Sunce nam je sinoć, nešto iza 19 sati, poslalo snažan bljesak praćen koroninim izbačajem mase. Iako sam bljesak nije bio ekstremno jak – riječ je o erupciji klase X1.9 – trajao je relativno dugo, a barem dio izbačene mase usmjeren je prema Zemlji.

Teško predvidiva pojava

Prema modelima američke Nacionalne uprave za oceane i atmosferu (NOAA), čestice bi do Zemlje trebale stići tijekom sljedeće noći, oko 2 sata po našem vremenu, uz odstupanje od nekoliko sati. Takve prognoze nikada nisu potpuno precizne, pa se eventualna pojava polarne svjetlosti može dogoditi i ranije ili kasnije. U trenutku slanja ovog teksta NOAA još nije objavila procjenu jačine moguće geomagnetske oluje.

Ako noćas budete imali vedro nebo i dovoljno strpljenja za boravak na hladnoći, vrijedi obratiti pozornost na sjeverni horizont. Eventualna polarna svjetlost kod nas se najčešće očituje kao diskretno crvenilo, često vidljivo tek na fotografijama, piše Nebo.com.

Ipak, kako naglašavaju: prognoze polarne svjetlosti nisu zapisane u kamenu. Ovo može ispasti rijedak spektakl, ali i potpuni ćorak.

Romantični fenomen koji se ponekad vidi i iz Hrvatske

Polarna svjetlost jedna je od najromantičnijih prirodnih pojava i mnogima se nalazi na popisu stvari koje žele vidjeti barem jednom u životu. Svake godine tisuće turista putuju na Island, u Norvešku i druge skandinavske zemlje u nadi da će ugledati auroru.

Golim okom boje polarne svjetlosti često nisu izražene kao na fotografijama, no prizor je svejedno impresivan. Mnoge iznenadi podatak da se polarna svjetlost povremeno može vidjeti i iz Hrvatske. Istina, znatno slabija nego na dalekom sjeveru, ali u prosjeku se kod nas može očekivati svakih nekoliko desetljeća, i to uglavnom u razdobljima pojačane Sunčeve aktivnosti.

Ta su pojavljivanja usko vezana uz vrhunce 11-godišnjeg ciklusa Sunčeve aktivnosti, a aktualni maksimum očekuje se tijekom 2025. godine.

Naziv aurora borealis potječe iz rimske mitologije. Aurora je bila božica zore, dok je Borej (Boreas) personificirao sjeverni vjetar – pa naziv doslovno znači „sjeverna zora“. Isti fenomen na južnoj polutki naziva se aurora australis. Smatra se da je naziv aurora borealis u ranom 17. stoljeću skovao Galileo Galilei.

Kako nastaje polarna svjetlost

Sunce neprestano izbacuje struju električki nabijenih čestica poznatu kao Sunčev vjetar. U njemu se uglavnom nalaze elektroni, protoni i alfa-čestice (jezgre helija). Kada Sunčev vjetar dođe do Zemlje, sudara se s njezinim magnetskim poljem, koje te čestice usmjerava prema polarnim područjima.

U višim slojevima atmosfere, osobito u ionosferi, te se čestice sudaraju s atomima i molekulama kisika i dušika. Tom prilikom atomi i molekule se pobuđuju, a pri povratku u osnovno stanje oslobađaju energiju u obliku svjetlosti. Različite boje polarne svjetlosti ovise o vrsti plina i visini na kojoj dolazi do sudara.

Geomagnetske oluje i Sunčevi bljeskovi

Za posebno snažne pojave polarne svjetlosti, poput one zabilježene 10. i 11. svibnja 2024., potrebni su iznimno snažni geomagnetski uvjeti. Sunčeva aktivnost mijenja se u ciklusima koji traju oko 11 godina, a oko vrhunca ciklusa pojavljuje se velik broj Sunčevih pjega – tamnijih područja na površini Sunca gdje se isprepliću snažne magnetske silnice.

Ponekad te magnetske strukture puknu, što dovodi do Sunčevog bljeska – naglog izboja elektromagnetskog zračenja. Ako je bljesak usmjeren prema Zemlji, može ometati radiokomunikacije. Nakon bljeska često slijedi i koronin izbačaj mase, golemi oblak plazme i nabijenih čestica.

Dok elektromagnetsko zračenje bljeska do Zemlje stiže za otprilike osam minuta, koroninom izbačaju mase obično treba dva do tri dana. Kada se ta masa sudari sa Zemljinom magnetosferom, oslobađa se ogromna količina energije koja se usmjerava prema polovima. Što je izbačaj gušći i snažniji, polarna svjetlost je intenzivnija i vidljiva na nižim geografskim širinama.

Hoće li se noćas sve to pretvoriti u vidljiv prizor na našem nebu – ostaje vidjeti.