Blagdan sv. Eufemije, naslovnice župe Sutomišćica – Poljana na otoku Ugljanu, proslavljen je svečanim misnim slavljem koje je u ponedjeljak, 16. rujna, u župnoj crkvi sv. Eufemije u Sutomišćici predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Istaknuvši da je upravo ove, 2024. godine 1 000 godina od prvog spomena imena mjesta Sutomiščica (1024.-2024.), nadbiskup je vjernicima čestitao blagdan njihove zaštitnice, koja je naslovnica svega tri crkve u Hrvatskoj.

Sv. Eufemija ima osobito mjesto u srcu nadbiskupa Zgrablića, jer je mons. Zgrablić bio 18 godina župnik župe sv. Eufemije u Rovinju (1997.-2015.). Kao rovinjski župnik, sa skupinom župljana pohodio je svojevremeno i župnu crkvu u Sutomišćci gdje su ih domaći vjernici bili lijepo primili, kao velikodušni domaćini. Toga se na početku propovijedi prisjetio mons. Zgrablić, pohvalivši gostoprimstvo u Sutomišćici, rekavši da je upravo za toga pohoda, kao rovinjski župnik, upoznao i sadašnjeg župnika Sutomišćice – Poljane, don Filipa Kucelina. Izrazio je zadovoljstvo da nakon dugo godina opet slavi misu u Sutomišćici.

„Sv. Eufemija potpuno je položila svoj život za Krista i postala nam svjedok vjere, neprolaznih, vječnih vrijednosti koje jedine imaju moć do kraja nasititi i napojiti našu dušu, da bismo bili ono za što nas je Gospodin stvorio i pozvao u život – da ga upoznamo i ljubimo“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Nadbiskup je u propovijedi razmatrao dva naglaska iz pročitanog ulomka iz Knjige Otkrivenja: što znači obijeliti svoje haljine u Krvi Jaganjčevoj i što znači da je Bog stavio svoj šator među nama.

„Sv. Eufemiju promatramo u mnoštvu koje je došlo sa svih strana svijeta, koji su oprali svoje haljine u krvi Janjetovoj, dan i noć klanja se Gospodinu u radosti i njemu služi. Prema Knjizi Otkrivenja, ti sveci dođoše iz velike nevolje, oprali su svoje haljine i obijelili ih u Krvi Jaganjčevoj. Tako Knjiga Otkrivenja predstavlja mučenike, heroje vjere, svece“, rekao je mons. Zgrablić, dodavši da smo i mi pozvani doći do vrlina koje svojim životom, prolivenom krvlju, svjedoči sv. Eufemija.

Nadbiskup je istaknuo da na prvi pogled može biti nerazumljivo kako se haljina može obijeliti, očistiti u krvi. Jer u našoj ljudskoj stvarnosti, narav crvene boje krvi nije da zabijeli; dapače, baš suprotno, u naravi prirodnog zakona i materijalne pojave je da trag krvi osobu ‘zaprlja’.

„Ta Božja riječ aludira na krštenje kojim je bila krštena sv. Eufemija, koje smo i mi primili. To da su naše haljine obijeljene u Krvi Jaganjčevoj znači da smo mi oprani u ljubavi koju je Bog po svome Sinu Isusu donio na ovaj svijet. Bog nas uvijek ljubi, ali vrhunac svoje ljubavi nije nam samo pokazao riječima, nego je izlio u krvi Isusa Krista, Jaganjca Božjeg. Isus se dragovoljno prinio i primio smrt, prolijevanje svoje krvi, da bi nama ne samo pokazao, nego darovao ljubav koju Bog daruje ovom svijetu, kojom je bila zahvaćena i sv. Eufemija i koju svjedoče svi sveci i mučenici. Ta ljubav bila je toliko snažna, jaka pred Bogom u Isusu, da nas je ta prolivena krv očistila od naše zloće, oprala nas je od naših grijeha. Naše haljine koje su bile prljave, postale su bijele. Ta bjelina označuje Božji život! To se nama dogodilo u sakramentu krštenja, u kojem smo zaodjeveni Kristovom haljinom. Tu smo uronjeni u neizmjernu Božju ljubav koju je Bog donio po svome sinu Isusu Kristu“, poručio je mons. Zgrablić.

