Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić u emisiji Aktualno HKR-a u petak, 3. ožujka predstavio je Korizmeno hodočašće Zadarske nadbiskupije na otok Molat koje nadbiskup Zgrablić i predvodi, a održava se u subotu, 11. ožujka povodom 80. godišnjice smrti s. Agneze Petroša, redovnice rodom s Molata.

Hodočašće organizira Zadarska nadbiskupija u poštovanju mučeničke smrti redovnice Agneze te drugih zadarskih svećenika i žrtava ubijenih u Drugom svjetskom ratu i poraću. 

Oče nadbiskupe, zašto je otok Molat izabran kao odredište Nadbiskupijskog korizmenog hodočašća?

„To je hodočašće pokorničko, korizmeno hodočašće koje je namijenjeno u prvom redu hodočasnicima koji sudjeluju na tom putovanju. U korizmi promišljamo puno o sebi, o onakvima kakvi jesmo, kakvi smo prema Bogu. Susrećemo što je bitni dio našeg života, o čemu moramo voditi računa kao kršćani, a to je i naša nesavršenost, naša grešnost.

Svi smo mi grešni ljudi. Prema tome, pozivamo ljude da pođu u duhu pokore, u duhu svoga pokajanja. Svi mi s onim što nije dobro participiramo u zlu ovoga svijeta. Mi se toga želimo odreći, da živimo u ljubavi. Želimo se okrenuti prema dobru, spasenju, prema Isusu Kristu. To je prvi cilj hodočašća, kao hodočasnici mira.

Izabrali smo otok Molat jer je to simbolično mjesto, zato što se ove godine navršava 80. godišnjica od smrti redovnice franjevke, s. Agneze Petroša koja je rodom iz Brgulja na Molatu a početkom Drugog svjetskog rata našla se u svojoj obiteljskoj kući na Molatu.

Ona je, nažalost, predvečer 9. ožujka nasilno izvedena iz kuće. Mučena je, mučili su je na grozan način; na kraju su je objesili na stablo masline i tako je okončala smrt. Pokopana je upravo 11. ožujka 1943., i taj datum je izabran za dan Nadbiskupijskog hodočašća.

Osim toga, s otokom Molatom, s tom groznom mučeničkom smrću, sa zlom koje je tamo učinjeno, mi želimo reći da ne želimo participirati u zlu. Želimo pokazati drugu stranu. Mi tamo nikoga ne prozivamo, nego idemo moliti za žrtve, idemo moliti za one koji su počinili zlo.

Isus je rekao Ljubite i svoje neprijatelje. Prema tome, mi idemo tamo kao hodočasnici mira.

Drugi povod je, ne možemo ne sjetiti se i drugog Sluge Božjega. To je don Eugen Šutrin koji je tada bio mladi župnik na otoku Molatu i u mjestu Brgulje na Molatu odakle je bila rodom s. Agneza.

I upravo je don Eugen vodio sprovod s. Agneze 11. ožujka 1943. Toga istog dana imao je još dva sprovoda, bila su ubijena još dvojica muškarca i taj dan su pokopani. Dakle, velika tragedija dogodila se na Molatu.

Don Eugen Šutrin nam je jako značajan jer na Molatu je bio veliki fašistički logor u kojem su završili mnogi naši ljudi. Tisuće ljudi bilo je zatvoreno u tom logoru, neki su u njemu skončali i svoj život.

Don Eugen je redovito posjećivao, krijepio i pomagao tim ljudima duhovno i na druge načine. Vodio je njihove sprovode i bio dušobrižnik u tom logoru. Don Eugen je u tom logoru redovito, svakog ponedjeljka, slavio misu za zatvorenike.

