Za mačke se često čini da su ravnodušne. Poznate su po svojoj distanciranosti, nepokolebljivosti, no usprkos njihovom mrzovoljnom izrazu lica, nisu uvijek tako hladnokrvne kao što njihova reputacija sugerira.

Nova studija je otkrila da kada kućni ljubimac umre, mačke pokazuju znakove tuge koji su slični onima kod pasa, piše Science Alert.

“Naši rezultati pokazuju da mačke mogu doživjeti gubitak kućnih ljubimaca na načine slične onima koje doživljavaju psi unatoč tome što su evoluirale od manje društvenog pretka”, pišu psihologinje Brittany Greene i Jennifer Vonk sa Sveučilišta Oakland u SAD-u.

Sličnije psima

Istraživači sugeriraju da bi to moglo promijeniti naše mišljenje o mačkama kao o asocijalnim i povučenim. Njihova otkrića proizlaze iz internetske ankete 412 vlasnika kućnih ljubimaca, koji su trenutno skrbili o živoj mački, ali su također imali psa ili mačku u kućanstvu koji su nedavno uginuli.

U tjednima i mjesecima nakon gubitka kućnog ljubimca, njegovatelji su izvijestili o promijenjenom ponašanju svojih preživjelih mačaka. To je uključivalo povećanu vokalizaciju, vrijeme provedeno u traženju ili njuškanju preminulog ljubimca i smanjenu volju za jelom, spavanjem ili igrom.

Što je više vremena preživjela mačka provela s preminulim ljubimcem, to je bila veća vjerojatnost da će pokazati trenutačne i dugoročne promjene ponašanja “u smjeru koji bi se očekivao da su mačke sposobne za reakcije nalik tuzi”, pišu Greene i Vonk.

Čak i kada je preminuli ljubimac bio pas, činilo se da je mačkama stalo što ih više nema.

Vlasnici kućnih ljubimaca u anketi su tvrdili da su njihove mačke pokazivale privremene znakove zbunjenosti ili straha nakon smrti psa, poput vremena provedenog u skrivanju ili njuškanju omiljenih mjesta preminulog ljubimca. “Mačke nisu značajno drugačije reagirale na gubitak psa za pratnju ili druge mačke”, pišu Greene i Vonk.

Promjena u ponašanju

Ovo promijenjeno ponašanje bi stoga moglo biti mogući znak izgubljenog prijatelja, ili kako su to istraživači rekli na uvijek mačji način, “međuvrsnog poželjnog suradnika.”

Nalazi su u skladu sa sličnom studijom, provedenom 2016., koja je otkrila da su u šest mjeseci ili tako nešto nakon smrti drugog kućnog ljubimca, i mačke i psi povećali svoje ponašanje traženja pažnje, poput učestalosti i glasnoće svojih vokalizacija. Također su manje jeli.

Tuga je nezgodna emocija za objektivno mjerenje kod neljudskih životinja, ali ove promjene u ponašanju sugeriraju da gubitak kućnog ljubimca ima utjecaja na preostale ljubimce u kućanstvu. Ili to ili vlasnici kućnih ljubimaca projiciraju vlastitu tugu na svoje mačke i pse.

Uostalom, nalazi trenutne ankete temelje se samo na percepcijama vlasnika mačaka. Skrbnici koji su sami prijavili veću tugu nakon gubitka kućnog ljubimca vjerojatnije su izjavili da su svoje preživjele mačke provodile više vremena same, spavale ili se skrivale.

Možda zato što oni koji su bliže svojim ljubimcima bolje “čitaju” njihove emocije. Ili bi to mogao biti znak da vlasnik ljubimca vidi samo emocije koje želi vidjeti u svom ljubimcu. Daljnja istraživanja, s objektivnijim metodama emocionalne analize, potrebna su kako bi se otkrilo što pokreće ove promatrane promjene ponašanja.

Znanstvenici još uvijek pokušavaju otkriti kako mačke komuniciraju s nama, a nijanse njihovih brojnih vokalizacija, gesta i izraza mogu se lako pogrešno protumačiti. “Unatoč nekim ograničenjima, trenutna studija pridodaje vrlo ograničenim podacima o društvenoj kogniciji mačaka”, zaključuju Greene i Vonk.