Sport
(INTERVIEW) BAZEN JE CENTAR SVITA Senka Marin, dobri duh Višnjika: “Olimpijski bazen bio bi spas za građane. Ako netko sumnja, nek’ dođe i vidi ovu radost…”
Ako ste i jednom samo ušli na Bazen na Višnjiku, lice koje ste ugledali i zapamtili, sigurno je ono Senke Marin. Ova djelatnica Recepcije tamo je od prvog je dana. Poznaje sve i svi je poznaju. Vjeruju joj, povjeravaju se i najčešće – s njom plaču od smijeha.
Senka je dobri duh Bazena, to je sto posto sigurno. I, ako je itko mjerodavan da iz prve ruke svjedoči o životu zadarskog Bazena koji je prerastao prvotno određenu mu (ili zamišljenu) ulogu, te je posao kultno okupljalište Zadrana, ili novi zadarski centar svita, onda je to Senka.
Od prvog ste dana na Bazenu. Kad se otvarao, jeste li mogli pretpostaviti da će baš ovako zaživjeti?
– Da! Očekivali smo da će se dogoditi baš ovo.
Stvarno?
– Da. Znali smo da će Bazen biti ugodno, kultno mjesto gdje će se svi osjećati odlično. Uostalom, i potrudili smo se da točno tako bude.
Kako izgleda uobičajen dan na Bazenu?
– Obično se s Bilog briga sjurim na bicikli u 15 do 6. Već tada me pred vratima Bazena čeka njih dvadeset. Svi sa osmijehom od uha do uha. Meni, naravno, padne mrak na oči kad ih vidim. (Smijeh.) Jedva čekaju ući u bazen. Svaki dan im s vrata vičem – “ma što toliko jedva čekate taj bazen…” Imamo jednog gospodina… Ima 80 godina, otprilike. Nekidan mi je rekao da mu je jedanaesta godina da dolazi. Tu je svakog dana u 6:50.
Svaki dan?!
– Svaki dan u 6:50. Točan ko ura. Bude tu do 8.30, a onda mora ići hraniti mačku. To mu je jako bitno.
Znate sve o svima?
– Apsolutno sve.
Kako?
– Lipo. Pričamo o svemu.
Vaš je posao ustvari da korisnicima prodate ulaznicu i to je to. Gdje se stvar zaplete u priču, prijateljstva?
– Ja ih sve pitam – di ste, što ste, kako ste…. Tako krene priča. Nakon gospodina kojeg sam spomenula, dolazi nam jedan ginekolog. Svaki ga dan pitam što će danas biti u bolnici, ima li kakvu operaciju i slično. Sve mi ispriča. Ustvari, bazen je mjesto gdje svi komuniciraju sa svima, svi se jako dobro poznaju jer smo svi tu od prvoga dana. I gospodin Pero je od prvog dana s nama. Svakog Božića i Uskrsa donese nam torte, a nekidan nam je poklonio i invalidska kolica…
?
– Žena mu je umrla i donio nam je njena kolica, ako nam treba. Zna da na bazenu radimo s puno invalida…
Zapravo svi sve radite?
– Apsolutno
Poznato mi je da i spašavate ljude, presvlačite djecu, čuvate ih…?
– I sami znate koliko je ovdje djece. Svima znam ime. Znam kad im je trening, u kojem su klubu, kome mater nije došla… Takvi ostanu sjediti sa mnom na recepciji, dok netko ne dođe po njih. Prije koji dan je na Bazen došao naš bivši vaterpolist. Pozdravio me i poljubio, mislila sam da je na nekom fakultetu, da studira. A on mi kaže da je neurokirurg u Zagrebu!? Ostala sam u šoku, nemoguće da je on već neurokirurg. Koliko se generacija nama ovdje izmijenjalo… samo Bog zna. Neki su mesari, neki profesori… Svi se dođu javiti jer su svi odrasli s nama. Prošli smo zajedno i smijeh i plač.
