Don Filip Kucelin, župnik Župe Gospe od Ružarija u Preku, na svećeničkoj rekolekciji u srijedu, 9. studenoga, u dvorani sjemeništa Zmajević u Zadru, predstavio je zadarskim svećenicima tijek kanonskog postupka u kojemu se prikuplja dokumentacija o svećenicima Zadarske nadbiskupije, kandidatima za moguću beatifikaciju kao žrtava komunističke represije koja je iskazivala neprijateljstvo i mržnju prema Bogu i Crkvi.

Ti stradali svećenici žrtva su partizanskih, četničkih i jugo-komunističkih ubojstava za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća.

Kandidati za beatifikaciju su desetorica ubijenih svećenika i jedna redovnica. To su: Ante Adžija (1880.-1944.), Ante Čotić (1894.-1945.), Mirko Didović (1886.-1945.), Ivan Kranjc (1914.-1941.), Ante Letinić (1899.-1945.), Srećko Lovretić (1911.-1942.), Ljubomir Magaš (1915.-1943.), Ivan Manzoni (1899.-1942.), Eugen Šutrin (1914.-1945.), Ivan Tičić (1908.-1943.) i s. Agneza Petroša (1901.-1943.).

Poginuli svećenici su Šime Batković (1912.-1943.) i Nikola Kuvač (1885.-1943.).

U zadarskoj javnosti već su poznati don Eugen Šutrin, župnik Privlake koji je bio ubijen nakon šest dana svoje župničke službe u Privlaci. Na prevaru je bio odveden da udijeli sakrament jednoj gospođi, kako je lažno ‘namamljen’, a partizani su ga ubili prateći ga na tom putu. Na mjestu njegovog ubojstva u šumi u Privlaci i u njegovoj rodnoj Luci na Dugom otoku svake godine održava se komemoracija.

Vjernika laika Ivu Mašina (1927.-1961.), preškog povjesničara utamničenog u Staroj Gradišci, čija pisma i dnevnik pokazuju koliko je puno pretrpio iz ljubavi prema Crkvi i domovini, u vjernosti Kristu, osobito je popularizirao zadarski nadbiskup Želimir Puljić, naslovivši po njemu i zadarsku katoličku osnovnu školu.          

Među kandidatima su i bogoslov Blaženko Dunatov i jedan sjemeništarac.

Inicijator pokretanja toga procesa je zadarski nadbiskup Želimir Puljić koji je imenovao i članove povijesne komisije za provedbu toga postupka.

„Najveći posao će imati povijesna komisija. Oni trebaju istražiti dostupnu arhivsku građu kako bi se pronašlo što je više moguće dokumenata na koje se možemo osloniti u tom procesu. Zadovoljni ćemo biti i sa svakim svjedočanstvom ljudi koji su čuli što se događalo. Povijesna komisija bavi se istraživanjem arhivske građe. Posao postulatora je više prikupljanje podataka, koordinacija i nastojanje da objedini posao kojega rade sud, povijesna i teološka komisija.

Nastojimo pronaći istinu, jesu li to kandidati za beatifikaciju ili su ljudi kojih ćemo se sjećati kao onih koji su dali svoj život, ali možda nisu kandidati“ rekao je don Filip.

Kucelin je na rekolekciji predstavio te kandidate i govorio o  zakonitostima procesa beatifikacije, kako bi se svećenici upoznali s tim pravilima i bolje surađivali u procesu.

Formalni početak pokretanja postupka kauze događa se održavanjem prve sjednice svih dionika toga procesa. Priprema te prve sjednice je zahtjevan posao i ona još nije održana.

„Priprema se prva sjednica koja je pravni čin u kojem će sud i povijesna komisija dobiti svoje dekrete i započeti s radom. Tada će se pristupiti ispitivanju svjedoka.

S obzirom na protek vremena od njihove mučeničke smrti, mi, nažalost, nemamo puno živućih svjedoka. Više ćemo se oslanjati na dokumente. Ali, sve što možemo prikupiti, dobro bi nam došlo. Pozivamo sve koji imaju neka saznanja i svjedočanstva o tim kandidatima, neka nam se jave, dobro došla je svaka informacija.

Mi možemo jedino tražiti istinu. U svakom procesu beatifikacije mi tražimo istinu. Na to nas potiče glas mučeništva i glas svetosti koji živi u narodu, da to istražimo. U narodu je živa slika o njima kao o ljudima koji su dali svoj život za ime Isusa Krista i mi to želimo istražiti, kako bismo im dali mjesto koje im pripada“ poručio je don Filip, istaknuvši: „Svako trpljenje je vrijedno. Ako je Božja volja da prolijemo krv za njegovo Ime, to je velika milost. Mnogi sveci to su htjeli, ali im to nije bilo dano. A mnogi su imali tu priliku, ali je nisu iskoristili. Naša suradnja s Duhom Svetim čini da smo sposobni ili nismo sposobni za nešto tako veliko“.

Na rekolekciji svećenicima se obratio i zadarski nadbiskup koadjutor Milan Zgrablić. Izrazio je podršku don Filipu da i dalje hrabro ide tim putem, uz podršku svećenika i Zadarske nadbiskupije u tom radu.

Ti mučenici predstavljaju ures Crkve koja je mistično tijelo Kristovo čiji smo mi dio, rekao je mons. Zgrablić. Poručio je da je važno njegovati uspomenu na te svećenike, ne zaboraviti njihovo svjedočanstvo za živoga Krista za kojega su položili život kao za Istinu i Otkupitelja čovjeka. Oni nisu živjeli vjeru teoretski, kao neku ideju ili fantaziju, upozorio je koadjutor.

Mons. Zgrbalić rekao je da je beatifikacija bl. Miroslava Bulešića pokrenula  dobra djela u Crkvi u Istri a njegov kult se širi jer su ljudi osvjedočeni u zagovor bl. Bulešića, što govori o povezanosti proslavljene i putujuće Crkve u zajedništvu različitih udova Kristovog tijela kojemu svatko od nas daje svoj doprinos i u čije se zajedništvo ugrađujemo svojim životom vjernosti Kristu.   

Na rekolekciji su svećenici dobili i primjerak knjižice ‘Žrtve bogoljublja i čovjekoljublja – naš ponos i poticaj’ koju je napisao zadarski svećenik mons. Rozario Šutrin (1920.-2014.), u izdanju Zadarske nadbiskupije (2002.).

Tom drugom proširenom izdanju prethodilo je prvo izdanje te knjižice pod nazivom ‘Dvanaestorica naše umorene braće’ koju je Nadbiskupski ordinarijat Zadar objavio 1995. godine. 

Uz desetoricu ubijenih i dvojicu poginulih, bilo je utamničeno 19 svećenika Zadarske nadbiskupije. To su: Šanto Bilan (1917.-1995.), Žarko Brzić (1922.-1998.), Joso Felicinović (1889.-1984.), Ante Jakša (1894.-1986.), Frane Karamarko (1900.-1975.), Mate Klarić (1895.-1961.), Eugen Konatić (1910.-2006.), Romano Lukin (1908.-1995.), Božo Mađerić (1909.-1988.), Marijan  Magaš (1897.-1976.), Ante Matacin (1901.-1989.), Stipe Matkov (1914.-1989.), Robert Milanja (1913.-1970.), Ive Pedišić (1904.-1998.), Nikola Pedišić st. (1908.-1976.), Nikola Pedišić ml. (1921-1980.), Vinko Rasol (1885.-1965.) i Ivan Zorica (1919.-2001.).

Progonjeni i suđeni zadarski biskupi bili su Petar Dujam Munzani (1890.-1951.), koji je zadarski nadbiskup bio od 1933. do 1948. i Mate Garković (1882.-1968.), koji je zadarski nadbiskup bio od 1960. do 1968.    

Dva Predgovora za knjižicu ‘Žrtve bogoljublja i čovjekoljublja’ napisali su tadašnji zadarski nadbiskup Ivan Prenđa (15. travnja 2002.) i umirovljeni zadarski nadbiskup Marijan Oblak.  

Nadbiskup Prenđa u tom Predgovoru napisao je: „U vrijeme kada se pripremao Veliki jubilej, 2000 godina od rođenja Isusa Krista, našeg Otkupitelja, Ivan Pavao II. u svom je apostolskom pismu ‘Nadolaskom trećeg tisućljeća’ potaknuo cijelu Crkvu da se sjeti ‘da je na kraju drugog tisućljeća Crkva ponovno postala Crkva mučenika’. Svjedočanstvo dano za Krista do prolijevanja krvi postalo je zajednička baština svih kršćana. To svjedočanstvo se ne zaboravlja’, kaže Sveti Otac.

U Zadarskoj nadbiskupiji, tijekom 20. st., ispunila se tvrdnja Petrovog nasljednika o Crkvi mučenici i u naše vrijeme, jer imali smo svojih pravih mučenika. Ali i druga stvar je da nismo zaboravili svjedočanstva svojih mučenika…

S dubokim poštovanjem sjećamo se članova našeg dijecezanskog martirologija u nadi da će njihova svjedočka smrt imati odjek u Zadarskoj nadbiskupiji i poruku svakome od nas da potpuno živimo u Kristovoj istini, svjedočeći našem vremenu nadu koja je u nama“ napisao je blagopokojni nadbiskup Ivan Prenđa.

Nadbiskup Marijan Oblak u svom je Predgovoru napisao da ta knjižica „otima zaboravu i oživljuje čitatelju svijetle likove 12-rice naše svećeničke braće iz zbora prezbiterija Crkve zadarske. Neki su ih poznavali. Pamte ih dobro. Drugi su tek za njih čuli. Nisu ih poznavali. Ti su sada među nama najbrojniji“.

Istaknuvši njihovu „ljudskost i krsnu vjernost“, mons. Oblak je napisao da su ti svećenici živjeli „u tihom svećeničkom služenju pastoralne svakodnevnice, ali svatko od njih u vlastitosti primljenoga dara i umnoženoga talenta sve do dara života u mučeničkoj smrti. Ona je svakome od njih bila vrhunsko suobličenje Isusovoj muci i smrti.

Jedni su je doživjeli u prvim godinama svoga svećeništva, drugi u najboljim godinama života i pastoralnog djela. Lepeza njihovog života uspinje se od 27. do 64. godine! Koliko bi nam još bili potrebni Crkvi zadarskoj, toliko iskušanoj Prvim i Drugim svjetskim ratom i Domovinskim ratom. Oni su sada naši molitelji u Očevom domu. Oni nas sada svojim nebeskim zagovorom podupiru u nastavljanju njihovog pastoralnog djela na njivi Crkve zadarske.

Naši svećenici mučenici, Kristovi služitelji u svom vremenu, oni su i u našem vremenu nama, svojoj svećeničkoj braći i Kristovim vjernicima, u novim prilikama, primjer i poticaj na vjernost i revnost u službi Bogu, rodu i braći“ poručio je nadbiskup Oblak, zaključivši Predgovor i osobnim iskazom.

„Ne sjećam se da sam ikad susreo don Antu Adžiju i don Antu Čotića. Drugu desetoricu sam poznavao. Četvorici, don Šimi Batkoviću, don Eugenu Šutrinu, don Srećku Lovretiću i don Ljubomiru Magašu bio sam na slavlju mlade mise.

Kad su don Ivan Manzoni i don Ivan Kranjc bili bogoslovi u Šibeniku, ja sam bio sjemeništarac u istom sjemeništu. Prof. don Ante Letinić bio mi je višegodišnji vjeroučitelj u Gimnaziji u Šibeniku. O svima mogu kazati samo najbolje.         

Poznanika naših svećenika mučenika sve je manje. Generacije se izmjenjuju. Bio je gotovo posljednji čas da se oni otmu zaboravu“ poručio je tada umirovljeni nadbiskup Marijan Oblak.

Obojica nadbiskupa zahvalila su mons. Šutrinu što je u toj knjižici sabrao podatke o zadarskim svećenicima koji su ubijeni, poginuli, utamničeni i suđeni, „kako bi se dobila cjelovita slika o tom vremenu koje je bilo protiv Boga i protiv čovjeka“ kako je poručio nadbiskup Ivan Prenđa.

Zaslužni spomen na te svećenike koje sada zadobiva i kanonski proceduralni tijek na inicijativu nadbiskupa Puljića ostvaruje navedene poticaje njegovih predšasnika, tijekom čije biskupske službe je bio prioritet obnoviti desetine crkvenih zdanja srušenih u Domovinskom ratu i duhovno obnoviti opustošene krajeve Zadarske nadbiskupije koja je bila na udaru u srbijanskoj agresiji na Hrvatsku 1990-ih godina.  

Životopisi ubijenih svećenika nalaze se i u knjizi ‘Progoni biskupa, svećenika i redovnika Splitske metropolije i Zadarske nadbiskupije 1941. – 1992.’ autora Petra Bezine. Drugo poglavlje te knjige nosi naslov: Utamničeni svećenici Zadarske nadbiskupije, str. 61 – 84. Ubijeni svećenici Zadarske nadbiskupije (1941.-1945.), str. 85-86.

Ines Grbić