Za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je predvodio u župnoj crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije u Lisičiću, tu je novoizgrađenu crkvu u subotu, 21. lipnja, posvetio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Koncelebrirala su osmorica svećenika, među kojima i župnik Lisičića don Alojzije Knežević i don Anđelko Buljat, dekan Benkovačkog dekanata.

Nekadašnju župnu crkvu čija je gradnja bila dovršena 1982. godine, uvelike radom sâmih župljana Lisičića koji su cijeli prezbiterij svojim rukama bili obložili kamenom po kojem je poznato to mjesto, srbijanski agresor srušio je 1991. u Domovinskom ratu. Mjesto Lisičić u Benkovačkom dekanatu bilo je stradalo duhovno i materijalno. U Domovinskom ratu, iz Lisičića su ubijeni hrvatski branitelj Zvonko Kutija i četvero civila, a branitelj Ivan Budan je nestao. U sjećanje na njih, spomen – obilježje s korpusom Krista i hrvatskim jarbolom nalazi se u blizini župne crkve u središtu mjesta koje broji približno 300 stanovnika.

„Posveta crkve je novi početak – početak boljeg svijeta za narod koji će se u njoj okupljati.  Nije lako ponovno graditi novu crkvu nakon rušenja. Ova crkva nije srušena samo fizički. S njom su rušeni i životi, domovi, sjećanja, nanesene su duboke duševne rane. No, ponovnom gradnjom crkve, niste dopustili da zadnja riječ pripadne mraku. Vjerovali ste da Gospodin može obnoviti ne samo zidove, nego i srce naroda“, poručio je mons. Zgrablić župljanima Lisičića, ohrabrivši da se i nakon životnih udaraca bolesti, gubitaka, rušenja i poraza, s Bogom sve može ponovno podići.

„Činom posvete crkve ne posvećujemo samo kamen, beton i drvo, već živom vjerom slavimo Boga i utvrđujemo se u vjeri naroda koji nije dao da mu se uzme ono što ga veže s Nebom. Posvećujemo novu crkvu Rođenja BDM, mjesto koje su neprijatelji srušili, ali koje je vaša vjera ponovno podigla“, poručio je nadbiskup Lisičićanima, rekavši kako „Bog ne obećava da neće biti patnje, ali obećava da nas u patnji neće napustiti.

Ako je Hram njegovog tijela bio srušen, ali uskrsnućem proslavljen, onda i naši ‘hramovi’ – obitelji, odnosi, zajednice, nisu izgubljeni dok god se Bogu predajemo. U svakom razvaljenom hramu našeg života, Bog već vidi novi temelj. Gdje mi vidimo kraj, On vidi početak. To je snaga uskrsnuća“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je zahvalio svima koji su doprinijeli ostvarenju toga svetog zdanja: graditeljima, obrtnicima, radnicima i majstorima, što su svojim radom utkali dio sebe u taj dom molitve, poželjevši da crkva uvijek bude mjesto susreta Boga i čovjeka, molitve, mira i zajedništva.

Zahvalio je i svim dobročiniteljima i darovateljima koji su velikodušno pružili financijsku pomoć, materijalna dobra, usluge i pomogli su ostvarenje toga sna. Zahvalio je i svima koji su s ljubavlju uređivali okoliš crkve i popločali ga kamenom, kao i svim župnicima „koji su neumorno vodili, poticali i molili da se ta crkva izgradi ne samo u kamenu, nego i u zajedništvu i vjeri naroda“.

Mons. Zgrablić je zahvalio i blagopokojnom zadarskom nadbiskupu Ivanu Prenđi i don Srećku Petrovu, bivšem ekonomu Zadarske nadbiskupije, „na podršci i vodstvu tijekom gotovo cijelog procesa izgradnje crkve“.

Liturgijskim obredom, posvetiti crkvu znači „označiti je za Boga – jer je on svet, kao sveto mjesto, kuću molitve, mjesto živog susreta s Kristom. Graditi crkvu može i graditelj, ali posvetiti crkvu može samo vjera. Bez posvete, crkva je samo građevina. Posvetom postaje Hram, dom Božji među nama“, istaknuo je mons. Zgrablić, u tom kontekstu istaknuvši značenje riječi ‘svetost’.

„Na hebrejskom, riječ svet – quadoš, dolazi od glagola koji znači ‘sjeći, odijeliti’. To znači da je crkva prostor koji je odvojen, odijeljen od svakodnevne upotrebe, od svega što je profano, svjetsko, od svega što nije posvećeno. Posvetiti crkvu, dakle, znači izdvojiti nešto za Boga“, rekao je nadbiskup.

Pojasnio je i obredne znakove koje uključuje posveta crkve: „škropljenje oltara i zidova svetom vodom, pomazanje krizmanim uljem zidova crkve i oltara, kađenje, paljenje vatre i  svijeća na oltaru – svi ti znakovi izražavaju da se ta građevina trajno predaje u službu Bogu.

Škropljenje blagoslovljenom vodom označuje čišćenje i novi početak – želi nas podsjetiti na krštenje. Pomazanje uljem označuje pomazanje Duha Svetoga. U Svetom Pismu, ulje je bilo znak Božjeg izabranja, zaštite i snage. Svećenici, proroci i kraljevi u Starom zavjetu pomazani su uljem kao vanjski znak, da ih Bog postavlja za posebnu službu. Kad se pomazuju oltar i zidovi crkve, označuje se da je ta građevina zauvijek posvećena Bogu i da Duh Sveti prebiva i djeluje u tom prostoru“, poručio je nadbiskup. To simbolizira i da smo na krštenju i potvrdi bili pomazani, postali smo hram Duha Svetoga. Stoga je i Isusovo čišćenje Hrama poziv da očistimo vlastitu nutrinu, rekao je predvoditelj slavlja. Za to nam je potrebna duhovna higijena:  ispitivanje savjesti, ispovijed, molitva i čitanje Božje riječi.

„Potrebno je izbaciti iz duše ono što guši povjerenje u Boga, što zaklanja svjetlo vjere, što otupljuje ljubav. Čista duša i posvećena crkva postaju pravo mjesto susreta s Bogom“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadalje, u obredu posvete, „paljenje plamena i kađenje simboliziraju molitvu i Božju prisutnost. Kad se tamjan pali na oltaru, dim koji se uzdiže simbol je Kristove žrtve koja se uzdiže Ocu. Kao što se dim ne zadržava na zemlji, nego se uzdiže prema nebu, tako i liturgijski čin kađenja uzdiže sve naše molitve, zahvale, nade i boli Bogu. To je izraz da zajednica, s Kristom, prinosi sebe Ocu. Oltar je mjesto toga uzdignuća, a tamjan to vizualno i duhovno očituje.

To je i znak da se na oltaru ne događa nešto apstraktno ili samo simbolično, nego stvarno – tu se slavi euharistija, spomen – žrtva, posadašnjenje Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Paljenje tamjana na oltaru naviješta da Krist, koji se jednom zauvijek prinio za nas, i dalje ostaje prisutan u svakoj misi i živoj zajednici koja ga vjerno slavi. Paljenje svijeća označuje Krista, Svjetlo svijeta“, rekao je nadbiskup.

Izgradnju crkve najvećim dijelom financirala je Zadarska nadbiskupija. Završno uređenje crkve trajalo je godinama, osobito u sanaciji velikog vlaženja crkve čija je obnovljena gradnja u sadašnjem novoizgrađenom obliku bila dovršena 2001. godine, što su prilozima pomogli župljani Lisičića, darujući svoj doprinos u novcu, materijalu i uslugama, kao i dobročinitelji iz cijele Hrvatske i šire. Izvođač građevinskih radova crkve bilo je poduzeće Oziris iz Zadra.

Po povratku u mjesto nakon oslobodilačke akcije Oluja, dok se nije izgradila nova crkva 2001. g., Lisičićani su se okupljali u prostoru škole u svom mjestu koja im je služila kao bogoslužni prostor za slavlje svih sakramenata.

Župljanima je na njihovom doprinosu i svim dobročiniteljima zahvalio i župnik Knežević. Župljani Lisičića prigodno su darovali mons. Zgrablića domaćim proizvodima i kamenoklesarskim radom, reljefom u kamenu s prikazom župne crkve u Lisičiću.

Iz Lisičića rodom je i fra Stanko Bačić (1916.-2003.), povjesničar i pisac, kojemu su Lisičićani u zahvalno sjećanje podigli brončano poprsje ispred župne crkve 2023. godine.

Fra Stanko je djelovao u Kninu, Imotskom, Šibeniku, Visovcu, Splitu, Sumartinu i Karinu. Proučavao je djelovanje franjevaca u Dalmaciji i demografski razvoj u zadarskom i šibenskom zaleđu. Autor je više djela, među kojima i knjiga „Visovački franjevci u Skradinskoj biskupiji“ (1991.) te „Franjevci u Zadarskoj nadbiskupiji i Ninskoj biskupiji“ (1995.).

Ines Grbić