Kako izgleda uobičajen dan na Bazenu?
– Ujutro u 6 počinje rekreativna grupa, “biznis klasa“. To su ljudi koji idu na posao, pa na trening dolaze najranije moguće. Tu grupu vodi naš trener Karlo Vukić. Kažem im da su kao neka sekta. Plivaju već u 6. Tada počinju i treninzi natjecatelja, ali imamo i običnih rekreativaca bez trenera. I oni svoj trening već tada obavljaju. Za njima se nižu – u 7 kreću treninzi djece, u 9 zdravstveno plivanje, isto grupe Karla Vukića. To su ljudi sa zdravstvenim problemima – oporavljaju se od moždanog udara, imaju diskus hernije, probleme s koljenima ili kukovima…
Svima znate dijagnoze?
– Svima! Sve mi ispričaju. Prvi puta kad dođu kod mene, kažem im – pričat ćemo za mjesec dana. Tako i bude. To kako voda i treninzi djeluju na njih, to je nevjerojatno. Nakon njih idu djeca sa zdravstvenim problemima. S njima radi PK Zadar i Silva Žabo, i njima voda jako pomaže. Poslijepodne imamo grupu djece s autizmom i čak su se i ta djeca uspjela povezati s nama. Pretpostavljam da osjete tu pozitivnu klimu i ljubav. Pozdravljaju nas, i mi njih, naučili smo kako.
U 10 sati je prazan hod. Tada je Karlo završio zdravstveno plivanje i taj termin zovemo umirovljenički. Tad dolaze umirovljenici, prije ručka. Tu su do 13 sati otprilike. Jedan gospodin koji svaki dan dolazi u tom terminu kaže mi svako jutro da je došao napraviti nešto za sebe. Ta me rečenica oduševila i zaista ima smisla. On stvarno radi nešto za sebe. Svi oni su pod budnim okom naših spašavatelja. Imamo i nešto teže invalide i spašavatelj mora biti uz bazen, spustiti ih, podići i otpratiti do svlačionice. Ja uletim i pitam treba li još nešto, pomoć oko odijevanja ili sl. U periodu do 14 sati dolaze ljudi koji imaju pauzu na poslu i kao ovaj stariji gospodin dođu napraviti nešto za sebe jer kasnije ne mogu doći. Tad su klubovi i previše je djece, a premali kapacitet našeg bazena za toliku potražnju.
Događa li se da zbog toga odbijete posjetitelje?
– Na dnevnoj bazi. Već u 16 sati imamo samo dvije slobodne pruge na velikom bazenu i ako je u svakoj pet ili šest ljudi, već je gužva. Imamo i prugu tri u malom bazenu, ali s obje strane su djeca, pa to mnogima smeta, ne mogu odraditi trening kako bi htjeli. Puno je njih sa zdravstvenim problemima koji naprosto ne mogu upasti u naš zdravstveni program jer jedan trener ne može pokriti toliki broj ljudi.
U 16 sati je krš i lom. Počinju obuke neplivača, redovni treninzi, natjecatelji… Ugostili smo 40 Ukrajinaca i ponudili im prazne termine koje možemo dati, zatim imamo tri kluba skakača, vaterpolo počinje u 19.30 i tada se blokira veliki bazen jer im sve treba. U tom trenu na malom bazenu ostaje jedna pruga i građani su s pravom ogorčeni jer nemaju gdje plivati. U tim terminima opet su treninzi – PK Jadera i PK Zadar, pa naša rekreativna grupa sa 80 članova… Teško je sve to organizirati. Kaos u svlačionicama, svugdje kaos.
Je li Bazen uopće ikada prazan?
– Nikad. Već u lipnju kreću panični pozivi – kad zatvaramo. Redoviti remonti idu oko 25. srpnja i telefon ne prestaje zvoniti. Zovu me i na privatni broj i mole da im kažem kad ćemo oprati bazen, kad se otvara… Ne znam da je Bazen ikada prazan. Subotom i nedjeljom bude i po 12, 13 rođendana. To je stalna vriska, cika…
Koliko vas radi na Bazenu?
