Posljednjih 20-ak godina bilježi se veliki porast u broju dijagnoza poremećaja pažnje i hiperaktivnosti (ADHD), ne samo kod djece, već i kod odraslih. U SAD-u je 2022. kod više od 11% djece dijagnosticiran ADHD, u odnosu na oko 8% 2003.

S druge strane nova komisija Make America Healthy Again (MAHA) tvrdi da je riječ o “krizi pretjerane dijagnostike i liječenja” te dovodi u pitanje dugoročne koristi lijekova. Što zapravo pokazuje znanost?

Podrobnije dijagnosticiranje
Stručnjaci se slažu da dio rasta proizlazi iz bolje detekcije i veće svjesnosti o ADHD-u, što nije isto što i predijagnosticiranje. Među ostalim, bilježi se porast dijagnoza među djevojkama i ženama, čiji je diskretniji obrazac simptoma ranije često previđan.

Prof. dr. sc. Daniela Cvitković s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu kaže da su Polanczyk i suradnici još 2014. nastojali odgovoriti na pitanje postoji li stvarno porast u prevalenciji ADHD-a.

“Proveli su analize 135 studija širom svijeta i došli do zaključka da se prevalencije nisu mijenjale od 1985. godine. Promjene se mogu objasniti metodološkim razlikama. Zadnja sustavna analiza studija provedenih od 2020. do 2025. pokazala je kako nije utvrđen značajan porast, iako je utvrđeno da je incidencija varirala tijekom pandemije koronavirusa. Sve dostupnije informacije i javne rasprave omogućile su da ljudi s teškoćama napokon dobiju objašnjenje i pomoć – od podrške u školi do prilagodbi na poslu”, pojasnila je Cvitković.

Neuroraznolikost, prednosti i rizici
U svijetu se u novije vrijeme razvija pokret koji promovira prihvaćanje neuroraznolikosti i koji ADHD ne vidi kao “poremećaj” koji treba ispravljati, nego kao drugačiji način funkcioniranja koji društvo treba bolje razumjeti i prilagoditi mu se, primjerice fleksibilnijom organizacijom nastave i rada.

No, mnogi kliničari i same osobe s ADHD-om upozoravaju da, uz sve potencijalne prednosti kao što su kreativnost i hiperfokus, taj skup osobina ipak nosi i vrlo konkretne rizike, od školskog neuspjeha do povećanog rizika od ozljeda i zlouporabe psihoaktivnih tvari, te da ga stoga ima smisla prepoznavati kao stanje.

Promjene u dijagnostici
Problem američke visoke prevalencije od 11% dijelom nastaje zato što se u američkim anketama roditelje često pita je li im ikad rečeno da im dijete ima ADHD. U potvrdne odgovore stoga će ući i pogrešne dijagnoze, i djeca kod koje su simptomi kasnije oslabjeli, i situacije u kojima je liječnik samo spomenuo “elemente ADHD-a”, ali bez formalne procjene i sl.

Dio trenda objašnjava i promjena dijagnostičkih pravila. Naime, američki priručnik za duševne poremećaje DSM-IV iz 1994. je za dijagnosticiranje ADHD-a tražio najmanje šest od devet simptoma prisutnih prije sedme godine, dok je DSM-5 2013. prag snizio na pet i pomaknuo dob na 12 godina.

Osim toga, ADHD se danas sve češće dijagnosticira uz druge poremećaje – autizam, anksioznost, depresiju, dok su se ranije kliničari često fokusirali na jednu, dominantnu dijagnozu. ADHD se službeno dijagnosticira tek kada simptomi u trajanju od najmanje šest mjeseci ometaju život u najmanje dva okruženja (škola i dom, posao i odnos s partnerom itd.), te kada ih neki drugi poremećaj ne objašnjava. Gdje točno povući crtu, ostaje subjektivnom procjenom.

U Hrvatskoj je slično kao drugdje
Cvitković kaže da se u Hrvatskoj uglavnom koriste klasifikacije DSM-5 i ICD 10.