Sv. Eufemija postigla je radost i puninu života životom s Bogom s kojim je bila ispunjena njena mladost. „Tu ljubav je nosila i ta ljubav nije prestala, nego je porasla u vječnosti. Za tu ljubav sv. Eufemija je dala svoj život. Ta ljubav, ništa manje, počiva na tebi. Bog je učinio tako veliko djelo da je oprao sve tvoje grijehe da imaš pristup Bogu, da možeš doći Bogu, da imaš mogućnost u Kristu i djelu njegovog spasenja slaviti Gospodina. Tako se možemo približiti Bogu i možemo ući u novi život kojeg Bog donosi na ovaj svijet po njegovom Isusu i tako taj život prelazi na nas. Ta ljubav i nas obuhvaća. Ta ljubav onda postaje snaga našeg života“, poručio je zadarski nadbiskup, istaknuvši: „Kada nešto volimo, ta ljubav i zanos nas nose. Tako i Božja ljubav, ne samo da nas čisti od naših grijeha, nego ona nas je oprala, naša duša je oprana. Mi imamo pristup Bogu i ta Božja ljubav nas obuzima. Ta ljubav želi neprestano grijati naše srce, grijati našu nutrinu, da budemo njeni dionici. Na ovom svijetu podložni smo posljedicama grijeha i ne možemo je doživjeti u punini stvarnosti koju žive sveci, ali u njoj već participiramo“, rekao je mons. Zgrablić.

Upozorio je da naša vjera nije tek stil života da se kitimo nekim vanjskim znakovima, nego duboki život koji nas zahvaća i nosi u nutrini našeg života. Pozvani smo doći do te punine života i ljubavi, do Boga koji ispunjava najveće vrijednosti našeg života.

Nadalje, nadbiskup je razmatrao što znači da je Bog koji sjedi na prijestolju – šator među nama. „Izraelci su bili nomadski narod, boravili su pod šatorom, hodali su pustinjom da bi sebi osigurali život. Sv. Ivan u Knjizi Otkrivenja kaže da se Bog ušatorio. Bog je uzeo šator, ostavio je boravište među svojim narodom. Dakle, Bog se trajno nastanio među nama. Bog nije plod neke naše ideje, ne živi negdje u nekom svom kraljevstvu, daleko od nas. Nego, mi u Bogu živimo, mičemo se i jesmo. Mi smo u Božjoj stvarnosti jer živimo u njegovom šatoru, jer smo postali mistično tijelo Kristovo. Božja ljubav je učinila da i mi stanujemo ispod šatora. Tu je tvoje boravište, ispod šatora. Tu je Jaganjac posred prijestolja, postaje njihov pastir i vodi ih na izvore voda života“, naglasio je nadbiskup Zgrablić.

Budući da su Izraelci živjeli u pustinji gdje nije bilo vode, oni su jako dobro znali kako je to živjeti bez vode i što znači biti pokraj vode, pokraj izvora vode. „Kad si pokraj vode, onda ti je osiguran život. Bez vode nema života. Tako i Bog koji se ušatorio među nama, koji se nastanio među nama, on nas tu i hrani svojom vodom, živom vodom. Pastir koji nas vodi na tu vodu je Isus Krist. On nam daje što je potrebno, da bismo istinski živjeli u našem duhu, da bismo mogli imati puninu života“, rekao je nadbiskup, naglasivši da je ta slika aluzija i na euharistiju.

„Krv Janjetova i voda je simbol i euharistije gdje nas Gospodin u šatoru, crkvi, u zajednici hrani vodom živom, vodom koja struji u život vječni. U misi ostvarujemo zajedništvo s našim svecima, sa sv. Eufemijom, sa živim Bogom, zbog njegovog djela otkupljenja, u ljubavi koju su nam posvjedočili sveci“, poručio je mons. Zgrablić. Potaknuo je da neprestano moramo rasti u milostima, spoznaji, posvješćivati, gledati u to, da bismo, dok to promatramo, bili dionici toga što promatramo. „Da bi nas obuzimala ljubav Božja, da bi se Duh Sveti nastanjivao u našoj duši, u našem srcu, da bismo kroz euharistiju, sakramente, otajstva vjere, pričest, Riječ Božju, kroz pobožnosti, molitvu, bili sve više ispunjeni Božjom blizinom, što je najpotrebnije našem biću i tako bili istinska djeca Božja“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je opisao i kako je, prema predaji, stradala sv. Eufemija u 4. st., čije su se vrline očitovale u ljepoti njene duše. Sv. Eufemija živjela je u gradu Kalcedonu, to je sada istočni dio Istanbula. „Na mjestu gdje je car Konstantin izgradio veliku baziliku posvećenu njoj u čast, nažalost nije ostao ni kamen na kamenu. Nema ni arheoloških ostataka, sve je uništeno.

Sv. Eufemija kao mlada djevojka od 15 godina snažno se zaljubila u Krista. Doživjela je Krista kao veliku ljubav. Car Dioklecijan naredio je da se prinese bogu Marsu ispred njegovog kipa malo tamjana i pokloni mu se. Sv. Eufemija odbila je to učiniti. Niti vanjskim znakom nije se htjela odreći svoje ljubavi, Isusa Krista. Zbog toga je bila mučena. Prema predaji, morala je hodati po oštrim predmetima, a ti su predmeti oštetili one koji su postavljali te oštre predmete. Zatim su je bacili u vruće ulje, pa se kotao prolio i ozlijedio one koje su potpaljivali vatru; rastezali su je na kotaču koji je na sebi imao noževe, a taj kotač je puknuo, pa su nastradali oni koji su to učinili. Na kraju je bačena među lavove. Prema predaji, jedan lav ju je lagano ugrizao, a poteklo je jako malo krvi. U tom trenutku Bog je uzeo njenu dušu i spasio je od daljnjeg mučenja.

To je predaja, ali ona ima duboku poruku, usporedivu sa Svetim Pismom. Onome koji zlo čini, zlo se vraća. Onaj tko zlo podnosi, ljubavlju koju on duboko živi u duši, ostaje velik u Bogu i u Bogu pobjeđuje“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši: „Da je sv. Eufemija bacila malo tamjana ispred boga Marsa, vjerojatno bi preživjela. Ali, ona je postala veliki znak, veliki nositelj izuzetnih vrijednosti koje smo pozvani prenositi s generacije na generaciju, radi tih vrijednosti se i okupljamo. Sv. Eufemija je svojom krvlju posvjedočila istinitost o Isusu Kristu. Vrijednosti koje je ona živjela postaju i naša snaga u lijepim trenucima, ali i u trenucima naših križeva, našeg trpljenja, naše patnje. Te vječne, neprolazne vrijednosti žele se utisnuti i u našu dušu i biti snaga našeg života“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Don Filip Kucelin, župnike župe Sutomišćica – Poljana i dekan Ugljansko – Pašmanskog dekanata, istaknuo je da je ove godine 1720 godina od mučeništva sv. Eufemije te će sljedeći tjedan sa skupinom župljana hodočastiti u Kalcedon, mjesto mučeništva sv. Eufemije čiji se obnovljeni kip nalazi na pokrajnjem oltaru u župnoj crkvi u Sutomišćici.

Na kraju mise, nadbiskup Zgrablić blagoslovio je puk relikvijom sv. Eufemije kojoj je puk iskazao čašćenje.

Među desetoricom svećenika koncelebranata bili su i domaći sinovi, mons. Šime Perić i don Mladen Kačan, rodom iz župe Sutomišćica – Poljana, odakle potječe i sadašnji župnik Kucelin. Naime, ta je otočka župa tijekom povijesti dala brojna duhovna zvanja, 150 svećenika i mnoge redovnice, među kojima je rodom i č.m. Anastazija Čizmin, opatica ženskog benediktinskog samostana sv. Marije u Zadru.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić