U nastavku donosimo propovijed zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića na Korizmenom hodočašću vjernika Zadarske nadbiskupije na otok Molat u subotu, 11. ožujka, povodom 80. obljetnice okrutne smrti s. Agneze Petroše, redovnice rodom s Molata:

Draga braćo i sestre,

1. Ove subote, 11. ožujka, uoči 3. korizmene nedjelje, skupili smo se na ovom  nadbiskupijskom hodočašću na otoku Molatu. Cilj našeg dolaska na ovaj otok je pokornička korizmena molitva u koju je uključena  pobožnost križnog puta u hodu od župne crkve Pohođenja Blažene Djevice Marije u Molatu, preko fašističkog koncentracijskog logora iz početka četrdesetih godina prošlog stoljeća pa preko groblja logoraša i mjesnog groblja u Brguljama, do ove divne uvale u mjestu Brgulje gdje pred obiteljskom kućom s. Agneze Petroša slavimo svetu misu.

Dok smo plovili do otoka Molata, uz prekrasne krajobraze, ukratko smo upoznati s novijom poviješću onoga što se događalo na otoku Molatu četrdesetih godina prošlog stoljeća. Mogli smo tako čuti o zatočeništvu u koncentracijskom logoru i drugim tragičnim događajima koji su povezani uz ovo teško i tužno razdoblje povijesti ovoga kraja.

U ove teške događaje toga vremena spada i nasilna smrt trojice mještana Brgulja koja se dogodila 9. ožujka 1943. i koji su na današnji dan, prije osamdeset godina, pokopani na mjesnom groblju. Među njima je bila i redovnica, sestra franjevka, Agneza Petroša, koju su, prema svjedočanstvu obitelji i svjedoka, 9. ožujka 1943., u sumrak, nasilno, revolucionarni partizani, izveli iz obiteljske kuće, obeščastili, izbili zube, iščupali jezik i za noge objesili o maslinu pored groblja.

Župnik koji je vodio sprovodne obrede ove trojice ubijenih bio je mladi, tada dvadesetdevetogodišnji svećenik don Eugen Šutrin, koji je i sam dvije godine kasnije, 26. studenog 1945., postao žrtva nasilne smrti u Privlaci.

Don Eugena su dvojica mladića, hineći nesreću koja se dogodila njihovoj majci, pozvali navečer da joj podijeli svetu pričest i bolesničko pomazanje. Dok je nosio Presveto Tijelo i sveto bolesničko ulje, don Eugena su ustrijelili u glavu i bacili u more.

Sjećamo se danas i mladog svećenika, rodom iz Molata, don Srećka Lovretića, župnika u Luci na Dugom Otoku, rodnom mjestu don Eugena Šutrina, kojeg su također nasilno odveli iz župne kuće usred ljeta, 26. srpnja 1942., mučili u luškoj šumici, ukrcali u brod i nakon kraće plovidbe prema Kornatskim otocima svezanoga bacili u more kako bi se utopio. Don Srećko je imao u vrijeme svoje smrti 31 godinu.

Spomenimo još jednu žrtvu iz ovog otočkog podneblja, don Ivana Manzonia. O njemu don Rozario Šutrin u knjižici Žrtve bogoljublja i čovjekoljublja piše: „Na putu između Velike i Male Rave uhvatiše komunistički ustanici župnika don Ivana te ga odvedoše na Dugi otok u svoj logor između Luke i Savara. O njegovoj nasilnoj smrti postoje u puku dva različita mišljenja.

Prema jednom, iste večeri kad je bio uhićen don Srećko u Luci, uhićen je i don Ivan na Ravi. Kratkim postupkom u noći, a možda i u svanuće sljedećeg dana, vezaše don Ivanu ruke i noge, pa ga s privezanim velikim kamenom o vratu utopiše u kanalu između Rave i Dugog otoka. Prema drugom tumačenju, ustanici su don Ivana privezali u svoj logor u šumi na Dugom otoku i poslije nekoliko dana okrutno ubili i pokopali. Bilo kako, ubijen je od partizansko – komunističke ruke!“, zaključuje don Rozario.

Ne smijemo zaboraviti još jednog časnog sina i Slugu Božjega čija obitelj potječe s otoka Molata, a to je don Ljubomir Magaš. Don Ljubomir je rođen u Zadru 2. siječnja 1915. U zamršenim zbivanjima početka četrdesetih godina prošlog stoljeća bio je župnik u Barbatu, na otoku Pagu. Komunisti su ga uhvatili, odveli u Liku i strijeljali u Otočcu u prosincu 1943. Bio je u cvijetu mladosti. Imao je samo 28 godina.

Braćo i sestre!

2. Danas smo ovdje ponajprije zbog nas živih. Nismo ovdje da obnavljamo stare rane, niti da tražimo krivce ili pravdu za žrtve. Spominjemo ove žrtve jer ih ne smijemo zaboraviti. Mi smo na korizmenom hodočašću.

Ako se spominjemo žrtava, to nas potiče da razmislimo o zlu koje može biti u nama i oko nas, da se pomolimo kako nikada ne bismo postali počinitelji ni najmanjeg zla.

Sveti Augustin zlo je nazvao „izopačenost volje“. Ovim korizmenim hodočašćem i molitvom, obnovom krsnih obećanja tijekom svete mise, želimo očistiti i učvrstiti našu volju, reći svjesno, slobodnom voljom,  „ne“, „odričem se“, zlu, grijehu, đavlu i njegovoj zavodljivosti; „ne“ nasilju i zločinu.

Ne želimo, uz pomoć Božje milosti, biti sudionici nikakvog zla. Ne želimo biti sudionici nikakvog nasilja i mržnje prema nikome, pa čak niti protiv naših neprijatelja.

Želimo iskrenom molitvom kajanja moliti Božju milost i pomoć da nas Gospodin oslobodi svakog grijeha kojeg smo počinili, jer znamo da je u svakom grijehu sjeme zla. Znamo da je grijeh rana naše duše koju jedino Gospodin može zacijeliti.

Molimo da ta rana grijeha ne bude plodno tlo za rast negativnoga u našem života. Obraćamo se Božjem milosrđu da nam bude spasonosni lijek zlobi i grešnosti, kako bi nas osposobio da nasljedujemo Isusa Krista u njegovoj ljubavi prema čovjeku i Bogu Ocu.

Naše prisjećanje na patnju i zlo koje se ovdje dogodilo je u ozračju molitve križnoga puta, molitve povezane s Isusovom patnjom i umiranjem na križu gdje je molio „Oče, oprosti im, ne znaju što čine“ (Lk 23,34).

Zlo možemo počiniti i u neznanju, u zabludi, uz prevaru. Jedan od ubojica u kajanju je izjavio: „Pogriješio sam. Učinio sam to svojom rukom, ali tuđom glavom!“.

Naša molitva danas povezana je s Isusovom žrtvom na Kalvariji i njegovim slavnim Uskrsnućem koje se za nas ponazočuje u ovoj svetoj misi. Osnaženi svetom euharistijskom žrtvom, naše prisjećanje na zlo neće pobuditi u nama nikakve negativne misli i osjećaje prema nikome, pa čak ni prema počiniteljima zla. Naše kajanje i molitva za oproštenje očistit će naša srca, volju i razum.

Molitva nam ulijeva Duha Božjega da Bog stanuje u našoj duši, a mi uživamo u radosti njegove prisutnosti. Naša će nam molitva tako pomoći da budemo Veronike i Šimuni Cirenci jedni drugima.

Naša će nam molitva uzdići duh da poput Sluge Božjega Ive Mašine, vjernika laika, istinskog bogoljuba, rođenog u Preku, na susjednom otoku Ugljanu, koji je od posljedica mučenja u zatvoru u Staroj Gradiški umro u samici, 20. studenog 1961., a zapisao u svom pismu iz zatvora majci u kojem, tješeći majku, kaže: „Što mi nažao može učiniti dušmanin moj, kad ga ljubim?“

Molitva nam daje snage da na mržnju odgovorimo ljubavlju, da umjesto osvete izaberemo oprost, da umjesto nemira izaberemo mir, da umjesto u grijehu živimo u slobodi, da našim dušmanima uzvraćamo ljubavlju.

Naša molitva Bogu danas je i molitva za svaku žrtvu, ne samo spomenutih osoba povezanih s ovim otokom i njegovom prošlošću, nego i onih žrtava obiteljskog i svakog drugog nasilja i krvoprolića, za žrtve okrutnog, razornog rata i progona koje se događa i ovog časa, za žrtve Domovinskog rata, žrtve rata u Ukrajini i drugim dijelovima svijeta.

Naša se molitva i ljubav danas prema Gospodinu ne želi zaustaviti samo na nama i žrtvama nego i na počiniteljima zla. Mi želimo da Božja ljubav i Kristova nevino prolivena krv na križu bude izvor ljubavi za svakoga. Stoga, želimo moliti i za sve one koji čine zlo, da im Gospodin dotakne srce i promijeni, kako bi prestalo svako nasilje, patnja i smrt prouzrokovane ljudskom krivnjom.

