Susret zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića i Ane Uranije, psihologinje iz Obiteljskog savjetovališta Caritasa Zadarske nadbiskupije, održan je u srijedu, 3. travnja u uredu nadbiskupijskog Caritasa u Zadru.

Nadbiskup Zgrablić pohodio je Caritas kako bi zahvalio Uraniji za njen 19-godišnji rad u zadarskom Caritasu, nakon kojega Uranija odlazi u mirovinu, s 41 godinom radnog staža. Mons. Zgrablić izrazio je priznanje dugogodišnjem radu Uranije koji je zahtjevan jer podrazumijeva rad s osobama i obiteljima koje se nalaze u raznim poteškoćama i trebaju stručnu pomoć. Pomoć obiteljima je važna uloga i poslanje Crkve. Nadbiskup je rekao kako Mi život trebamo darovati iz dana u dan, osobito u obiteljima, kao i najpotrebnijima, najugroženijima, najslabijima i najranjivijima, u čemu je važno poslanje i uloga upravo službi Caritasa.

„Trebamo umirati sebi kao pšenično zrno. Nema života bez žrtve. U daru umiranja nismo prepušteni samima sebi. Euharistija je naša snaga i hrana. U školi euharistije i u daru sebe dolazimo do otkrića istinske slobode duha; slobode od našeg egoizma, oholosti i tako možemo iskusiti ljepotu našeg postojanja. Samo onaj koji daruje život po uzoru na Isusa Krista, taj ga dobiva, taj je slobodan“, rekao je mons. Zgrablić.

Psihologinja Uranija i svojim stručnim radom, svojom suosjećajnošću za potrebne i osobnim svjedočanstvom vjere, pokazala je kako se život ne posjeduje samo radi nas samih, nego se dijeli s drugima. I Isus je potaknuo da živimo kao ‘pšenično zrno’ koje, kada padne na zemlju i umire sebi, donosi rod. „Iz umiranja sebi rađa se novi život. Bez umiranja sebi, poput zrna koje se čuva u posudi, ni ljudski život nema svoje prvotne svrhe. Život tada ostaje besplodan i bez onoga što je njegova bît. Hvala gospođi Uraniji što je darivala sebe ljudima u potrebi, bila im je na raspolaganju iz dana u dan, godinama, u poslanju i službi onoga za što nas Bog treba, pa i kada nam se neke druge stvari u životu čine ljepšima, važnijima ili ugodnijima. Nije lako umirati sebi. Ali, darivati život je najveća dragocjenost koja ispunjava i uzdiže osobu koja sebe dariva drugome, kao i onoga koji pomoć prima“, rekao je mons. Zgrablić.

U Obiteljskom savjetovalištu zadarskog Caritasa, Uranija je radila individualno s osobama koje su bile u potrebi i same su željele dolaziti po stručnu pomoć i savjete. Radila je i s bračnim parovima pomažući izgradnju narušenog partnerskog, bračnog odnosa, kao i s rastavljenima i s osobama koje su bile u procesu rastave, a htjeli su se pomiriti da razvod ne bi negativno utjecao na njihovu djecu. Radila je i s cijelim obiteljima, s djecom i roditeljima. Uranija je imala i grupne psiho-socijalne tretmane, zvali su se ‘Škola za roditelje’. To je bilo namijenjeno roditeljima koji žive u riziku da mogu pogriješiti u odgoju, da mogu zanemariti neke aspekte odgoja koji su rizici za razvoj djece. U Caritas su dolazili i roditelji koji su imali poteškoće koje su se mogle negativno odraziti na djecu. U Obiteljskom savjetovalištu provodili su tretmane i za počinitelje obiteljskog nasilja. U početku je to bilo samo za muškarce, onda su imali i ženske grupe. To su radili u suradnji sa Sudom, to su uglavnom prekršajni postupci. Sada su se uključili i slučajevi koji dolaze iz kaznenih postupaka, preko Centra za probaciju. Uranija je vodila i psiho-terapijsku i psiho-dramsku grupu.

