Nekategorizirano
"Odgoj bez slobode je odgoj – degenerika!"

Profesor Boris Škifić, sudeći prema tvrdnjama generacija njegovih učenika, najobožavaniji je i najomiljeniji splitski nastavnik. Grupa učenika kojima je predavao napravila je na Facebooku grupu posvećenu svom legendarnom i nezaboravnom profesoru. Rođen na malom, simpatičnom otoku Zverincu kraj Zadra, ovaj nesebični čovjek najveće bogatstvo svojeg duha ostavilja u baštinu svojim učenicima, učeći ih prije svega, kaže, da postanu ljudi.
– Rođen sam na Zverincu, u kući, liječnik i bolnica za nas u tim vremenima nisu postojali. Mater je cijeli dan brala masline, a navečer me počela rađati, babica je dovezena iz Velog Rata i mučila se do jutra jer sam izlazio naopako, vjerojatno zbog njezinog skakanja po maslinama po cijele dane. Prije maslina ranim jutrom bi skakala po stijenama oko Zverinca tražeći ugarce za ručak. Kada ribe ne bi bilo, trebalo je nekako preživjeti, rangljetiva slanina ili prisuge girice s kupusom se jelo za večeru, uglavnom. Ručak je trebalo izmisliti. Bilo je godišnje nešto janjetine, sira, svinjetine, to bi pojeo pop, liječnik ili gradski odvjetnik u krajnjoj nuždi, te još neki od kojih se očekivala kakva pomoć. Rođen sam 26. studenoga davne 1957. godine. Rodila me tek ujutro malo živoga pa joj je nana rekla, čim me ugledala, a neće ti taj mali dugo. Naime, od šestoro djece četvoro nas je preživjelo što je za to vrijeme na otoku bez liječnika bio dobar prosjek, a nana me na prvi pogled ubacila u one za koje mlijeko ne treba uzalud trošiti. I kada bi napravio kakvu glupariju pri odrastanju, a činio sam ih veoma često i ustrajno, mater bi rekla – naopako si se rodio, pa si i naopak. A ta nana, kad sam je već spomenuo i kada govorim o djetinjstvu, zvala se Ana, očeva mater, posebno je zanimljiva faca i priča o njoj djeluje pomalo legendarno. Godinama nije mogla imati djece, ukućani su je tjerali iz kuće što je bila normalna sudbina nerotkinje. Vrati se doma i budi nadničarka za koricu kruha cijeli život. Lakše je bilo umrijeti. Jednog dana se skupila i otišla nekom vraču u Bukovici koji joj je prorekao pet sinova u pet godina. Tako je i bilo, pet sinova u pet godina, moj otac je bio treći, i svi su bili dugovječni osim jednog koji je za vrijeme rata umro mlad od tuberkuloze. Jedan sin se rodio slijep, nana ga nije puštala nigdje dalje od dvora, kao sramota je, i gotovo se osušila se od suza. Na Badnjak, imao je tri godine, plakao je nani da ga odvede tamo gdje svi idu, na Polnoćku, nevoljko je pristala, i dogodilo se čudo, navodno je progledao u crkvi. A djetinjstvo, kakvo može biti usred netaknute prirode, okružen morem, može biti samo bajkovito. Kada rođenjem uroniš u tu zverinačku ljepotu, ne treba ti čitati bajke, bajka ti je svaki dan. Roditi se na Zverincu i nije takva nesreća kako izgleda, naprotiv. A kada noću s ocem i mirisom njegovih cigareta zaploviš Maknarama u ribolov, pa kada te blistava zora iznad mora dotakne svojim magičnim rukama, čini ti se da je cijeli svemir u tvojem oku. Kao dijete nisam znao objasniti fenomen te ljepote, a ni danas mi nije posve jasno zašto poludim od ljepote i blaženstva kada se nađem na moru. Ne sjećam se pojedinosti, čovjek pamti ružne slike, a tamo je meni sve bilo lijepo iako nas je mučila bjesomučna glad i hladnoća u prekrojenom očevom kožuhu što ga je otac davno donio iz navigacije. Jedne zime dva puta su me gliste totalno ugušile, ali me mater izvukla iz mrtvih lukom ispod nosa. Sjećam se mirisa zemlje na materinim rukama kada bi se vratila s kopanja, mirisa očevih cigareta i naninog osmijeha dok me je gledala onako mršavog i nikakvog moleći Boga da mi da snage proživjeti tegoban život koji me čeka, priča profesor Škifić za Z NET.
* Fizički podsjećate na Tomu Bebića. Jeste li ga poznavali?
– Nisam ga poznavao, mislim da je umro prije nego sam došao u Split. Čuo sam nešto o njemu, čuo sam par njegovih pjesama i nisu me posebno oduševile. Poprilično banalno i nategnuto. Ali da je i bio živ, sigurno ga ne bih upoznao jer se ne krećem ni u kakvim takvim splitskim krugovima gdje obitavaju legende. Stranac sam u ovom gradu i tako će ostati. Ne volim se nametati, živim poprilično osamljeno što se tiče društvenih događanja, zapravo potpuno sam izvan toga i to me ne zanima. Previše tu ima izvještačenosti i naprasne napuhanosti. To je talent dodvoravanja, pojavljivanja, uskakivanja, trgovanja, a ja taj talent nemam, ne kažem da je to dobro, ali je to tako. Iskreno rečeno i nisam neki čovjek od talenta osim za ribanje. E na moru, u tome sam faca, osjećam ribe kako dišu. Uostalom nećeš ti splitskih događanja, najobičnija bezvezarija. Što se tiče književnosti, ako već možemo Bebića uvjetno nazvati kao nekog pjesnika, najveći splitski uspjeh, nakon Marulića, je stih Nadalina muti jaja. A nešto je ispalo i iz Smojine kabanice pa ima nekoliko novinara koji pišu dobru zajebanciju, knjige na koje se istinski možeš nasmijati, ali ih vrlo brzo zaboraviš. Ima nešto mladih ljudi, mislim prvenstveno na mlade pisce, što me posebno raduje i navijam za njih, koji se nešto sastaju, promoviraju i čitaju, valjda poeziju i kratke priče, ali mene osobno to ne zanima, a da me i zanima, nitko me ne poznaje pa me i ne zovu niti pojma imaju da ja nešto pišem, što je u krajnjem slučaju jako dobro. Ne valja se nepotrebno blamirati. Ako te netko želi čitati, neka uzme knjigu pa neka čita. Dobro je to riješeno u Europi, tamo pisci žive od toga, od čitanja po klubovima. Ja ne bih čitao ni za kakve novce, ali ovi koji čitaju, trebalo bi im to dobro platiti. Navijam da ih se poziva i da im se to plati. Dobra književnost je rijetka, ali baš zato je neprocjenjive vrijednosti. Tako da Bebić i ostale splitske legende, prošle i novonastale, nemaju baš nikakve veze sa mnom što je u redu jer ja nisam od tamo, a i nisam sklon upoznavanju legenda bilo kakvih prostora.
* Kako ste završili u Splitu?
– Neki osobni razlozi obiteljske naravi su me iskrcali u Splitu, nisam ga birao, ali nemam ništa protiv njega. Dobra je klima, sve je blizu, toplo, sunčano, i imam posao koji volim i u kojem mi dopuštaju da se izrazim na svoj način bez pretjerane zajedljivosti. Ima jedna zanimljivost oko tog dolaska u Split. Nikad ne reci nikad i nikad ne znaš što sutra donosi. Naime, kao momak sam jednom davno nakon vrlo ružnog iskustva odlazio iz Splita i rekao sebi da više nikada neću doći u taj grad, da ako autobus bude prolazio kroz taj grad, neću sići ni kavu popiti. Evo već skoro dvadeset godina živim ovdje i sve je u redu što se tiče grada. Zna on biti lijep na svoj način. A to što sam želio otići iz Zadra, živio sam tamo dvadeset godina i oduvijek sam to želio, ne znam što je i kako je sada, ali tada su gradskim zadarskim ulicama puhali nesnošljivi provincijalni vjetrovi. Potpuno beznadno gušenje, beskrajni očaj. A Zadar je prekrasan grad i nije tada zaslužio takvu sudbinu. Nadam se da ovih zadnjih godina se stanje promijenilo i da su mladi, od malograđanskih okova slobodni ljudi, promijenili stanje duha tog lijepog grada.
* Vaši učenici, oduševljeni vašim ljudskim i nastavničkim kvalitetama, izradili su Facebook grupu posvećenu vama. Na njoj piše “u znak zahvalnosti za sve one koji ga vole”. Kako to komentirate? Koja je tajna?
– Zanimljivo pitanje. Odgovor znaju oni, a ja ga mogu samo pretpostaviti. Nedokučiva zagonetka. Stvarno me vole i na neki način obožavaju, tu nema dileme. Na kraju godine im dam anonimnu anketu da pišu što god hoće o meni i mojem radu u svrhu da se ispravi krivo. Glupo je sada govoriti o tome, ali ti iskreni zapisi zaista znaju i mene iznenaditi. Pomalo se i prestrašim jer je to velika odgovornost. Vole te, ali i očekuju od tebe da budeš uvijek šimićevski velik ispod zvijezda kako i ti od njih očekuješ i kako ih učiš. E to i nije zajebancija. Mislim da ljubav ne može opstati ako nije obostrana, a vjeruj mi, ne pričam bez veze, ja njih obožavam i u ovom teškom i smiješno plaćenom poslu lijepo je biti tamo, u njihovom društvu što god netko mislio o tome i koliko god sustavno omalovažavali učiteljski posao. Dijete, ako zna, a kukac je, njegovo znanje je ni za što, treba djecu odgajati i svako je dijete fenomen za sebe. Nema pravila. Tek moralan i pošten čovjek ima pravo znanje, sve ostalo je teška bljezgarija pa bili oni što god hoće, bit će ništa ako ne budu ljudi. I zato je škola kao odgojna ustanova temelj svakog društva. Kako kaže Raich, kada budete učitelje plaćali deset puta više nego generale, živjet ćete u sretnom društvu. A kod nas generali bogovi. Ili Finci, kaže se najbolja škola na svijetu, ali tamo učitelji imaju veće plaće nego odvjetnici uz svakodnevne kontrole rada učitelja. Škola treba biti prepuna smijeha i radosti, na mom svakom satu se ozbiljno radi i ne dajem ocjene bez veze, ali ima smijeha, radosti, cirkusa. Oni zaista uživaju, blago njima.
* Mnogi učenici istaknuli kako ste vi “čovik koji ih je naučija svemu i svačemu, a najviše kako biti čovik, a ne mala gnjida”. Uz njega smo, navode vaše učenici, masovno zavolili Azru…
– Nije lako odgajati djecu u društvu gdje vlada srednjovjekovno stanje duha, gdje je nemoral, licemjerstvo i laž, lopovluk, ratno profiterstvo, sve to dignuto u visine i caruje, gdje je lopovska banda sve živo pokrala i osiromašila ovaj narod, a za nagradu se svakodnevno smiješi s teve ekrana tom narodu i toj djeci, nije lako u tom izvrnutom poretku vrijednosti objasniti djeci što je to faca od čovjeka, a što gnjida, što je to poštenje, a što nepoštenje. Moji učenici kažu da su oni Škifićisti i njihova vjera Škifićizam. Nije to nikakva sada posebna vjera, nego, kažu oni, Škifićizam vjeruje u sveto trojstvo istinskog čovjeka, u poštenje, dobrotu i istinu, i ništa više. Tako jednostavno, a tako značajno. A Azra, na satovima se osim književnosti razgovara o svemu ako to učenici žele, pa tako i o glazbi, posebno o riječima pjesama. Kako sam ja nekada slušao kao momak Azru, počeli su i oni, i svidjelo im se. Đoni je bio jako dobar dok nije skrenuo u neke druge bezvezne priče. Šteta. I ne baš svi, neki slušaju lakoglazbene note uz banalne stihove i cajke uz sačuvajmebože stihove, no to je njihov izbor i to je u redu. Samo ih upozorim da ne shvaćaju ozbiljno te i takve stihove jer bi im duh mogao biti kljasto drvo bez cvijeta i ploda.
* Navodno su se na vašim ispitima pisali i stihovi?
– Dijete se, valjda, treba odgajati u slobodarskom duhu. Posebno pri njegovom izražavanju. Ništa nije vrjednije od slobode izraza, ma slobode u bilo kojem smislu. Odgoj bez slobode je odgoj degenerika. Nikada ne znaš jesi li uspio u tom poslu. To je vječno pitanje i veliki nedostatak ovog posla kojim se ja bavim. Posadiš sjeme, izraste biljka, a što će izrasti nakon mene, veliko je pitanje. Oni koji pri pokazivanju svojeg znanja izraze i koji stih, e to je viša razina. Djeca me znaju oduševiti i često nešto naučim od njih, a i tisuću puta sam se ispričao kada bih u nečem pogriješio. Biti objektivan i uvažavati ih, unijeti u razred dobrotu bez računa, to bi bio dobar putokaz pri radu, ali nema pravila, svaki sat si na ispitu, pozornica je tvoja, zabavi ih, nauči ih i pokušaj ih u nečemu odgojiti. Da budu slobodni i svoji, samo svoji.
* Dolazite li svako ljeto na vaš otok?
– Koje pitanje? Bio bih ja tamo i zimi kada bih mogao. Nekako mi se čini da sam rođen kao zverinački ribar, ali sam zalutao u grad. Srećom volim ovaj posao koji radim. Dolazim svako ljeto na otok i to me posebno veseli.
* Planirate li kada odete u mirovinu vratiti se u naručje rodnog Zverinca?
– Svi ćemo se mi jednog dana vratiti tamo odakle smo potekli. Mogu lutati svugdje, ali tamo ću se vratiti kad-tad. Zaokružiti postojanja. Istog trenutka kada bude moguće, kupujem kartu u jednom smjeru, zauvijek. Ima na StjepanTafra.com nekih mojih priča, i tamo ima Zverinačka molitva, pročitaj je ako uhvatiš par minuta vremena, sve će ti biti jasno. Volim taj otok i točka.
* Napisali ste do sada dva romana – “Priča o četiri čempresa” i “Let leptira”?
– Let leptira nije roman, nego zbirka priča koju veže nit nepostojanja i kratkoće življenja, ili kako se uzme. Teško mi je govoriti o onome što sam napisao, nekako mučno, kao da izdajem dobrog prijatelja jer su mi riječi opore i griješim dok govorim o tome što sam pisao i što sam sanjao, zato prezirem i užasavam se promocija knjiga. Roman Priča o četiri čempresa mi je nekako posebno drag, to je roman o otoku, o odrastanju, ali ipak mi se čini da je to priča o potrazi za ljubavlju kroz cijeli jedan život prepun samoće i nestajanja, a ljubav je sve u življenju čovjeka, ostalo je samo iluzorno trajanje. Prekrasan je to roman zaista i trajat će kao i čempresi, vječno.
* Pišete li štogod trenutno?
*Biti učitelj i pisati, mnogi kažu da je to nemoguća misija. Zaista je ajme meni jer učiteljstvo, ako radiš u redu, te uzima potpunog, a pisati možeš jedino ako si potpuno u tome, osim ako nisi zanatlija od pisca pa možeš pisati i dok sjediš na zahodu. A biti učitelj, nešto pokušavati i pisati sanjareći neki svijet koji postoji samo u tvojoj glavi i u tvojem srcu, i pritom kao ribar sanjati miris mora, mogu ti reći da i nije neka dobitna kombinacija. Svejedno, od pisanja, pa kakvo god ono bilo, ne mogu se maknuti, mada bih ja rađe život živio nego ga pisao. Pišem trenutno neke priče koje me opsjedaju. A jesam li pisac, kao jesam li učitelj, kao jesam li čovjek koji vrijedi biti, i jesam li na kraju krajeva ribar kojega nijedna oluja neće slomiti, e odgovori na ta pitanja će pričekati.
Nekategorizirano
Zdravlje se gradi na vrijeme – besplatan edukativni seminar na Višnjiku
Zdravlje se ne rješava tek kada nastane problem, već se gradi ranije kroz znanje, svakodnevne navike i odgovorno ponašanje prema vlastitom tijelu i umu. Upravo s tom idejom Prime Time Fitness Zadar i Zadarsko ludilo organiziraju besplatan edukativni seminar namijenjen građanima Zadra, Zadarske županije i svim zainteresiranima koji žele aktivno brinuti o svom zdravlju.
Seminar je osmišljen za širu javnost i obrađuje niz aktualnih tema vezanih uz prevenciju bolesti, prehranu, tjelesnu aktivnost i mentalno zdravlje. Posebna pažnja posvećena je djeci i mladima, kao i roditeljima te stručnjacima koji s djecom rade svakodnevno, uključujući učitelje, profesore, trenere i psihologe. Cilj događaja je podići svijest o važnosti pravovremene brige o zdravlju, potaknuti prevenciju bolesti te pomoći sudionicima da bolje razumiju ulogu prehrane, kretanja i psihološke ravnoteže u kvaliteti života. Sudionici će dobiti konkretne i primjenjive smjernice koje mogu odmah koristiti u svakodnevici.
U sklopu programa predavanje će održati Nita Šarić, magistrica nutricionizma i certificirana savjetnica za intuitivno hranjenje, koja će govoriti o tome kako se brinuti o sebi kroz prehranu. Poseban naglasak stavit će na temelje pravilne prehrane, dugoročno očuvanje zdravlja putem prehrambenih navika te na najčešće pogreške koje ljudi rade u svakodnevnoj prehrani.
Tereza Tičić, doktorica medicine i specijalistica pedijatrije, govorit će o najčešćim zdravstvenim problemima dječje dobi. Kroz svoje izlaganje objasnit će koje su najčešće dijagnoze kod djece, kako se roditelji trebaju ponašati u određenim situacijama, kada su ograničenja potrebna te koje su ključne smjernice za zdrav rast i razvoj djeteta.
Predavanje o najčešćim uzrocima smrti i načinima njihove prevencije održat će Ante Tolić, doktor medicine i specijalist neurologije. Fokus će biti na ranim faktorima rizika, važnosti zdravih životnih navika te na konkretnim koracima koje svatko može poduzeti već danas kako bi osigurao zdraviju budućnost.
Dr. sc. Marina Vidaković, izvanredna profesorica na Odjelu za psihologiju Sveučilišta u Zadru, govorit će o odnosu sporta, emocija i djeteta te o ulozi roditeljske podrške. Kroz predavanje će se osvrnuti na utjecaj sporta na mentalno zdravlje djece, na stres, pritisak, umor i emocije s kojima se djeca susreću te na važnost toga da roditelji budu podrška, a ne izvor dodatnog pritiska.
Seminar će se održati u subotu, 17. siječnja 2026. godine, s početkom u 16:00 sati, u Press centru Sportskog centra Višnjik u Zadru. Ulaz na događaj je besplatan i otvoren za sve građane, roditelje, djecu i mlade, kao i za učitelje, trenere, stručnjake i sve koji žele proširiti svoje znanje i napraviti korak prema zdravijem načinu života.
Pozivamo sve zainteresirane da dođu, poslušaju, nauče i stečeno znanje primijene u svakodnevnom životu.
Nekategorizirano
PODRŽITE ADVENT U ZADRU! / Počeo je izbor za najljepši Advent
Krenuo je 5. izbor za Najljepši advent kojega i ove godine portal gradonačelnik.hr provodi pod pokroviteljstvom Ministarstva turizma i sporta
Za titulu najljepšeg ove se godine natječu čak 64 Adventa – 46 gradova i 18 općina među kojima i Zadar.
Najveća novost ovogodišnjeg izbora je što će se samo glasovanje odvijati na platformama za glasovanje – za advente u gradovima na stranici gradonačelnik.hr, a za advente u općinama na stranici načelnik.hr. Glasati se može za po jedan advent u kategoriji gradova i jedan u kategoriji općina.
Kao i prošle godine, pobjednici se biraju u šest kategorija – u velikim, srednjim i malim gradovima i općinama te najljepši i najbolji gradski i općinski advent po izboru žirija.
I ove godine svi adventi predstavljeni su i na FB-u – na stranici gradonačelnik.hr redoslijedom kako su pristizale prijave.
Ove godine u izboru je rekordan broj velikih gradova (gradovi s preko 35 tisuća stanovnika) – njih čak 13!
Glasovanje traje od 23.12. od 9:00 sati do 29.12. u 12:00 sati.
Link za glasovanje je OVDJE.
Hrvatska
Posao od 3 minute koštat će vas 50 eura. Pogledajte nevjerojatne cijene majstora
Nova društvena igra u Hrvatskoj mogla bi se zvati “Pronađi majstora”. Nije tajna da pronaći “dobre ruke” koje će popraviti stvar je gotovo nemoguće. Imaju jako puno posla, nema puno majstora koji zbilja imaju zanat u rukama pa shodno tome diktiraju i visoke cijene.
Različiti portali i stranice na kojima se nude majstorske usluge pokazuju da cijena majstora za kućne poslove u Hrvatskoj danas iznosi uglavnom između 20 i 50 eura po satu za osnovne popravke, dok se za određene specifične usluge kao što su montaža, zamjena ili popravci kućanskih uređaja i instalacija cijene mogu kretati i do 90-225 eura po pojedinačnoj usluzi.
I u toj priči uglavnom nema prostora za cjenkanje, jer ako uhvatite majstora, a pogotovo prema preporuci, lako vas može odbiti jer ima mnoštvo drugih klijenata. Pokušajte se prisjetiti situacije u kojoj ste pozvali majstora zbog problema koji na prvu djeluje ozbiljno, a na kraju se pokaže banalnim.
Uradi sam nije trend, nego potreba
Poklopac vodokotlića koji se klima, utičnica koja iskreće jer se olabavila, vrata ormara koja stalno padaju s nosača, sve su to sitnice koje u kući stvaraju stres i rupe u budžetu. Najbolje se vidi kad zbrojite račune, jer prosječna intervencija majstora u kućanstvu, čak i kad traje samo dvadesetak minuta, uz izlazak na teren često prelazi 40 ili 50 eura. U velikim gradovima to je i više, pa ne čudi što mnogi imaju osjećaj da novac curi kroz pukotine u zidu koje nikako da se zakrpaju. Stvarna je situacija jednostavna, Hrvati uglavnom ne znaju koliko majstorske intervencije zaista koštaju. Cjenike rijetko tko objavljuje javno, a i kada postoje, teško ih je usporediti. Jedan će naplatiti 20 eura za zamjenu brtve na slavini, drugi 60, treći 35 samo da dođe. Oko elektrike je još nejasnije, jer svatko ima svoje formate naplate. Prosječni troškovi zato se godinama prenose usmeno, što stvara osjećaj da se radi o nečem neuhvatljivom i rezerviranom za stručnjake, iako velik dio tih popravaka nije ni blizu zamršen koliko izgleda.
Najzanimljivije je što se ta percepcija ne mijenja samo zato što ljudi strahuju od pogreške. U hrvatskim kućanstvima i dalje vlada ideja da “netko drugi zna bolje”, pa se majstori zovu i za najosnovnije radnje. No istina je potpuno drugačija, jer većina sitnih popravaka, uz pravilan alat i malo strpljenja, postaje sasvim izvediva za svakoga tko je voljan pokušati.
Efikasno rješenje za kućanske poslove
Prvi ozbiljan korak prema tome da više ne plaćate dolazak majstora za pet minuta posla je stvaranje osnovnog, ali pouzdanog kućnog seta alata. Upravo je taj segment tržišta posljednjih godina eksplodirao, jer se sve više kućanstava okreće baterijskim sustavima koji omogućuju fleksibilnost, brzinu i sigurnost. Tu se nameće Q linija električnih alata PRAKTIK TOOLS, prvenstveno zbog Flexpower baterijskog sustava, koji omogućuje da jedna baterija napaja više različitih alata.
Takav sustav mijenja način na koji ljudi popravljaju i uređuju svoje domove, jer nestaje potreba za kablovima i viškom opreme. Korisnici Q linije najčešće ističu praktičnost, ali i dugoročnu računicu. Flexpower baterija koristi se na bušilici, odvijaču, ubodnoj pili i mnogim drugim alatima, što stvara logičan ekosustav u kojem se svaki novi alat uklapa bez dodatne investicije u baterije. Drugi važan element je garancija. Četiri godine jamstva na električne alate iz Q linije daje sigurnost i eliminira najčešći strah: što ako nešto pođe po zlu. Za mnoge koji tek ulaze u DIY svijet ovo je ključna točka povjerenja, jer nitko ne želi da mu prvi alat otkaže usred popravka. Q linija nudi upravo to, čvrstinu i pouzdanost bez visoke ulazne cijene, što ju čini logičnim izborom za početnike i ljude koji žele profesionalne rezultate bez profesionalnih troškova.
Ovo su najčešće intervencije
Dovoljno je pogledati nekoliko najčešćih intervencija u domaćinstvima da se shvati gdje nestaje novac. Zamjena šarke na vratima ormara, zatezanje vijka na sudoperu koji se klima, bušenje jedne rupe za policu, podrezivanje letve, zamjena prekidača svjetla, sve to spada u kategoriju posla za koji se plaća cijena bez obzira na trajanje. U praksi to znači da vas kratka intervencija može koštati isto kao ozbiljan popravak samo zato što uključuje dolazak.
Još izraženiji problem vidi se kod radova koji su zapravo čisti “uradi sam”. Bušenje rupe za novu zavjesnu šipku, postavljanje držača za ručnik u kupaonici, montaža jednostavne police, skidanje i vraćanje vrata kuhinjskog elementa, zatezanje vijaka na stolici koja škripi, sve su to poslovi za koje većina majstora naplaćuje minimalnu tarifu. Kad se ti iznosi zbroje kroz godinu, lako se približe trošku kvalitetnog seta alata koji bi rješavao sve te situacije bez ijednog izlaska majstora na teren. Zato se posljednjih godina sve više mijenja navika, osobito kod mlađih kućanstava koja nemaju tradiciju “domaće radionice” kao starije generacije. Ljudi žele naučiti, žele uštedjeti i žele imati osjećaj da sami mogu popraviti vlastiti dom. Najveći problem obično nije znanje, nego sam početak, odnosno nejasnoća oko toga koji alat je zapravo potreban da bi se kućanstvo oslobodilo ovisnosti o majstorima za svaki trivijalan zadatak.
Najveća greška: “Ja to ne znam”
Velik dio kućanskih radova uopće ne zahtijeva specijalizirano znanje. Najčešći početnički “strahovi” odnose se na bušenje zidova, zamjenu prekidača, male drvene popravke i montažu polica, iako su sve te radnje zapravo vrlo jednostavne kad se rasporede u par konkretnih koraka. Najbolji primjer je bušenje, koje se mnogi boje jer zvuči komplicirano, no uz dobru baterijsku bušilicu i pravi tip svrdla radi se o najjednostavnijoj aktivnosti u domu. Jedan precizan otvor često znači završetak zadatka, bilo da se postavlja polica, zavjesna šipka ili držač za ručnik.
Jednako je i s osnovnim električarskim sitnicama koje najčešće zvuče puno strašnije nego što jesu. Zamjena dotrajalog prekidača ili utičnice postala je rutinska radnja, ali uz obvezno gašenje struje i provjeru napona. Sve nakon toga svodi se na spajanje žica koje su već jasne i označene. Upravo zato ljudi koji jednom probaju obično zauvijek prestanu zvati majstore za takve mikro-intervencije. U kuhinji i kupaonici također postoji čitav niz radova koji nemaju nikakve veze s vodoinstalaterskim zahvatima, a nerijetko se naplaćuju kao da se radi o složenoj rekonstrukciji instalacija. Zatezanje sifona, poravnavanje vrata kuhinjskog elementa, podizanje ili spuštanje ručke na sudoperu, sve su to poslovi koje uz odvijač i bušilicu svladate u nekoliko minuta.
Najbolje u cijeloj priči je to što nitko ne govori da treba zamijeniti majstora kao struku. Oni su nezamjenjivi u ozbiljnim zahvatima, no većina kućanstava troši novac na intervencije koje s osnovnim znanjem i osnovnim setom alata mogu savladati sami. Uz malo rutine takav pristup postaje normalan, baš kao i zadovoljstvo kad znate da ste svoj dom popravili vlastitim rukama.








muppet
3. veljače 2011. at 12:01
Ako je čovjek iskren u svemu što je rekao, a nadam se da jeste, ja mu skidam kapu. Bilo bi dobro da je više takvih.
Ljudi more i obale
3. veljače 2011. at 15:06
Djetinjstvo na Zverincu -danas mi je PMS skoro sam se rasplaka.
vedran
4. veljače 2011. at 13:48
Bravooooooooo profesore!
Još jedno u nizu remek djela!!!!
Škifićist forever :)
4. veljače 2011. at 23:35
Ponosno mogu rec da mi je ovaj covik profesor i razrednik,a najvise odgajatelj vec trecu godinu ! Sve sta je ovde reka je iskreno i stvarno tako,jos je i preskroman kao i uvik !
Daleko najbolji profesor,najposteniji i najiskreniji covik kojeg san ikad upoznala. I virujen da bi bila mala gnjida ili kako on to kaze “govno koje niti ne smrdi ” da nisan njega upoznala !
LIjep-ljepsi-ŠKIFIĆ :)) svi smo mi Škifićisti !
....
4. veljače 2011. at 23:49
ovo je najbolji profesor…svaki sat uzivan na predavanjima uvik nan izade u susret i uci najboljem za nas…mogla bi ga slusat satima jer niko se nemoze izrazit ka on….profesore najbolji ste 🙂
oi
5. veljače 2011. at 11:01
Koliko dice ima da tako dobro zna kako ih triba odgojati?
3.b 2010/2011
7. veljače 2011. at 22:44
daleko najbolji profesor a pogotovo razrednik!!!! sve sta je napisano je istinito i na Škifićev nacin receno..Posten covik i covik pun razumjevanja..
škifićisti forever–mater ce te strugat sa zida!!! hhahaha
i kad izademo iz 2.jezicne gimnazije ostat cete nam u trajnom sjecanju!!!
Vas 3.b 2010/2011
Stjepan Tafra
8. veljače 2011. at 23:44
genijalno!!!!!
azra u
18. veljače 2011. at 13:24
Škifić….
šta reć o tom čoviku nego da je najveći kralj koji mi je ikad predava! Ja sam jedna od zadnjih generacija kojima je predava u O.Š. Lučac. Nikad nismo prebolili njegov odlazak…
Naime, Škifić nas je počea odgajat u 5. osnovne i očekiva je da shvatimo šta znači ne ići malen ispod zvijezda i fala mu na tome. Fala šta je virova u nas, šta nas je gura da idemo dalje, da postanemo najviše šta možemo…
Mogu govorit samo u svoje ime, ali sigurno ne bi bila osoba koja san danas da nije bilo njega.
Kao što on pamti svoje učenike i zna ko su kad ga pozdrave na ulici, tako ni on nikad neće bit zaboravljen od svojih učenika, to garantiram. Hvala vam na svemu!!
Nek vam je sa srićom!
slaven l
3. ožujka 2011. at 0:19
prije pet šest godins pročitao sam 4 čempresa, knji9ga me podsjetila na moje djetinjstvo i život na ugljanu.odmah sam shvatio, naravno, da je riječ o žverincu.iako knjiga nije najviši literarni doseg, budimo iskreni, pisana je s puno ljubavi i vrijedi je pročitati.čovjek je točno pogodio otočizam i esenciju postojanja na otoku.ko to doživi i PREPOZNA bogat je čovjek.
kolega
1. svibnja 2013. at 8:29
smijem se zajedno sa tobom kad mi kažu da djeci treba biti prijatelj….
kolega
1. svibnja 2013. at 8:30
…mislim svojoj…