P. Ike Mandurić predvodio je misno slavlje u crkvi sv. Šime u Zadru u subotu, 20. travnja, u sklopu duhovne obnove koju je predvodio u hodočasničkoj sezoni svetišta sv. Šime. Suslavio je don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime u Zadru.

U propovijedi je p. Ike govorio o strahu koji sprječava i otežava osobi da izvrši poslanje u životu. „Šimun starac je realno gledao na život i bio je mudar. Rekao je Mariji da će joj mač boli probosti dušu. Na vlastitom iskustvu je doživio zlo i zamke Zloga. Čovjek postaje mudar na ‘vlastitoj koži’ i u vlastitom iskustvu, kad spozna i nauči stvarnost i istinitost ovog života, varljivost, prljavost i zloću svijeta. Odlučujući se za dobro i prepoznajući zamke Zloga, čovjek postaje mudar da može razaznati stvarnost života. To je ljudska mudrost. A postoji i dar mudrosti kojeg daje Bog, ulijeva u naša srca. Kod starca Šimuna susreću se te dvije mudrosti: mudrost iskustva koja dolazi iz svetog života i proročki dar, ulivena mudrost“, rekao je p. Ike.

Šimun je i po ljudsku mogao znati da Mariji i Isusu neće biti lako i razaznaje da će Mariji mač probosti dušu. „Ali, Šimun poznaje i silu i slavu Božju, zna da je to slavan život. Na Šimunovu riječ Mariji da će joj mač probosti dušu, majke bi inače reagirale kako se njihovom sinu takvo nešto ne smije dogoditi. To je često prirodna točka u kojoj se opredjeljujemo u koje evanđelje vjerujemo, kad nam prijeti progonstvo i trpljenje u životu. Što nam je najvažnije? Govorimo li: ‘Meni se to ne smije nipošto dogoditi; bolest, siromaštvo, trpljenje, nezaposlenost? Time iskazujemo tko je naš bog – Bog ili ovaj svijet? Ili kažem: ‘Sve Gospodine smije biti, samo da tebe ne izgubim, da dušu ne izgubim’. U tim trenucima ispovijedam svoju vjeru u Gospodina“, istaknuo je p. Ike.

Čovjek bira blagodati vremenitog života i prolazna dobra često zbog straha kojeg je neprijatelj usadio u srce osobe. „Zli nas zavodi i pokazuje dobra ovog svijeta, privlači nas i na to pristajemo. S druge strane, ako se i ne oduševljavam dobrima ovoga svijeta, materijalnim bogatstvom, zdravljem, postoje druga sredstva koja Zli upotrebljava – to je strah, zastrašivanje, prijetnja“, upozorio je p. Ike, istaknuvši da se upravo to dogodilo i Isusu u Getsemanskom vrtu.

„Sotona je zastrašivao Isusa i pokazivao sve poteškoće, prijetnje i muke kojima će proći, teškoću puta koju će proći, ne samo u toj muci, nego kroz svu povijest i budućnost. U našem srcu, strah je često zamka i zapreka. Strah nas često odvraća od toga da prerano odustajemo od onoga na što nas Gospodin poziva. Možda nas i ne privlači užitak, moć, bogatstvo, slava, ali postoji strah, prijetnja. Isus je odbio sve izazove i zamke svijeta kroz kušnju u pustinji, nisu ga oduševljavali. Ali, zato dolazi strah, zastrašivanje – i tu agoniju Isus proživljava! Nakon toga dolazi anđeo, tješi ga pokazujući mu svijetle trenutke, pokazuje mu Božju silu i snagu, pokazuje mu moć, trijumf. Pokazuje mu kako je Božja sila i snaga veća i kako iza toga trenutka dolazi vječnost. To je duh Božji, to je anđeo koji nas tješi“, ohrabrio je p. Ike.

Uz zastrašivanje, druga sredstva su sramoćenje, prijetnje, nasilje na razne načine. „Ali, ključno zašto ne pristajemo na put Božji je strah koji nam Zli utiskuje u srce. Pred nama postoji izazov, i na trenutak osoba možda poželi nasljedovati Krista, moliti, čitati duhovno štivo. A onda se pojavi strah od nasilja, kušnje, trpljenja, bolesti, izrugivanja.

Na putu svetosti i našeg opredjeljenja za Božje, Gospodinu treba donijeti strah, otvoriti svoje srce i moliti Gospodina da makne taj strah. Moliti Gospodina da pošalje anđela koji je i njega tješio, koji će pokazati kako iza toga straha, iza tog prolaznog trenutka, dolazi trijumf, slava, radost, ispunjenost. Dolazi smisao, ispunjenost Božjim milostima. Kad anđeo koji tješi dotakne srce čovjeka, onda se čovjek više ne boji“, rekao je p. Ike. To se dogodilo i dvojici u Emausu koji su bježali, u strahu od progonstva. Isus im je pokazao sljedeći korak, sljedeću stvarnost. Pokazao je kako je on ovdje i kako je to bio put koji se treba dogoditi. I onda se ta dvojica učenika vraćaju natrag u pogibelj, jer više se ne boje.

„Trebamo moliti da prepoznamo važnost svih koraka našeg života; da prepoznamo važnost trpljenja, važnost svih gubitaka i trenutaka kroz koje moramo proći. Ali, da ih znamo izabrati, da ih se ne bojimo. Marija je znala, ako Gospodin nešto dopušta, to ima svoju svrhu i svoj smisao“, poručio je p. Ike, rekavši da nas Gospodin želi provesti brojnim izazovima u životu.