„Imali smo puno programa koje smo ostvarivali i s vanjskim suradnicima, jer se pogotovo grupni tretmani rade u koterapijskom paru. Kažem korisnicima: ‘Svi osjećaji su dobro došli’. I tuga i ljutnja i radost, svaka emocija ima razlog zašto se javlja u određenim situacijama. Učimo naše klijente da budu u kontaktu s tim osjećajima, to zajedno dijelimo i to nije uvijek lako. Ali je korisno dugoročno“, poručila je Uranija.

U Obiteljsko savjetovalište zadarskog Caritasa svake godine dobivali bi između 80 i 100 novih slučajeva, odnosno, dolazilo bi toliko obitelji s kojima bi svake godine započinjalo oko sto novih tretmana u pružanju pomoći. Neke pojedince i obitelji u Obiteljskom savjetovalištu stručni djelatnici pratili su više godina. Ovisno o potrebama, netko je došao na jedan savjetodavni razgovor, netko dođe na nekoliko razgovora, savjetovanje koje da podršku, uvid u problem pa ljudi odu s tim dalje u život. Neki traže dublje rješavanje problema i u takvim slučajevima rijetko kad se može postići napredak ispod šest mjeseci. S nekim ljudima koji su imali većih poteškoća, Uranija je provodila tretmane i po dvije, tri godine.

„Neke situacije te jako pogode. Zato je važna profesionalnost, stručna osposobljenost i znanje kako se ophoditi s raznim vrstama problema i poteškoća. Važan je pristup da vidimo što možemo učiniti da osobi bude lakše. Nekad smo i zaplakali, kod nekih gubitaka. Naša profesija traži stalne supervizije i usavršavanje, jer mi smo instrumenti u radu koji je zahtjevan i traumatičan za osobe koje pogađa određena situacija. Stoga mi psiholozi i drugi stručni djelatnici trebamo i međusobno razgovarati kako mi doživljavamo probleme svojih klijenata da bismo procesuirali neke stvari“, rekla je Uranija.

„Odlazim iz Caritasa u zahvalnosti što sam mogla raditi na ovakvom mjestu. Tu sam mogla dati sva svoja stručna znanja i iskustvo u pomaganju ljudima koji to trebaju i žele. U državnim institucijama je teže raditi, jer tamo dolaze i ljudi koji to ne žele, pa se mogu dogoditi otpori i sukobi. U Caritas po pomoć dolaze ljudi koji to žele. Taj rad nije uvijek lagan. Kad se radi s ljudima koji su u problemima i teškoćama uvijek se nailazi na neke ‘transfere’, kako stručno kažemo, koji mogu biti pozitivni i negativni. Ali, to je dio našeg posla za kojeg smo osposobljeni“, rekla je Uranija.

U radu Obiteljskog savjetovališta i nje kao psihologinje najvažnijim je istaknula  susret s ljudima, kontakt, otvoreni razgovor i povjerljivost. „Mi znamo puno tajni i teških situacija o mnogim ljudima i to nikad ne izađe iz nas koji radimo s ljudima. Taj dio je jako važan, bez toga nema povjerenja i napretka za te osobe i nas. Ljudi su nam zahvalni što ih slušamo i što im pomažemo. Međutim, taj naš posao izgrađuje i nas same, profesionalno i osobno. Sve što su meni ljudi povjerili kroz tolike godine, pomoglo mi je da profesionalno izgradim sebe. Sada imam puno više iskustva i još bolje prepoznajem neke potrebe koje pred mene dolaze. U tom direktnom odnosu s ljudima, koliko to pomaže njima što iskreno povjeravaju svoje stvari meni, i meni pomaže da učim od njih i koristi mi u profesionalnom i u privatnom životu. To me izgrađuje u svim situacijama“, rekla je Ana Uranija.

Uranija je zahvalila mons. Zgrabliću za posjet, zahvalu i prigodni dar koji joj je nadbiskup uručio. Na oproštajnom susretu, uz dan Uranijinog umirovljenja, četvrtak, 4. travnja 2024., bio je i don Dario Matak, ravnatelj Caritasa Zadarske nadbiskupije koji je također zahvalio Uraniji za njen predani i marljivi doprinos u radu Obiteljskog savjetovališta Caritasa Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić