Na Županijskom sudu, nakon jučerašnjeg prepoznavanja u Policijskoj upravi zadarskoj,  nastavilo se suđenje Nikoli Munjesu za ratni zločin protiv civilnog stanovništa počinjenog u Perušiću kod Benkovca. Današnjoj raspravi su pristupili svjedoci optužbe, Grgo Pešut, Dujo Pešut i Ante Pešut.
Grgo Pešut (76) jučer na prepoznavanju u PU zadarskoj nije prepoznao niti jednu osobu jer je prošlo dvadeset godina i tada su osobe bile mlađe i punije.
– Tog dana 22. ili 23. rujna 1991., ne sjećam se, bila je nedjelja, više nas mještana radilo na seoskom putu u Perušiću. Nakon toga išao sam se malo odmoriti i oko 13 ili 14 sati čuo sam da me netko zove. Vidio sam da je kuća opkoljena puščanim cijevima. Zvali su me da dođem do dućana, optužili su me da sam dvije tone brašna dao za Hrvatsku vojsku. Pregledali su mi dućan i označili neke stvari a jedan je uzeo cigarete. Bilo ih je dvojica, trojica koje nisam poznavao jer nisu bili iz Perušića, stavili su mi lisice na ruke i odveli do auta/kamiona.. Po putu su me ispitivali i na svaki moj odgovor, ili ne odgovor dobio bi udarac. Na moju nesreću u dućanu su pronašli voštanu svijeću s hrvatskim grbom i njom su me udarali po glavi. Doveli su me tako krvavog i natečenog do auta u kojem  je već bio moj rođak Dujo, i on je bio vezan. Vozili su nas prema miliciji u Benkovcu. Jedan od četnika koji je sjedio Duji s desne strane rekao je “Da kušam ustaške krvi”, na to sam mu ja rekao da što to radi pravednom čovjeku  i tada me je jedan drugi udario automatskom puškom u prsa. Ovaj što je maltretirao Duju zarezao ga je bajunetom po vratu, otro je krv s oštrice i polizao prst, rekao je “Ustaše i zmije treba tuči u glavu”. Ne znam ime osobe koja je Duju ubola nožem, niti znam osobu koja je mene tukla. Tada i nisam dobro vidio jer sam bio tučen po glavi, bio sam krvav i vidio sam kroz mlaglu, a sve osobe te paravojske su bile mlađe i balavci, izjavio je u svom svjedočenju Grgo Pešut.
Krajem rujna 1991. bilo je Hrvatima teško živjeti u Perušiću. Ljudi su bili pod stalnim terorom i nisu znali kada će biti uhapšeni, a kada ne. Tada još nije bilo ubojstava Hrvata, ali je i njih nakon 1992. godine bilo. Sastav stanovništva bilo je 70 posto Hrvata i 30 posto Sbra u Perušiću, od srpnja 1991. broj Hrvata se prepolovio, nakon čega broj opada, Hrvati su počeli napuštati Perušić naročito nakon što su “martičevci” priveli u policiju Grgu i Duju Pešuta. Mnogi Hrvati su pribjegli na suvereni teritorij Republike Hrvatske dok su zadnji otišli iz Perušića na pravoslavni Božić 7. siječnja 1992. kada je milicija iz Benkovca organizirala autobus. Tada su iz Perušića otišli i Grgo i Dujo Pešut.
Dujo Pešut (59), prilikom  prepoznavanja u  PU zadarskoj  od pet osoba nije mogao točno reći koja osoba je optuženik. Prošlo je dvadeset godina i ljudi se mijenjaju, ali je pretpostavio da bi to mogla biti osoba pod brojem 2 ili 5, premda je optuženik imao broj 4. Na to je zastupnik optužbe rekao da su osoba 4 i 5 veoma slični.
– Sjećam se, nešto smo radili na seoskom putu. Bila je nedjelja, ne znam točan datum, bio je kraj rujna 1991. Dan prije, u subotu, išao sam u Zadar u cilju da otpratim kćer staru 12 godina, koja je išla za Zagreb. Ja sam se vratio u Perušić i u nedjelju sam kod Anđela na njegov mobitel išao provjeriti je li mi kći stigla u Zagreb. Vraćao sam se kući te su me na putu zaustavili “martičevci” i dobio sam kundakom po glavi. Vozili su nas u Buković bore, ali je Munjes tjekom vožnje dobio naredbu da nas odbace u stanicu milicije u Benkovcu. Nikola Munjes više puta me je udario po glavi, trenirao je karate na mome vratu i udario me najmanje sto puta.  Rekao je  “Ustaši i poskoci tuku se po glavi”. Munjes me je pokušao ugristi za vrat i zarezao me otraga, rekao je “Napiti se ustaške krvi”, nešto mi je radio ali to nisam vidio. Ne znam kakve su ozljede nastale jer su mi rane same zarasle bez tragova od ozljeda, tada sam mislio da me ozljeđuje Cupać a ne Munjes. Spustio sam glavu među koljena. Grgo Pešut je nešto rekao pa su i njega udarili. Moj brat, Ante Pešut je neko vrijeme radio s Nikolom Munjesom i od njega sam saznao ko me zarezao po vratu. A to je potvrdio i Jugoslav Novković. Bio je stian, opasan, žuti čovjek, rođen oko 1965. godine, teško mi je reći kakvu je glavu imao, imao je kratku kosu i benkovački naglasak. Bio je uniformiran u maskirnu uniformu i takve smo zvali “martičevci”. Dragiša Pupovac i njegov otac došli su tražiti u Benkovac u miliciju da me puste. Prošao sam ružne stvari i u tom periodu sam bio priveden devet puta u miliciju. Bio sam naivan čovjek i mislio sam da ako sam civil da me nitko neće dirati jer se nikome nisam zamjerio. Bio sam V.D. Dalmatinske banke sve do 17. rujna 1991. Prijatelj Srbin mi je pomogao da mi žena i djeca napuste Perušić da odu na suverenitet RH, meni nije mogao pomoći pa sam ostao do 8. siječnja 1992. Kako nisam uspio prijeći na suverenitet RH nisam se vratio u kuću nego sam 42 dana živio u jednom otvorenom grobu. Čak me i Crnobrnja stavio pred zid za streljanje, to je spriječio Zlatko Ivanišević.  “Martičevci” su otkrili da živim u grobu pa sam otišao  na miliciju u Benkovac i rekao im da me streljaju ili da me vode u RH. Pustili su me, došao je autobus i pokupio je dvadesetak Hrvata među kojima smo bili Grgo i ja, bilo je svjedočenje Duje Pešuta.
Svjedok Ante Pešut (58) jedini je prepoznao optuženika u Policijskoj upravi. Rekao je da mu je osoba pod brojem 3 poznata po očima, nosu i ustima i da jedino osoboba pod brojem 3 može biti Nikola Munjes premda je prošlo dvadeset godina. Od pet osoba optuženik je imao broj 3. Pri prepoznavanju Ante Pešut je bio uzbuđen, jako je uzdisao i izdisao i nakon prepoznavanja rukom se uhvatio za srce.
– Tog dana vidio sam grupu “martičevaca” u selu. I onda sam saznao da su mi brata Duju odvezli martičevci, ali su ljudi iz sela tražili da se moj brt Dujo pusti. Drugi dan sam vidio brata Duju koji je bio sam modar, a stržnja strana vrata izrezana i arkada puknuta. Dujo mi je rekao da ga je plavi, nižeg rasta, mršavi tukao za vrat, da mu je lizao krv. Po meni Dujo nije znao koja je to osoba činila. Onda sam ja Duji rekao da sam takvog vidio i da sam ga prepoznao kada je išao cestom. Tada sam stajao na vratima kuće. Prepoznao sam ga pa sam rekao “Žuti, što tu tražiš?” mislim da je zadnji išao u koloni a išli su prema kući Grge Pešuta. U grupi su bile samo dvije plave osobe, jedan Berber i Munjes. A Berber je nižeg rasta i nije mršav kao Munjes i njegova plava kosa je više smeđa, svejedočio je Ante Pešut.
Zastupnik obrane predložio je da se pribave dokazi od policije i da se točno uvrdi dan kada se događaj zbio jer postoje dokazi da je optuženik 21. rujna 1991. u posljepodnevnim satima bio na sahrani i na sprovodu nosio križ. Rasprava se nastavlja sutra u 12,30 sati.