U vrijeme kada su se događala ova zla na otoku Molatu, mladi kandidat za svete redove Miroslav Bulešić, a sada blaženik, s kojim smo razmišljali na križnom putu,  koji je i sam postao žrtva mržnje prema vjeri, Crkvi i svemu što je kršćansko, time što su ga nožem zaklali nakon svete mise krizme, 24. kolovoza 1947. godine, u malom mjestu Lanišće podno Učke, zapisao je u svoj duhovni dnevnik molitvu: „Gospodine… može biti da su mi to zadnji dani, zadnji sati. Ti sam to znadeš. A kako bih ja gubio vrijeme, a ne slušao Tvoj glas i Tvoja nadahnuća! Moj Bože, govori mi, i daj da Te razumijem. Po Tvojoj milosti, Gospodine, prikazujem Ti se kao hostija za cijeli svoj život. Hoću po Tvojoj milosti istrošiti se kao svijeća za Tvoju čast i dobro duša. Daj da nikad ne zaboravim na svoje dostojanstvo…“ (Pula, 10. 10. 1942.).

To neka bude i naša molitva danas: da slušamo Božji glas i njegova nadahnuća, da Boga razumijemo, da poput svijeće budemo svjetlo dobrim djelima jedni drugima, da živimo za Božju čast i dobro duša. Neka i naša želja bude poput posljednje volje zapisane u Oporuci bl. Miroslava Bulešića: „Od svih tražim oproštenje. A moja je osveta oprost. Bože, oprosti svima i sve obrati na pravi put“ (zapisao u Baderni, 23. 4. 1945.).

3. Nakon što se odrečemo zla i grijeha, sotone i njegove zavodljivosti, želimo obnoviti našu vjeru u Trojedinog Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga.

Izričemo tako našom voljom „da“, „vjerujem“, Našem Stvoritelju i Gospodaru našeg života; našem Nebeskom Ocu koji nije negdje drugdje, visoko, daleko „na nebu“, nego Ocu koji živi u drugačijoj stvarnosti od ove zemaljske, u nebeskoj stvarnosti, ali „u kojem živimo, mičemo se i jesmo“ (Dj 17, 28).

Izreći ćemo „da“ Sinu Božjem Isusu Kristu, našem Spasitelju, kojeg je Otac poslao da nas otkupi od vječnog zla; da nas oslobodi od onoga Zla koje našu dušu i tijelo želi udaljiti od vječne Božje ljubavi.

Reći „da“ Kristu da nam bude Put, Istina i Život.

Reći ćemo „da“ Duhu Svetom, onoj ljubavi koja izlazi od Oca i Sina i koja se nama daruje kako bismo postali posinjena djeca Božja.

Reći ćemo „da“ vjerujući u Crkvu kao Mistično uskrsno Tijelo Kristovo koje ljubimo i čiji smo mi svi udovi.

Reći ćemo „da“ svim bitnim istinama naše vjere i tako se pridružiti vjeri i žrtvi za koju su krv prolili naši Sluge Božje: s. Agneza, don Eugen, don Srećko, don Ivan Lovretić, don Janez Kranjc, don Ante Adžija, don Ante Čotić, don Mirko Didović, don Ante Letinić, don Ljubomir Magaš, Ivo Mašina i drugi ugodnici Božji i vjerni nasljedovatelji Kristovi Zadarske nadbiskupije.

4. Molimo također, braćo i sestre, da ove naše hrabre svjedoke vjere, žrtve mržnje prema vjeri i svemu što je kršćansko, Gospodin po Crkvi proslavi čašću oltara, blaženstva i svetosti, kako bismo se njima mogli utjecati u našem hodočašću prema vječnoj domovini te u nebu imali sigurne prijatelje.

Neka ovaj otok Molat ne bude poznat samo po logoru, nepravdama i strahotama koje su podnijele tolike žrtve, nego neka ovo bude otok blaženika i svetaca, a sada Slugu Božjih: s. Agneze, don Eugena, don Srećka i don Ljubomira. Neka njihova nevino prolivena krv bude sjeme vjere i novih hodočašća na ovaj predivni otok.

5. Našim ispovijedanjem vjere i molitvom pridružit ćemo se žrtvama kršćanske vjere, onima koji su u najtežim trenucima života ostali vjerni svojim idealima, vjerni Bogu, vjerni svome kršćanskom pozivu i poslanju, jer mi kršćani ne živimo samo da bismo umrli, nego i umiremo da bismo živjeli. Neka nam u tome pomogne i Blažena Djevica Marija, Kraljica mučenika.