„To su trenuci i putovi slave! Postoje brojni izazovi i putovi kojima nas Gospodin želi dovesti bliže k sebi. Provest će nas istim koracima i istim postajama kojima je on prošao. Postoje brojni putovi i načini kojima Gospodin želi provesti tebe, kao što je proveo svoje najmilije, najsvetije, one kojima se najviše ponosi, mučenike i apostole. Postoje trenuci u tvom životu kojima je Bog proveo tisuće i tisuće, pogotovo prvih kršćana i milijune kršćana kroz povijest. Brojni su i u našoj nedavnoj povijesti hrabro i bez straha živjeli svoja progonstva i trpljenja. Bog ih je pripravio – jer ih ljubi!

I u ovo vrijeme mekoputnosti, Bog želi, bira među nama, poziva i traži one koji će biti pripravni da ih provede putem slave i trijumfa koji će doći do toga da budu s njim zajedno u slavi – a to je uvijek put trpljenja! A proveo je samo one koji su mu dopustili da im makne strah. Strah dolazi od neprijatelja“, upozorio je p. Ike.

Zbog straha u srcima mnogih, ljudi propuštaju priliku za prilikom. „Dolazimo u crkvu, iznosimo molitve, zahtjeve, činimo pobožnosti, a uvijek se vraćamo ne odgovorivši na Gospodinov poziv, jer je u našem srcu strah.

Možda nas Zli nije naveo na poročan, razvratan život, ali dovoljno je da se u moje srce nastanio strah. I premda nisam krenuo za svijetom, Zli me kroz strah drži da ne mogu krenuti za Kristom. I tako ga samo promatram, divim mu se, ali se ne usuđujem. Častim svece, ali ne usuđujem se nasljedovati ih. Častim heroje Domovinskog rata, ali ne usuđujem se nasljedovati ih na novi, aktualan način. Divim se našim domoljubima kroz povijest, bl. Alojziju Stepincu, ali ne usuđujem se nasljedovati ih. Divim se herojima siromaštva, teškog života, onima koji su opraštali, ali ne usuđujem se nasljedovati ih. Strah vlada mojih srcem, obzir prema svijetu, što će drugi reći“, poručio je p. Ike, upitavši: „Hoću li sa svojim strahom dalje ići kroz život i promatrati s distance, a ne usuditi se ući u boli, blizu Kristu, ući u poslanje koje on za nas ima? Ući u jedini put, u iskustvo blaženstava koje naviješta iz ljubavi i pripravlja za te. I Isus će te voditi, on će ti dati svoju snagu, kao što je dao i apostolima koji su se bojali, ali su htjeli; pa im je dao svoju snagu i na kraju su Isusa i nasljedovali“.

„Strah koji vlada mojim srcem je moj najveći neprijatelj. Upravo je strah bio razlog zašto su apostoli napustili Isusa u Getsemanskom vrtu i razbježali se. Strah je bio razlog zašto je Petar zatajio Isusa, zašto su učenici nestali i zanijekali Isusa. Kad strah vlada mojim srcem, onda ne mogu napredovati u onome što bih htio.

Mi nemamo svoje snage i svoje hrabrosti. Ali, prezireš li taj strah, želiš li izaći iz toga straha, da te Gospodin smije provesti putem posvećenja tvoga života? Ako nemaš snage, ništa za to. Gospodin ima odgovor na tvoju patnju, na tvoju nemoć. Petar je strahovao što će Isus reći, kad je vidio koja je on kukavica, slabić. No, kad je Petar spoznao koji je slabić, to je bio pravi trenutak za novi početak. Kad je spoznao koliko je slab, nemoćan, koliko se ne može pouzdati u sebe – to je bio trenutak za pravi početak.

Jesi li došao barem do tog trenutka, da spoznaš, shvatiš kako nemaš snage, da priznaš koji si slabić, kako ne možeš? Jesi li spreman to priznati i prihvatiti? Isus se nije razočarao u Petra, nego je bilo važno da se Petar razočara u sebe. Dok je Petar govorio da će on moći nešto učiniti, s Petrom se nije moglo ništa učiniti. No, kad se Petar konačno razočarao u sebe, to je bila šansa za novi početak. Toga časa Isus ga šalje i kreće ostvarivanje Petrovog života, jer mu Isus daje svoju snagu, svoju silu, svoju hrabrost, da će Petar na kraju zaista biti hrabar ići za Isusom do kraja i posvjedočiti svoju vjeru do smrti.

Želiš li zaista da ti Gospodin da svoju hrabrost, da možeš biti vjeran i da možeš ići za njegovim pozivom, nasljedovati ga u životu, kao što je to bila Marija i brojni sveci? Crkva takve treba! Ne treba one koji čekaju da Bog neke druge pošalje. Nego, treba one koji su spremni reći: ‘Evo me, Gospodine. Mene pošalji!’. Gospodin ti želi dati snagu i Duha Svetoga da zaista možeš biti raspoloživ za poslanje, svjedočenje vjere i življenje ljubavi“, poručio je p. Ike.

Potaknuo je vjernike da prepoznaju zamke Zloga i kako nas tim zamkama i ropstvima Zli drži daleko od toga da ostvarimo svoju svrhu života u svijetu. „Prinesimo Gospodinu zemaljske idole za kojima čeznemo. Ponekad nismo slobodni odmaknuti se od njih, ali, ako ih priznajemo, već time Gospodin ulazi u naša srca i oslobađa nas“, poručio je p. Ike Mandurić u propovijedi misnog slavlja u svetištu sv. Šime u Zadru.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić