Profesorica Đana Luša gostovala je na Hrvatskom radiju i tom prilikom komentirala aktualne geopolitičke teme, uključujući i pokušaje da se zaustavi rat u Ukrajini. Đana Luša analizirala je odnose između Donalda Trumpa, Vladimira Putina i Volodimira Zelenskog, napomenuvši da se aktualni pregovori ne mogu promatrati izvan šireg konteksta promjena u međunarodnom poretku.

Iako je Trumpova komunikacija često bila izložena kritikama, Luša upozorava da se svijet trenutačno nalazi u prijelazu iz unipolarnog u multipolarni poredak, razdoblju u kojem su sukobi i njihova eskalacija najizgledniji. Prema njezinu tumačenju, aktualni događaji predstavljaju povratak, odnosno snažno učvršćivanje realpolitike, u kojoj Trump Putina doživljava kao ravnopravnog sugovornika.

“U tom okviru, Sjedinjene Američke Države i Rusija pojavljuju se kao dvije velike sile koje se nadmeću za regionalnu dominaciju, dok se Ukrajina, kao manja država, mora prilagoditi pregovorima koji se vode između moćnijih aktera. Takav odnos vidljiv je i u Trumpovu ponašanju prema Zelenskom”, smatra Luša.

“Trump i Putin nameću okvir i uvjete mirovnog rješenja”
Posebno je upozorila na opasnost stvaranja sigurnosnog vakuuma tijekom prijelaza prema multipolarnom poretku. “Taj prostor mogu ispuniti različiti akteri, a u ovom slučaju jasno je da Trump i Putin nameću okvir i uvjete mirovnog rješenja”, kazala je.

Tvrdi kako u tom kontekstu ne treba nužno osuđivati Trumpove telefonske razgovore s Putinom koji prethode susretima sa Zelenskim, jer oni odražavaju logiku realpolitike u kojoj dva ključna lidera kroje političku stvarnost istočne Europe.

Vjeruje da vrijeme ne ide u prilog Ukrajini, koja se u ovom procesu nalazi u slabijoj poziciji. Prema njezinim riječima, ruska strategija jasno je usmjerena na dominaciju u istočnoj Europi, uz interese koji uključuju neutralnu i demilitariziranu Ukrajinu.

U Libanonu deseci tisuća kućnih pomoćnica iz inozemstva rade u okviru sustava kafala bez djelotvorne zaštite. Organizacije za ljudska prava govore o modernom ropstvu. Sharon je imala 21 godinu kada 24. travnja 2024. iz Kameruna stigla u Libanon. Ima jedan cilj: raditi, zaraditi nešto novca kako bi pomogla svojoj obitelji. Sve je organizirala posrednička agencija. No u jednom videu kasnije sažima svoje iskustvo: „Radila sam u otrovnoj obitelji.“ Bez plaće, bez pouzdanog ugovora, bez zaštite – i uz stalni osjećaj kako joj nitko ne može pomoći, piše Deutsche Welle.

Za njezinog prvog poslodavaca je radila samo jedan dan i to bez ikakve plaće. Druga obitelj zapošljava je dva tjedna, ali posredničkom uredu plaća samo 60 američkih dolara, a Sharon od toga nije vidjela ništa. U trećem kućanstvu izrabljivanje postaje sustavno.

Sustavno izrabljivanje
Od svibnja 2024. ne čisti samo stan, nego dodatno i dva poslovna prostora svojih poslodavaca. Osam mjeseci ne prima nikakvu plaću. Dogovorena mjesečna plaća iznosila je 200 američkih dolara. U globalnim razmjerima malo, za Sharon egzistencijalno. No poslodavci tvrde da su agenciji platili 2000 američkih dolara kako bi je „doveli“ – kao da taj iznos onda nadoknađuje njezino pravo na plaću.

Dok Sharon nastavlja raditi, njezino zdravlje se pogoršava. Govori o bolovima u prsima i čestim krvarenjima iz nosa. Hrana postaje sredstvo pritiska: kada kaže da više ne želi raditi, tvrdi kako joj su uskraćeni obroci.

Tek kada stupa u kontakt s organizacijom „This Is Lebanon”, stvari se počinju pomalo mijenjati. Ta se neprofitna organizacija se od 2017. zalaže za prava stranih radnica i ne ustručava se javno imenovati njihove „jamce“ tj. poslodavce, ako drugačije ne ide. Organizaciji uspijeva vratiti barem dio novca. No, poručuju iz „This Is Lebanon”, potrebne su strukturne reforme i stvarna odgovornost poslodavaca.

Kafala kao sustav
Ono što je Sharon doživjela nije iznimka, već dio poznatog sustava. Kafala je arapska riječ za jamstvo, a kafala-sustav veže migrante uz njihove jamce. Taj sustav čini migrantice pravno ovisnima o poslodavcima. Najviše su pogođene žene iz afričkih i azijskih zemalja koje rade u privatnim kućanstvima. Kućne pomoćnice isključene su iz radnog zakonodavstva, nedostaje im osnovna radno-pravna zaštita, a “jamci” im često oduzimaju pasoše. Kafala-sustav tako u potpunosti predaje “jamcima” svu moć i stvara uvjete u kojima dolazi do izrabljivanja, pa i nasilja.

Ovaj sustav je raširen u mnogim arapskim zemljama gdje je potreba za stranom radnom snagom velika, posebice u bogatim zemljama Arapskog zaljeva.

Samoorganizacija umjesto državne zaštite
Melissa Kouame N’Guessan Epiphanie iz sindikata „UNION fait la force” ovu stvarnost opisuje s vjerodostojnošću koja se temelji na vlastitom iskustvu, jer je i sama prije nekoliko godina iz Obale Bjelokosti došla u Libanon: „Kafala-sustav ima goleme negativne posljedice za žene iz inozemstva. Mnoge doživljavaju da im se oduzimaju pasoši, da ih se ne uopće ne plaća ili sa zakašnjenjem i potpuni gubitak slobode.”

Njezin sindikat osnovan je u kolovozu 2023., a danas okuplja 30 žena iz više zemalja. „Zajedno smo već puno postigle“, kaže ona. Pružaju pomoć u slučajevima nasilja, za djecu, bolesne i beskućnike. Opisuje i kako pomoć često funkcionira: ne preko institucija, nego preko mreža. Kada je neka žena u opasnosti, najprije se obavještava njezina zajednica; potom se ljudi mobiliziraju i alarmiraju sindikalnu mrežu koja organizira pomoć. Uz međunarodne i libanonske inicijative, važnu ulogu ima i organizacija Egna Legna Besidet koja pomaže ponajprije ženama iz afričkih zemalja, osobito iz Etiopije koje su u Libanonu zlostavljane ili zlorabljene.

Pravna stvarnost
Pravnu perspektivu iznosi Mohana Ishak, pravnica u organizaciji Kafa. Ta organizacija je osnovana 2005. i isprva se bavila problemom žena koje su bile žrtve nasilja u obitelji, a od 2010. intenzivnije prati i pitanje kućnih pomoćnica iz migracije. Ishak objašnjava temeljno načelo: kafil, odnosno jamac, plaća novac kako bi „doveo“ kućnu pomoćnicu i to mu, čini se,daje dojam prava vlasništva. Ovisno o zemlji porijekla, plaća se više ili manje. Također imaju ulogu znanje engleskog jezika, obrazovanje, ali i boja kože. Žene u pravilu smiju živjeti samo kod „jamca”, često bez vlastite sobe; neke spavaju u kuhinji ili na balkonu. Neke se čak vode u druga kućanstva obitelji ili rade u tvrtkama – uglavnom bez dodatne naknade, kao u Sharoninom slučaju.

Tko ode, riskira kriminalizaciju. Ako netko napusti jamca, može biti uhićen. Prijete prijave zbog „kršenja ugovora“. Zaključak Mohane Ishak je jasan: „Ono što se ovdje u Libanonu događa jest moderno ropstvo.“

Sustav s ekonomskim interesom
Iako postoji telefonska linija Ministarstva rada za strane kućne pomoćnice, prema navodima organizacija „This Is Lebanon” i Kafa ona u praksi ostaje neučinkovita. Pritužbe često završe bez ikakvog ishoda. Dakle, radi se o formalnoj usluzi države koja ostaje bez posljedica. Još se ne nazire, hoće li se nova vlada ozbiljno pozabaviti tim pitanjem.

Unatoč godinama kampanja migrantskih organizacija i skupina za ljudska prava, kafala-sustav dosad nije ukinut. Jedan od glavnih razloga njegova je ekonomska važnost: samo posredničke agencije, koje se opetovano suočavaju s optužbama za izrabljivanje, prisilni rad i trgovinu ljudima, ostvaruju oko 57,5 milijuna američkih dolara godišnje. 2022. uspješno su blokirale uvođenje jedinstvenog standardnog ugovora o radu za migrantske kućne radnice. Najviši upravni sud presudio je da bi ugovor “štetio interesima agencija” – bez razmatranja obveza o ljudskim pravima.

Pomoć i politički pritisak
Organizacija Kafa stoga djeluje na dvije razine: pruža izravnu pomoć pogođenima i lobira kod politike. Riječ je o zaštiti, smještaju, pravnoj pomoći – ali i o političkom pritisku, jeziku, standardima i odgovornosti. No Ishak svjedoči kako to zapinje: i dalje nedostaje svijest o problemu, a mnogi jamci sebe vide kao žrtve i od žena traže zahvalnost.

Libanon doduše zabranjuje diskriminaciju, ali još uvijek postoje na primjer kupališta u koje kućne pomoćnice zbog rasističkih razloga ne smiju ući i ulaz im je zabranjen. Ishak je takve natpise zabrana vidjela vlastitim očima. Ono što opisuje podudara se s onim što se može vidjeti u svakodnevici: strane kućne radnice i u restoranima sjede odvojeno od ostalih gostiju.

Golem broj slučajeva
Razmjeri su veliki. Kafa procjenjuje da je prije pandemije korone u Libanonu po kućama bilo oko 250.000 stranih radnika. Nakon pandemije broj je pao na oko 60.000, a u međuvremenu ponovno porastao na približno 150.000. Iza tih brojki stoje životne priče poput Sharonine.

U veljači 2025. Sharon se uspijeva vratiti u Kamerun. Napustila je Libanon. U početku se od posrednika uspijeva izboriti se za samo 300 američkih dolara; poslodavci i agenti prebacuju odgovornost jedni na druge. Tek kada je „This Is Lebanon” bila nadomak toga da slučaj učini javnim, posrednik pristaje na nagodbu – vjerojatno kako bi izbjegao negativan publicitet. To što je dobila barem dio novca nije bilo zahvaljujući državnim strukturama, nego privatnim organizacijama, mrežama i javnom pritisku. Ili, kako to „This Is Lebanon” formulira: nedopustivo je da je Sharon ovisila samo o tome hoće li moguća objava na društvenim mrežama zaštititi njezina prava.

Nakon što dosegnu granicu u mršavljenju s popularnim lijekovima poput Ozempica, neki se okreću još snažnijoj alternativi koja obećava značajniji gubitak težine, u nekim slučajevima i više od 30 kilograma. No, postoji problem, Američka agencija za hranu i lijekove (FDA) još nije službeno odobrila ovaj lijek, tehnički nazvan retatrutid, a kojeg korisnici u šali zovu “GLP-3”, piše Futurism.

Budući da je još u fazi kliničkih ispitivanja, stvorilo se crno, ili u najmanju ruku sivo tržište, na kojem sumnjive inozemne tvrtke iskorištavaju zakonske rupe kako bi zaobišle regulatorne prepreke. Drugim riječima, svatko tko uzima retatrutid zapravo sudjeluje u nereguliranom eksperimentu koji bi mogao imati teške posljedice.

Iako sintetički peptid može bez napora otopiti višak kilograma, neki su korisnici prijavili uznemirujuće nuspojave, poput disestezije, stanja u kojem tijelo normalne osjete doživljava kao bolne, slično neuropatskoj boli koju dijabetičari osjećaju u stopalima.

Širenje crnog tržišta
Gledano šire, korisnici “GLP-3” dio su sve veće skupine ljudi koji su se okrenuli stranim lijekovima, uključujući i brojne druge peptide kojima također nedostaje službeno odobrenje. Te tvari, često proizvedene u Kini, posljednjih su godina postale iznimno popularne zbog navodnog potencijala za usporavanje starenja i produljenje života, uz druge čudesne tvrdnje.

Tvrtke koje prodaju ove lijekove zaobilaze federalne propise tako što na svojim stranicama ističu kako spojevi nisu namijenjeni za ljudsku upotrebu, već isključivo za laboratorijska istraživanja – savjet koji korisnici, sasvim očito, ne slijede.

Stručnjaci upozoravaju na opasnosti
“Sve me ovo jednostavno užasava”, rekao je za The Atlantic Randy Seeley, profesor medicine na Sveučilištu Michigan i stručnjak za GLP-1 agoniste, komentirajući nepoznate nuspojave lijekova sa sivog tržišta. Jedna od opasnosti, istaknuo je Seeley, jest što sastav tih lijekova nije poznat te postoji mogućnost da su kontaminirani bakterijama i drugim tvarima. Kako bi ublažile te zabrinutosti, neke tvrtke objavljuju laboratorijske rezultate koji navodno potvrđuju čistoću njihovih proizvoda.

Naravno, svatko vjeruje da je njegov dobavljač iznimka. “Mnogo je ljudi koji jednostavno nabave te stvari i ubrizgaju ih”, izjavio je za The Atlantic Marco, korisnik retatrutida koji lijek nabavlja od, kako vjeruje, pouzdanih izvora. “Ne osuđujem ih ni na koji način, ali mislim da ti ljudi nisu pri zdravoj pameti.”

Kako djeluje “čudesni” lijek?
Injekcije GLP-1 agonista povećavaju razinu hormona GLP-1 i GIP, potičući oslobađanje inzulina. Retatrutid ide korak dalje: oponaša i treći hormon, glukagon, koji se nalazi u gušterači. Taj dodatak dodatno ubrzava metabolizam, zbog čega korisnici gube više kilograma u usporedbi s Ozempicom i sličnim lijekovima.

Očekuje se da će FDA odobriti retatrutid nakon završetka kliničkih ispitivanja, a lijek će tada bez sumnje postati bestseler i njegovog proizvođača, tvrtku Eli Lilly, učiniti još bogatijom. No, čak i ako dobije zeleno svjetlo, nije zajamčeno da će potražnja na sivom tržištu nestati, pogotovo ako se pokaže da je cijena službenog lijeka za “obične” ljude previsoka.