći – znati se malo i nasmijati, našaliti, i to na svoj račun. Sa svojim slabostima i manama, sa svojim neuspjesima i razočaranjima. Malo smijeha, malo humora, može dignuti tu tešku ploču koja je naizgled zapečatila našu sudbinu. Humor znači odmaknuti se od toga, biti iznad toga. Imati nadu pred sobom“, poručio je o. Jeronim.

Pročitani Psalam na blagdanskoj misi završio je retkom: „Pravednik rasipno dijeli i dale sirotinji, pravednost njegova ostaje dovijeka. Njegovo će se čelo slavno uzdići“.

„Čovjek postaje čovjekom živeći kao sjeme. Umirući, rađa se uvijek iznova. Darujući se, žrtvujući se i tako dopuštajući da se život u nama rađa. Taj čovjek može uzdignutog čela ići naprijed“, rekao je o. Jeronim, naglasivši da mu se  sviđa etimologija riječi čovjek koju je jednom čuo.

„Čuo sam jednom da riječ čovjek dolazi od dvije riječi: od čela i vijeka. Čovjek je onaj kojemu čelo nije okrenuto prema zemlji, kao kod životinje, nego je uzdignuto prema vjekovima, prema Nebu. Ne da je slomljen pod teretom križa, spuštenih ramena i čela, tako hodaju životinje. Čovjek diže svoje čelo prema Nebu. Vjera, nada i ljubav daju nam snagu da živimo kao sjeme, ponosni na svoja umiranja i na svoja rađanja“, istaknuo je o. Jeronim. Zaključno je poručio vjernicima: „Kad vam je nekad tijesno u životu, kad vam je tijesno možda i u vašem vlastitom srcu. Kad je mrak i kad vam se čini da ne vidite kako dalje, kao da se sve raspada u vašem životu, pitajte se: Niste li u tom trenutku upravo sjeme bačeno u zemlju, koje se raspada. Ali sjeme iz kojega će nastati nešto puno veće – jedan novi život, božanski život“, poručio je opat Marin.

U misi su suslavila desetorica svećenika, među kojima i kaljski župnik don Marko Vujasin. Prije mise, opat Marin predvodio je procesiju s kipom i relikvijom sv. Lovre oko crkve.

Velika procesija s kipom sv. Lovre kroz mjesto bude na uočnicu sv. Lovre i održana je u petak, 9. kolovoza, nakon svečane Večernje koju je predvodio mladomisnik Tin Vidov, kaljski sin. Svečana Večernja pjeva se na tradicionalnom glagoljaškom napjevu.Procesija nakon Večernje ide do obale, gdje je don Tin blagoslovio brodove. Naime, Kali su poznato ribarsko mjesto. Lik sv. Lovre nalazi se na oltarnoj pali u kaljskoj župnoj crkvi i zvono župne crkve posvećeno je sv. Lovri. Ovogodišnji blagdan sv. Lovre bio je i u ozračju jubilejske proslave 400 godina od utemeljenja samostalne župe sv. Lovre.

Dan nakon blagdana sv. Lovre, u nedjelju, 11. kolovoza, Kaljani su tradicionalno proslavili zavjetni dan Gospe od Ružarija. To je zahvalni spomen na događaj od prije 160 godina, kada su se Kaljani zavjetovali Majci Božjoj da ih izbavi od kuge. U zahvalnosti za zaustavljenu kugu, Kaljani su kupili Gospin kip koji se nalazi na pokrajnjem oltaru Gospe od Ružarija u kaljskoj župnoj crkvi.  Ujutro je slavljena misa na kojoj je podijeljeno i bolesničko pomazanje, a nakon svečane večernje mise održana je procesija s kipom Gospe od Ružarija.

Ines Grbić

Foto: Župa sv. Lovre, Kali