Migrante koji nemaju jasne uvjete za dobivanje azila EU želi ubuduće prepoznati i odbiti već na svojim vanjskim granicama. Pravila za dodjelu azila vrijedit će za samo mali dio migranata koji dolaze u EU.

Cijeli dan su ministrice i ministri unutarnjih poslova 27 članica EU-a raspravljali ovog četvrtka u Luksemburgu kako bi prihvatili reformu prava na azil i regulaciju migracije, koja je pripremljena već prije više godina. „Postoji svjetlo na kraju tunela”, objavio je jedan delegat nakon 12 sati vijećanja, dok su pregovori još trajali. Švedska predsjedateljica Vijeća Maria Malmer Stenergard tri je puta prekidala sjednicu kako bi tekst bio promijenjen jer su ga neke delegacije odbijale, piše Deutsche Welle.

Nakon što su velike zemlje kao Njemačka i Italija bile za prijedlog, on je mogao biti prihvaćen, ne jednoglasno nego takozvanom kvalificiranom većinom, dakle glasovima zemalja koje predstavljaju najmanje 65 posto stanovništva EU-a. Protiv prijedloga su glasovale Poljska i Mađarska koje se i dalje ne žele pridržavati zajedničkih pravila o reguliranju migracije.

Prihvaćati izbjeglice ili plaćati

Nacionalno-konzervativni poljski ministar unutarnjih poslova Mariusz Kaminski najavio je da Poljska neće plaćati odštetu zato što ne prihvaća izbjeglice. A prema novim pravilima zemlja koja ne prihvaća izbjeglice trebala bi plaćati 20.000 eura za svaku osobu koju ne primi, a trebala bi prema kvoti određenoj s obzirom na broj stanovnika.

Stručnjakinja za migracije Helena Hahn iz instituta European Policy Centre sumnja da će novi sustav funkcionirati. „Vidjeli smo do kraja da to nailazi na otpor nekih članica, uključujući Poljsku. Oni kažu, troškovi su previsoki. Zato možemo očekivati više protivljenja.”

Slabi izgledi: priznaje se manje od 20 posto tražitelja azila

Unatoč snažnom protivljenju „obvezujućoj solidarnosti” u zemljama na vanjskim granicama EU-a, kao što su Grčka, Italija, Cipar i Malta, njemačka ministrica unutarnjih poslova Nancy Faeser smatra odluku iz Luksemburga „povijesnom”, koja nikomu nije bila laka. Ministrica se na kraju složila s brzim postupkom provjere prava na azil na vanjskim granicama EU-a, oko kojeg se ne slažu svi u njemačkoj vladajućoj koaliciji sastavljenoj od SPD-a, Zelenih i liberala.

U tim brzim postupcima bi za najviše 12 tjedana trebalo biti utvrđeno čiji zahtjev za azilom je očito neutemeljen, jer dolazi iz relativno sigurne zemlje. A to važi za sve zemlje kod kojih je postotak priznavanje prava na azil u Europskoj uniji ispod 20 posto. Primjeri za to su Pakistan, Albanija i neke afričke zemlje.

Vraćanje u treće zemlje

Ljudi koji budu odbijeni mogu, prema novim pravilima, brzo biti vraćeni u svoju domovinu ili u neku treću zemlju. Je li neka treća zemlja prikladna o tomu će odlučivati zemlje na vanjskim granicama EU-a, primjerice Grčka i Italija. Ne postoji više zajednički popis sigurnih zemalja.

Brzim postupcima na granici bit će podvrgnute i obitelji s djecom i maloljetnici bez pratnje. Njemački Zeleni su to oštro kritizirali. Ministrica Nancy Faeser je izjavila da će se ona i dalje boriti za prava djece i iznimke. Hoće li to biti dovoljno koalicijskim partnerima, nije jasno.

40.000 mjesta za početak

Za postupak na granici se sad moraju stvoriti nova, gotovo zatvorena prihvatilišta u zemljama na vanjskim granicama EU-a, primjerice Grčkoj i Italiji. Takva prihvatilišta kritiziraju organizacije za zaštitu izbjeglica, ali i Zeleni i dijelovi SPD-a u Njemačkoj, jer smatraju da se praktično radi o nedopustivim zatvorima. Italija je pristala na nova pravila tek nakon što su kapaciteti za te granične postupke osjetno smanjeni, nakon teških pregovora.

Švedsko predsjedništvo je u početku predlagalo stvaranje 120.000 mjesta u prihvatnim centrima. Na kraju se došlo do jedne trećine toga, dakle 40.000 mjesta. Shodno tomu je smanjen i broj izbjeglica koje ostale članice EU-a moraju prihvatiti u sklopu premještanja izbjeglica iz logora u Italiji ili Grčkoj. Na prihvaćanje takvih izbjeglica, koje imaju izgleda da dobiju azil, trenutno su spremne samo Njemačka, Portugal, Irska i Luksemburg.

Sve druge članice EU-a bi morale plaćati određeni iznos u europski fond iz kojeg se financira zaštita granica i druge zadaće u sklopu sprječavanja migracija. „Zemlje u koje već stiže velik broj migranata morat će osobito povećati svoje kapacitete da bi mogle uredno obaviti te postupke na granici”, napominje stručnjakinja za migracije Helena Hahn u razgovoru za DW.

Najveće skupine ne idu u postupke na granicama

Izbjeglice iz Sirije i Afganistana neće biti obuhvaćene postupcima na granicama jer je kod njih postotak priznavanja prava na azil oko 50 posto. Za te ljude će vrijediti „normalni” postupci. To znači da će oni biti registrirani u Grčkoj ili Italiji i da će onda produžiti putovanje, najčešće prema Njemačkoj. Ta „sekundarna migracija”, koja prema zakonima EU-a zapravo nije dopuštena, ali je uobičajena u praksi, neće biti obuhvaćena novim pravilima. Članice EU-a se nadaju, kao i puno puta ranije, da će zemlje u kojima su izbjeglice prvi put stupile na tlo EU-a prihvatiti te izbjeglice nazad.

Posljedice upitne

Cilj reforme je smanjiti dolazak izbjeglica, odnosno tražitelja azila, u EU. On je posljednjih godina jako porastao. U 2022. je 850.000 ljudi podnijelo prvi put zahtjev za azilom u Europskoj uniji. EU diplomati kažu kako se nadaju da će nova pravila zastrašiti migrante koji nemaju izgleda za azil. Ali, u to sumnja mađarski ministar unutarnjih poslova Sandor Pinter. Nacionalno-konzervativni Pinter je nedavno, prilikom susreta sa svojim bavarskim kolegom Joachimom Hermannom (CSU) u Würzburgu, izjavio da vanjske granice EU-a moraju biti bolje zaštićene. Njemačka ministrica Faeser je, nasuprot tomu, u Luksemburgu izjavila: „Ja želim granice držati otvorenima.”

Stručnjakinja za migracije Helena Hahn preporučuje članicama EU-a nastavak potrage za konsenzusom i bolju koordinaciju. „Ako se to ne dogodi, vjerojatno ćemo vidjeti više ovakvih stvari kakve se danas događaju.” A to znači više problematičnih postupaka, rast broja tražitelja azila. „Sustav kakav je sada ne funkcionira”, kaže austrijski ministar unutarnjih poslova Gerhard Karner.

Pravila koja je sad prihvatilo Ministarsko vijeće moraju do kraja godine proći raspravu u Europskom parlamentu i tamo biti prihvaćena. Ako to prođe bez poteškoća, prije nego što parlamentarci na proljeće započnu predizbornu kampanju za Europske izbore predviđene za lipanj, nova pravila za azil mogu stupiti na snagu iduće godine. Ona se ne odnose na ratne izbjeglice iz Ukrajine. Za njih vrijedi izvanredna zaštita na temelju drugih zakonskih odredaba.

Za većinu parova imati vlastito dijete apsolutna je sreća. Međutim, postoji jedan aspekt koji nije baš jednostavan, a to su financije.

Bebe trebaju kompletnu opremu, kasnije tu su i troškovi njege i obrazovanja, baš kao i igračke i aktivnosti u slobodno vrijeme, vlastiti pametni telefon i po potrebi vozačka dozvola. Što je potomstvo veće, obično ima više (i skuplje) potrebe. Ali koliko novca roditelji moraju potrošiti prije nego što postanu punoljetni?

Što je dijete starije, to je skuplje

Prema Njemačkom zavodu za statistiku, u 2018. godini parovi su u prosjeku potrošili 763 eura mjesečno za dijete (9.756 eura/godišnje). Samohrani roditelji s jednim djetetom također su u prosjeku potrošili samo 53 eura manje (8.520 eura/godišnje), piše Fenix magazin.

Hrana, odjeća i stanovanje čine više od polovice izdataka, dok samo 15 posto izdataka se daje za kulturne sadržaje, aktivnosti u slobodno vrijeme i zabavu. Kako pišu njemački mediji, ako obitelj imaju više djece, troškovi malo padaju.

S dvoje djece troškovi iznose 1.267 eura mjesečno (umjesto 1.526 eura), s troje djece 1.770 eura (umjesto 2.289 eura). To je vjerojatno što su neke potrebne stvari za dijete već tu, od starije djece.

Ako pogledate pojedinačne godine djetetova života, postaje jasno: što je potomak stariji, to postaje skuplji. Prema podacima Njemačkog zavoda za statistiku, roditelji troše oko 679 eura mjesečno za šestogodišnje dijete (8.148 eura/godišnje), za dijete od dvanaest godina to je u prosjeku 953 eura (11.436 eura/godišnje). Do 18. godine dijete košta ukupno gotovo 165.000 eura, pišu njemački mediji i navode kako je taj iznos u mnogim regijama moguće kupiti nekretninu srednje veličine.

Ulaganje u obrazovanje

Kad je sama škola u pitanju, roditelji moraju puno ulagati. Prema članku objavljenom na eltern.de, osnovnoškolska djeca u nekim saveznim zemljama plaćaju više od 100 eura po školskoj godini (npr. Saska-Anhalt: 220 eura, Porajnje-Falačka : 149 eura, od 2022.). Donja Saska (18 eura/školska godina, od 2022.) i Tiringija (23 eura/školska godina, od 2022.) dosta su jeftinije. Ti se troškovi obično udvostruče u srednjoj školi.

Naravno, ove brojke su samo prosjek. Definitivno postoje načini na koje možete uvijek iznova uštedjeti novac. Oprema za bebe, uključujući dječja kolica i stolice za hranjenje, mogu se kupiti i rabljeni, baš kao i dječja odjeća.

Novac od njemačke države

Država također olakšava preživljavanje zahvaljujući raznim financijskim injekcijama. U beneficije spada, primjerice, dječji doplatak. On se isplaćuje do dobi od 18 godina, ali se pod određenim okolnostima se može nastaviti primati nakon toga. Trenutno iznosi 250 eura po djetetu mjesečno (od 2023.), piše Fenix.

Roditeljskom doplatkom zakonski skrbnici nadoknađuju izgubljenu zaradu ako preuzmu brigu o djetetu nakon poroda. Iznos ovisi o prethodnoj zaradi. Postoje i druge državne subvencije, kao što su porodiljni dodatak, stambena naknada (za obitelji) i dječji dodatak.

Nakon što je u SAD-u početkom ove godine odobren lijek za Alzheimerovu bolest lekanemab, švedski neurogerijatar Nenad Bogdanović izrazio je uvjerenost da će on biti uskoro odobren i u Europi kao prvi lijek protiv ove teške demencije.

Europska agencija za lijekove (EMA) već je dobila zahtjev za ocjenu ovoga lijeka.

Očekujem odobrenje u prosincu jer je veliki zdravstveni i politički pritisak da se lijek odobri i u Europi, izjavio je u razgovoru za Hinu dr. Bogdanović, profesor gerijatrije hrvatskog podrijetla na Karolinska institutu i Karolinskoj sveučilišnoj bolnici u Stockholmu.

Lijek se u SAD-u prodaje pod imenom leqembi, a sadrži antitijela koja uklanjaju plakove ili  nakupine toksičnog proteina beta amiloida iz mozga.

Bogdanović kaže da je razvoj tih antitijela započeo u njihovu laboratoriju na Karolinskoj, ali su japanska farmaceutska tvrtka Eisai i američki Biogen kompletirali klinička ispitivanja.

Prema prvim procijenama godišnja terapija košta oko 26.500 dolara.

Napominje i da je prije mjesec dana kompanija Eli Lilly izvijestila o pozitivnim rezultatima svoga lijeka – donanemaba. Također je riječ o antitijelima koja čiste amiloidne plakove u mozgu, a proizvođač tvrdi da usporava razvoj Alzheimerove bolesti za oko trećinu vremena.

Nova era borbe protiv Alzheimera

“Američka Agencija za hranu i lijekove (FDA)  još nije dala završnu riječ o donanemabu. Očekujemo da će do kraja srpnja odobriti i ta nova antitijela za ‘čišćenje smeća u mozgu”, kaže Bogdanović koji je prije petnaestak godina i osobno bio uključen u razvoj prvih antitijela protiv Alzheimera u kompaniji “Wyeth and Pfizer” u Londonu.

Ističe i da smo vjerojatno stupili u novu eru mogućeg zaustavljanja progresije Alzheimerove bolesti, za koju do sada nije bilo lijeka.

A ideja o ovom načinu borbe protiv Alzheimera nastala je još krajem prošlog tisućljeća, točnije 1999. Nakon toga eksperimentalne studije na miševima pokazale su da se patološke promjene u mozgu mogu ukloniti antitijelima protiv proteina amiloida.

U normalnim fiziološkim procesima taj se protein stvara i razgrađuje, dok se u Alzheimerovoj bolesti iz još uvijek nejasnih razloga nakuplja u mozgu, uzrokujući degeneraciju mozga i demenciju. U samo malom postotku od oko tri posto pacijenata s Alzheimerovom bolešču genetska je greška uzrok nakupljanja patoloških promjena.

“Nije jasno nakuplja li se amiloid zbog povećane proizvodnje, ili zbog oslabljenog čišćenja tog proteina u mozgu, ili zbog obostranog mehamizma. Davanjem antitijela (novih čistača), višak amiloida uspješno se odstranjuje, što je potvrđeno u i eksperimentalnim studijama”, navodi Bogdanović.

Lijek Leqembi, dodaje, potvrdio je učinkovitost ove “hipoteze čišćenja”.

Usporavanje propadanja memorije

“Ako očistimo to smeće na vrijeme, ne možemo vratiti sto posto memoriju, no možemo maksimalno odgoditi propadanje. Propadanje memorije će se usporiti tako da će osoba nastradati od drugih bolesti”, objašnjava Bogdanović.

Leqembi se dobiva putem polusatne infuzije dva puta mjesečno unutar jedne i pol godine i još se ne zna koliko puta pacijent mora ponoviti uzimanje antitijela da bi se održavalo poželjno stanje. I dalje je otvoreno pitanje hoće li se taj lijek trebati stalno uzimati i u kojim vremenskim razmacima.

“Za infuziju će se morati zadovoljiti cijeli niz kriterija jer antitijela imaju nuspojave. Kako sada izgleda, oko 20 posto pacijenata u SAD-u moglo bi dobiti tu terapiju. Riječ je o onima u vrlo ranoj fazi bolesti, fizički zdravijima, koji nemaju imunološke bolesti i ne koriste lijekove protiv zgrušavanja krvi. Bit će jako velika selekcija”, ističe Bogdanović.

Dobio je, kaže, na stotine pisama iz Hrvatske s pitanjem – mogu li se i u Hrvatskoj dobiti antitijela protiv Alzheimera.

“U Hrvatskoj ga ne možete dobiti u javnom zdravstvu, a da li možete privatno – vjerojatno da, i to za sada u SAD-u, uz cijenu od gotovo 30.000 dolara godišnje”, kaže Bogdanović te dodaje da će cijena terapije padati kako se bude širilo tržište lijeka i odobravale nove slične terapije.

Leqembi će i u američke bolnice ući vjerojatno tek u prosincu. Zasad se daje inicijalno samo preko specijalnih centara koje je organizirao proizvođač Eisai.

Hrvatska bez sustavne skrbi o dementnim osobama

Bogdanović upozorava da je potrebno točno i na vrijeme utvrditi koje osobe nakupljaju toksične proteine, za što je potrebna vrsta screeninga na demencije i rana pravovremena dijagnostika, što u Hrvatskoj ne postoji.

Ne postoji ni registar demencija, tako da ne znamo koliko imamo oboljelih, što je osnova za stvaranje akcijskog plana i planiranje zdravstvene skrbi o tim osobama.

Procjene govore da bi Hrvatska godišnje mogla imati oko osam tisuća novih slučajeva Alzheimera, odnosno ukupno oko 40 tisuća oboljelih s demencijom .

“Gdje su ti ljudi – pretežno stariji – i tko se i kako o svima o njima skrbi – nije potpuno jasno”, kaže dr. Bogdanović te ističe da u zapadnim zemljama i na sjeveru Europe postoje specijalisti gerijatri i cijeli sustav državne skrbi za starije i dementne osobe.

“Primarna praksa u Švedskoj ima akcijski plan kako pristupiti pacijentu s poremećajem memorije, obiteljski liječnik piše uputnicu da se napravi CT ili magnet, i inicijalno testira pacijenta te ga kasnije upućuje na specijalističku obradu. Unutar tri mjeseca pacijent mora dobiti dijagnozu, to je zakonski određeno”, kaže Bogdanović.

Najskuplja je neliječena demencija

Šveđani su, dodaje, izračunali da je “za društvo najskuplja neliječena demencija”. Tamo radi oko 700 gerijatara, gerijatrijska služba u zajednici brine o starijima pa oni mogu živjeti samostalno i ne ovise o obitelji. O njima skrbi država jer su čitav život plaćali poreze.

Za razliku od sjevera i zapada Europe, briga o starijima i dementnima u Hrvatskoj još je uvijek pretežno stvar obitelji.

Koliko je to područje “ispod radara” pokazuje i podatak da su u Hrvatskoj na B listi lijekova HZZO-a dostupna samo dva od četiri antidementiva, generička lijeka već dugo prisutna u Europi, pa neke od njih hrvatski građani, na temelju privatnog recepta, kupuju u Sloveniji, BiH i Srbiji.

U Hrvatskoj je tek 2019. osnovano Povjerenstvo za gerijatriju pri Ministarstvu zdravlja, u kojemu kao vanjski član radi i dr. Bogdanović. Uspostavljena je i specijalizacija iz gerijatrije, no interes je izrazito slab za tu specijalizaciju koju uskoro završava tek jedna liječnica.