– Pet strojara, troje na recepciji, trojica spašavatelja i sedam čistačica.
Na 700 ljudi dnevno?
– Otprilike
Kako doživljavate priče iz nekih oporbenih političkih krugova, a da se “na Bazenu uhljebljuju kadrovi i da nitko ništa ne radi”?
– Svi imamo svoje zadatke. Taj tko to tvrdi neka dođe sa mnom ujutro u 6 i vidi na što to sliči. Ili kad god želi. Koliko samo puta zazvoni telefon… Većinom, nažalost odbijamo one sa zdravstvenim problemima koji zovu za treninge jer nemamo kud s njima. To mi je najteže. U ovom trenutku imamo više od 60 ljudi na listi čekanja.
Vaš je posao, formalno, da se javljate na telefon i prodajete ulaznice. No, što sve u praksi radite?
– Sve! Čuvam djecu… Oni se meni povjeravaju i o stvarima koje možda nikad nikome nisu rekli. Svi me dođu pozdraviti. Sa starijima popričam o dijagnozama, sa raznim korisnicama pričam o svemu, otpratim ih do svlačionice, pokažem ako nešto nije jasno, provjerim, šaljem spašavatelje uz određene ljude, idem im po kavu…
… reanimirate?
– I to. Reanimirali smo u svlačionici gospodina koji je imao infarkt, gospođu koja je pred Bazenom imala moždani udar, a njeno troje djece je u tome trenu bilo na bazenu i ja sam im pravila društvo na recepciji da ne vide što se desilo. Sve je uvijek sanirano. Nikad nijedno dijete nije izašlo s Bazena, a da ga nije preuzeo roditelj. Nikad nitko nije ušao, a da nisam vidjela tko je. Provjeravam svlačionice, vičem ako se dugo tuširaju, potičem ih da se požure…
Kako?
– Ima djece koja se dugo tuširaju i oblače i roditelji vani lude. Čekaju po sat vremena. Ja uđem u svlačionicu i kažem – danas se natječemo! Tko se prvi obuče, dobije medalju. To uvijek pali. Tako oni odrastu s nama i razvije se velika ljubav između nas.
Matej Neveščanin
“Kao mali je došao kod nas na Bazen, osvojio je kasnije kroz život brojna prvenstva, treći je u Europi i svijetu i nedavno su ga u intervjuu pitali tko je zaslužan za njegov uspjeh… uvijek zaplačem kad se toga sjetim… a on se zahvalio meni. To je meni najveća plaća.
Ali ne samo on. Svi moji vaterpolisti kad su dobivali nagrade dolazili su na Bazen i slikali se sa mnom, plivači su mi ostavljali medalje i govorili da sam ja zaslužna za to.”
Zaposlenici i korisnici Bazena, taj je detalj skoro pa nevjerojatan, zapravo ste ekipa, jedan organizam, zar ne?
– Apsolutno.
Imate gostovanja iz RH i iz regije. Je li kod svih takav slučaj? Iznenade li se kad dođu na zadarski Bazen?
– Jako se iznenade. Dočekamo ih i poželimo dobrodošlicu, svima pružimo ruku. Živimo tako od prvog dana na Bazenu. I mi i naš direktor Denis Karlović koji će uvijek napraviti sve što treba. Ne sputava nas ni u čemu, sluša sve što kažemo i vjeruje nam. Obožavamo ga. Ima dovoljno povjerenja u nas i mi u njega i svi zajedno sjajno surađujemo.
Igrom slučaja, radili ste nekada i na bazenu na Kolovarima. Slična je priča?
– Otprilike da. Nekadašnja djeca s bazena na Kolovarima danas su treneri na Višnjiku. Na Kolovarima su se i stvorili klubovi. I onaj bazen i ovaj kultna su mjesta Zadra. Svi smo se s onog bazena samo prebacili na Višnjik, s time da je Bazen na Kolovarima više bio lokalna stvar, Relja i to. Ovdje je cijeli Zadar i često čujem da se kaže ako ti netko treba, potraži ga na bazenu. Stvarno je tako. Svi dođu kad-tad. Meni je jako bitno da se svi osjećaju dobrodošli, jesu li Zadra ili stranci. To je najbitnije i tako ih uvijek dočekam.
Mali broj nakon plivanja ide ravno doma? Gužva je uvijek i ispred Bazena?
– Točno tako. Svi stanu ispred Bazena, zna se popiti kava, razvije se razgovor… Svatko ima svoju priču i dobro se znamo baš svi.
Pandemija
“Najteži mi je bio period pandemije kad su na bazen mogli ući samo natjecatelji i kad bi svaki dan morala vratiti ljude s vrata. To je bilo za mene najgore. A najljepša uspomena mi je kad smo spasili čovjeka koji je dobio infarkt. Bilo je traumatično, ali kraj je bio lijep. Zvali smo kasnije bolnicu i rekli su nam da je čovjek dobro i da smo odlično reagirali.“
Humanost
“Imali smo više humanitarnih akcija. U tišini. Dvoje je djece ostalo bez roditelja, pa smo s korisnicima i direktorom djeci napravili ugodan dom, platili im režije i sve što je trebalo. Nije bilo pogovora.“
Kako ste vi na Bazenu dočekali ideju o olimpijskom bazenu na Višnjiku?
– Naravno da se tome radujemo jer iz dana u dan vidimo koliko se djece upisuje i koliko tu masu koja raste mi u ovom kapacitetu stvarno ne možemo izdržati. Nemamo dovoljno pruga i teško je vraćati ljude s vrata. Bukirani smo od 6 do 22, non stop puni, nemamo uopće praznog hoda. Takav bazen bi nas spasio. Spasio bi građane Zadra koji su u ovih 14 godina razvili kulturu odlaska na bazen. Jedan liječnik nam svakodnevno dolazi i kaže da kad zaroni, da mu je sve lakše. To slušam svaki dan od mase njih.
Nakon svega što ste opisali, kako protumačiti to da je netko ipak protiv bazena u Zadru?
– Ne mogu to pojmiti. To me čak i vrijeđa, vrijeđa svu tu djecu koja su tu svakog dana. Taj ne zna o čemu govori. Voljela bih da dođu svi koji sumnjaju i da vide ovu radost.
Dolazi li na Bazen gradski vijećnik AM, Ante Rubeša?
– Ne znam tko je taj.
(Traži fotografiju na Googleu…)
– Nikad. Da je ikada došao, sigurno bi znala. Znam sve svoje korisnike.
Sport
Zadranka Josipa Marković nakon Švicarske iduće sezone igrat će u Rumunjskoj
Već je u lanjskoj polusezoni 25-godišnja hrvatska reprezentativka Josipa Marković najavljivala da će švicarski Kanti Schaffhausen zamijeniti u novoj sezoni nekim jačim klubom u kvalitetnijoj ligi. I nakon što je sa Švicarkama postala državna viceprvakinja, održala je obećanje i, unatoč tome što su je htjeli zadržati i nadalje u svojim redovima, potpisala novi ugovor u Rumunjskoj, sa CSM Lugoj. A da su htjeli zadržati našu vrsnu primačicu-pucačicu nije niti čudo, obzirom da je bila najbolji skorer Švicarske lige.