Prema dostupnim podacima HZJZ-a i stručne literature, u Hrvatskoj se prevalencija ADHD-a u djece školske dobi najčešće procjenjuje na oko 3–5% (u nekim izvorima i do 8-10%, ovisno o kriterijima), dok se u odrasloj populaciji bilježi oko 2.5%. Prema velikim globalnim studijama ona je oko 5.4% kod djece i oko 2.6% kod odraslih.

Uloga genetike i interneta
Istraživanja su utvrdila da je ADHD nasljedan oko 70-80%. Neurolozi ističu da se, kada dijete dobije dijagnozu, gotovo uvijek pokaže da barem jedan od roditelja zadovoljava kriterije.

Veliki poticaj rastu dijagnoza dale su i društvene mreže.

S jedne strane, kratki videi s opisima teškoća mnogim su ljudima pomogli da prvi put prepoznaju vlastite simptome i potraže stručnu pomoć. S druge strane, jedna studija iz 2022. pokazala je da je oko pola najgledanijih videa o ADHD-u na TikToku pogrešno ili zavaravajuće zbog površnih online dijagnoza.

Dok se u SAD-u i EU raspravlja o mogućem “pretjeranom dijagnosticiranju”, u državama s nižim i srednjim prihodima problem je često suprotan, a problem su manjak stručnjaka, stigma i loš pristup liječenju. Cvitković kaže da “nema podataka prema kojima bi ADHD u Hrvatskoj bio poddijagnosticiran”.

Utjecaj okoliša
Na porast dijagnoza utječu i promjene u okruženju. Škole i radna mjesta postaju kompleksniji, digitalni svijet preplavljuje fokus djece i odraslih kratkim distrakcijama, a administrativni zahtjevi rastu. Prema istraživanju objavljenom u Journal of Child Psychology and Psychiatry, okolina škole i podrška koju ona pruža snažno utječu na to kako ADHD utječe na školski uspjeh.

Promjene tijekom života
Neka novija istraživanja pokazuju da ADHD nije fiksan status “imaš – nemaš”, nego stanje čiji se simptomi mogu pojačavati i slabiti tijekom života. Margaret Sibley sa Sveučilišta Washington u Seattleu i njezini kolege utvrdili su da je 64% sudionika imalo “oscilirajuće” obrasce. No, samo oko 9% doživjelo je trajno povlačenje simptoma do srednjih 20-ih.

Sibley smatra da ljudi s ADHD-om najbolje funkcioniraju kada imaju dovoljno izazova i odgovornosti da ostanu angažirani, ali ne toliko da budu preplavljeni.

Kako se tretira ADHD?
Kada je riječ o tretmanu, američke smjernice balansiraju između opreza i koristi. Američka pedijatrijska akademija (AAP) preporučuje da se djeca od 4. godine nadalje procjenjuju za ADHD ako imaju izražene akademske ili bihevioralne teškoće.

Za djecu od 6 do 12 godina preporučuje se kombinacija lijekova (uglavnom stimulansa poput metilfenidata) i bihevioralne terapije te prilagodbe u školi.

Velika meta-analiza iz 2021. istražila je koliko se lijekovi koriste u praksi. U školskom uzrastu lijekove je uzimalo oko 19% djece s ADHD-om, dok je analiza procijenila da bi oko 70% njih moglo imati koristi. Istodobno je manje od 1% djece bez formalne dijagnoze dobivalo lijekove. Zaključak autora je da je vjerojatnije da je ADHD podtretiran nego previše tretiran.

Velika analiza 113 studija, pokazala je da kod odraslih najjasnije učinke na ADHD imaju stimulansi (npr. metilfenidat, lisdeksamfetamin) i atomoksetin. Kognitivno-bihevioralna terapija i druge psihološke intervencije pokazuju skromniji i često promjenjiv učinak, ali mogu pomoći u organizaciji.

Koristi od lijekova
Novi podaci švedskih studija pokazuju da teza da su lijekovi “neučinkoviti” ili dugoročno štetni nije točna. U studiji na gotovo 150.000 osoba s ADHD-om između 2007. i 2020. uzimanje lijekova povezano je sa smanjenjem rizika od suicidalnog ponašanja, zlouporabe psihoaktivnih tvari, prometnih nesreća i kaznenih osuda u usporedbi s onima koji nisu tretirani.