“Bilo mi je odlično u Schaffhausen, super grad, sjajni navijači u uvijek punoj dvorani, dobar klub, bila sam najbolji skorer lige što mi puno znači, ali htjela sam novi iskorak u karijeri, htjela sam nešto više. Poziv iz Lugoja mi se svidio, radi se o klubu koji je donedavno bio među Top 5 u Rumunjskoj, pa opet žele biti konkurentni u samom vrhu. Trener je iz Srbije, sviđa mi se koncept kakav su zamislili, biti će nas čak četiri igračice s Balkana, a ono što mi je posebno drago je da je potpisala i naša reprezentativna tehničarka Vedrana Jakšetić. Dobro se poznajemo, i to će nam još biti bonus. Radi se o manjem gradu, blizu Temišvara, malo više od pet sati vožnje udaljenom od Osijeka. “
A do tada, Josipa odrađuje tko zna koje po redu reprezentativne ljetne pripreme. Ali, ne buni se. “Kako ću se ‘buniti’, pripreme su mi u rodnom gradu, u Zadru, ne može bolje. Imamo sjajne uvjete za rad i smještaj, a tu mi je i obitelj, prijatelji… Zaokružena priča!”
Trenutno je u tijeku onaj ‘dosadniji’ dio priprema, teretana i treninzi s loptom, zasada još uvijek bez kontrolnih utakmica. “Dobro se radi, jako i naporno, izbornik Arbutina već sada pokušava simulirati naporan ritam od tri susreta u tri dana na Europskom prvenstvu. No, imamo i dovoljno vremena za odmor i regeneraciju, tako da je doista sve super. Na okupu smo u kompletnom sastavu, iako još neke igračice nisu krenule punim intenzitetom jer su tek odradile rehabilitacije nakon ozljeda. Uglavnom, što se pripremnih utakmica tiče, koliko nam je poznato, uskoro bi trebale igrati s reprezentacijama BiH i Egipta, a onda pred put na EP u Švedskoj slijedi i finalna provjera u Latviji.”
Europskom se prvenstvu Josipa jako veseli. “Naravno, izborile smo se za to kroz kvalifikacije i sada želimo pokazati da imamo dobar sastav i za veće domete. Prošlo EP nije bilo baš u skladu s očekivanjima, zato sada želimo pokazati više. No, još ima puno vremena do početka, planove za EP ćemo raditi tek prije puta, no ovako općenito mogu reći da svakako priželjkujem prolazak skupine i odlazak u drugi krug, a onda ćemo – korak po korak”, rekla je na kraju 182 cm visoka Josipa Marković, koja je lani završila trogodišnji studij menadžmenta pa sada malo ‘pauzira’ od fakulteta okrenuvši se trenutno profesionalnoj karijeri.
Sport
Zadarnova kamp u Konavlima: Čista nogometna romantika
Tekst: NK Zadarnova
Proveli smo tri tjedna za pamćenje na hrvatskom jugu. U Gabrilima se od 6. do 26. srpnja održao premijerni „Zadarnova Football Camp 2026“. Prvi je ovo kamp u samostalnoj organizaciji našeg kluba izvan matične baze, a reakcije djece i roditelja najbolje potvrđuju da je bio pravi pogodak.
Zanimanje za sudjelovanje nadišlo je sva naša očekivanja. Svih 18 mjesta popunjeno je u niti tjedan dana od otvaranja prijava. Kako bismo zadržali najveću kvalitetu rada, ekipa je bila podijeljena u dvije grupe. Treniralo se pod vodstvom Stjepana Pepija Skurića, koji je kroz tri tjedna s momcima odradio 17 intenzivnih i raznovrsnih treninga na terenu NK Croatije Gabrile, klubu kojem od srca zahvaljujemo jer nam je osigurao teren u vrhunskom stanju te općenito odlične uvjete za rad.
Posebna priča ovogodišnjeg kampa bila je takozvana „Zadrova kuhinja“. U prepoznatljivom klupskom stilu, željeli smo polaznicima donijeti dašak uzbuđenja kakvo je vladalo u finalu Svjetskog prvenstva.
Tako je osmišljena i dodijeljena unikatna zlatna kartica – ekskluzivna propusnica s kojom su na kampu kao posebni gosti tri dana sudjelovali David Jurjević i Jakov Čubrić. Dečki su se sjajno uklopili i donijeli dodatnu pozitivnu energiju na teren.

Na kraju kampa, nakon puno truda, učenja i novih prijateljstava, svi polaznici su dobili službene diplome za uspješno završen kamp. Prvu generaciju polaznika kampa Zadarnove u Konavlima čine: Domagoj Mostina, Matej Trojanović, Matej Gagro, Marko Bokarica, Stjepan Radišić, Antun Radonić, Toma Mandić, Mihael Katušić, Borna Miljas, Teo Škegro, Manuel Rodić, Maro Mijoč, Vlaho Vojnić, Nikola Pavlović, Juraj Milić Doboš, Leo Saulan, Luka Matković i Luka Diklić.
Posebne zahvalnice uručili smo onima koji su logistički pomogli i podržali ovaj projekt: Anti Zoriću, Mihaelu Vojniću, Mariju Mostini i NK Croatiji Gabrile.
Voditelj kampa Stjepan Pepi Skurić nije skrivao ponos nakon posljednjeg treninga. Prije svega, zahvalio je klubu što je stao iza ovog projekta i što je imao čast voditi kamp u svojim rodnim Konavlima. Istaknuo je kako se već prvog dana nakon otvaranja prijava popunilo pola raspoloživih mjesta. Izrazio je veliko zadovoljstvo što su roditelji i djeca prepoznali ovaj kamp kao pravo mjesto za unaprjeđenje nogometnih, ali i motoričkih vještina.
Polaznici su tijekom cijelog kampa pokazali iznimnu motivaciju, želju za učenjem i napretkom.
– To me posebno veseli. Njihov pristup radu i energija koju su pokazali najbolja su potvrda da smo napravili pravi korak. Cilj nam je bio formirati dvije optimalne grupe prema biološkoj dobi kako bismo rad podigli na najvišu razinu i svakom djetetu omogućili kvalitetan razvoj. U tome smo na kraju i uspjeli, što je dodatno pridonijelo kvaliteti samog kampa, objašnjava Pepi.
Osvrnuvši se na atmosferu i goste, Skurić je naglasio koliko mu je drago što su preko „Zadrove kuhinje“ priliku dobili Jakov Čubrić i David Jurjević. Oni su pokazali kako nogomet povezuje djecu, stvara prijateljstva i pruža priliku za zajedništvo.
– Suze na rastanku najbolje govore koliko je ovaj kamp bio više od samih treninga i nogometa na terenu. Stvorila su se nova prijateljstva, lijepe uspomene i posebno zajedništvo koje će, vjerujem, dugo ostati u njihovom sjećanju. Siguran sam da će klub ovaj kamp uvrstiti u svoj godišnji kalendar te da ćemo i u budućnosti provesti još mnogo lijepih nogometnih trenutaka u Konavlima.
Na kraju, Pepi je uputio zahvalu svima koji su sudjelovali u organizaciji i pomogli da sve protekne u najboljem redu. Posebno je zahvalio roditeljima na ukazanom povjerenju, suradnji i pozitivnoj energiji. Naglasio je kako su od djece i roditelja dobili izvrsne povratne informacije, a upravo je njihovo zadovoljstvo najveća potvrda uspjeha koja im daje dodatnu motivaciju za daljnji razvoj ovog projekta.

Zadnji dan kampa odvijao se u posebnoj atmosferi. Nakon posljednjeg treninga organizirano je zajedničko druženje uz catering. Djeca, roditelji i treneri još su jednom popričali i sabrali dojmove. Okupljenima se obratio voditelj škole nogometa Antonio Perica. Istaknuo je važnost samog procesa i rada u tim godinama, a priznao je da su Konavle za njega i osobno vrlo emotivno mjesto jer mu je to bila prva seniorska destinacija nakon prvoligaškog puta i juniorskog staža.
– Zato svaki put kada prijeđem most u Dubrovniku, srce mi zaigra. To su posebne emocije i uspomene koje ostaju cijeli život. Znam koliko je težak nogometni put, a posebno bih naglasio pubertetsko razdoblje, kada se događaju velike prekretnice u razvoju mladih igrača. Nažalost, vidimo da okruženje u kojem živimo često razvija dječju nogometnu priču u pogrešnom smjeru – sve se više gleda tko će koliko igrati, a manje gdje se igrač nalazi u svom razvoju, što mu je potrebno i na koji način ga treba voditi.
Perica je objasnio kako je upravo trenažni proces ono što stvara prave temelje za razvoj nogometaša i izgradnju osobe, zbog čega svaki igrač mora proći svoj put, prilagoditi se izazovima i učiti kroz rad. Poručio je da je u svemu najvažniji kontinuitet. Baš kao što dijete u školi ne može naučiti jedno slovo i odmah znati čitati, već mora ponavljati i ustrajati, isti princip vrijedi i u nogometu jer napredak dolazi isključivo kroz kontinuiran rad.
Antonio je iskoristio priliku da se toplo zahvali roditeljima na povjerenju, naglasivši da bez njihove podrške i suradnje ništa od ovoga ne bi bilo izvedivo na ovoliko visokoj razini. Za sam kraj, poslao je poruku koja garantira da je ovo tek početak jedne dugogodišnje priče:
– Nema ništa ljepše nego kada se nakon godina mogu vratiti u Konavle i imati se kome javiti, prisjetiti se lijepih trenutaka i ljudi koje je sport povezao. Upravo je to najveće bogatstvo sporta – uspomene, prijateljstva i odnosi koji ostaju cijeli život. Ovaj kamp će postati tradicionalan i sigurno ćemo se u Konavlima okupljati i idućih godina.
Sport
Gradnja Olimpijskog bazena na VIšnjiku ide planiranom dinamikom; završeni radovi iskopa
U narednim danima slijede armirano betonski radovi.
U narednim danima slijede armirano betonski radovi.
Grad Zadar provodi projekt izgradnje Olimpijskog bazena na Višnjiku i projekt ide planiranom dinamikom. Završeni su radovi iskopa, a slijede armirano betonski radovi.
Izgradnja vanjskog bazena na Višnjiku započela je u travnju, a gradnja bazena dodatno će podići kvalitetu razvoja vodenih sportova, ali i dati dodatnu sportsku dimenziju cijelom kompleksu ŠC Višnjik koji je postao dnevni boravak brojnih rekreativnih i profesionalnih sportašica i sportaša.
Riječ je o najvećoj kapitalnoj investiciji ulaganja u sport posljednjih godina.
Novi olimpijski bazen samo je jedan korak u projektu modernizacije sportske infrastrukture u Zadru, u okviru ITU projekta Sport Upbuild.
Vrijednost radova je 2,7 milijuna eura + PDV, a polovinom ožujka potpisan je ugovor s tvrtkom Lavčević o gradnji bazena. Novi bazen ukupnih je tlocrtnih dimenzija 80,48×35,64 metara i zadovoljit će sve uvjete za održavanje službenih plivačkih natjecanja na međunarodnoj razini, a gradit će se prema projektu koji je izradio zadarski Konus. Oko bazenske školjke će se izvesti servisni hodnik te strojarnica. Predviđeno razdoblje izvođenja radova je deset mjeseci.
-
magazin6 dana prijeVitamini B kompleksa: Koje su prednosti i kako se točno uzimaju?
-
Hrvatska7 dana prijeLiječnici upozoravaju na trend među mladima: Peptidi nisu bezazleni
-
Sport6 dana prijeMladi Zadrani i dvije bivše igračice ŽKK Zadar Plus osvojili PRO 3×3 turnir u Šibeniku
-
magazin6 dana prijeHoroskop za 27. srpnja 2026.





Josipa Utkovic
16. studenoga 2022. at 11:40
Zena koja zamjenu nema,hvala joj na svakoj minuti koju je pruzila za mog sina i kcer❤