Don Eugen je u studenom 1945. premješten u župu Privlaka i tu je, nažalost, na vrlo svirepi način ubijen, pucanjem u glavu, 26. studenoga 1945. Zvali su ga na prevaru da po noći ide podijeliti bolesničko pomazanje bolesnici, ali to je bila prevara. Don Eugen je uzeo sveto ulje, pričest. Izmamili su ga da ode iz župne kuće, a putem su ga ubili.

Također, sjećamo se još jedne osobe, to je don Srećko Lovretić, rodom s Molata. On je bio župnik u Luci na Dugom otoku. Njega su 26. srpnja 1942.   izveli iz župne kuće, mučili ga u obližnjoj lučkoj šumici, ukrcali na brod, svezali ga i bacili u more na Kornatima gdje se don Srećko utopio kao mladi svećenik.

Te tri osobe: s. Agneza Petroša, don Eugen Šutrin i don Srećko Lovretić bili su nam povod da se sjetimo i svih drugih mučenika. Za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća bilo je 16 ubijenih klerika; dvojica su stradali kao kolateralne žrtve bombardiranja, a za još 14 osoba sigurni smo da su ubijeni In odium fidei, dakle, iz mržnje prema vjeri izgubili su život.

To Nadbiskupijsko hodočašće ima i geslo. Kako glasi i s kojim razlogom je odabrano?

Povjerenstvo za kauzu Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije koje prati pastoralni proces za njihovo proglašenje blaženima – nadamo se tome jer su mučenici, poginuli su In odium fidei, ubijeni su iz mržnje prema vjeri.

Prema tome, oni su nama uzor, hrabro su dali svoj život. Oni su naši prijatelji na Nebu. Nadamo se da će taj proces koji je već započeo ići dalje.

Za geslo ovoga Hodočašća izabrali smo mladomisničko geslo koje je imao don Eugen Šutrin, a glasi ‘U ljubavi sjedinjeni‘.

Možemo reći da je to i cilj našega hodočašća, da budemo i mi međusobno, u ljubavi sjedinjeni. Kad smo mi u ljubavi sjedinjeni, to znači da smo s Bogom, u Bogu sjedinjeni. Bog je ljubav. Kad smo u Bogu sjedinjeni, Bog nas čuva da ne učinimo zlo, da nismo dionici zla, da se borimo protiv zla, da na zlo odgovaramo praštanjem i ljubavlju.

Nije slučajno što smo izabrali na ovom hodočašću moliti Križni put blaženog Miroslava Bulešića koji nosi naslov Moja osveta je oprost.

Kad je Miroslav Bulešić,  mladi svećenik, slutio da mu prijeti opasnost jer je bilo  partizana, Nijemaca i fašista, u župi u kojoj je djelovao bili su okruženi danju i noću, nisi znao od koga ćeš izgubiti život, što će se dogoditi. A on je dijelio sakramente i Nijemcima i partizanima. On je rekao, ‘Ja sam katolički svećenik, ja moram svakome podijeliti sakramente’. Vidio je da mu je život jako u opasnosti i napisao je svoju oporuku.

I u toj oporuci je napisao: ‘Ako me ubiju, moja osveta će biti oprost’. To je taj kršćanski stav, u ljubavi sjedinjeni. U onome što se događa mi želimo zaustaviti zlo. A zlo se može zaustaviti samo praštanjem, ljubavlju i Božjim oproštenjem.

To je smisao i našega života, da učimo živjeti istinski kršćanski. To je i vrednota – ljubiti i neprijatelje. To nitko nema. To nema ni jedna religija. Nema nikoga da govori da smo pozvani ljubiti i neprijatelja.

Govorimo o toleranciji prema drugima, o prihvaćanju drugih, ali mi baš moramo ljubiti. Dakle, ljubiti ne znači da imaš prema nekome koji ti je zlo učinio afekt. Ljubav nije samo osjećaj, nego ljubav je i volja i želja, opredjeljenje –  hoću učiniti dobro kako je Krist to činio. I kad je trpio, on nas je ljubio i na križu, u velikim patnjama je bio, ali želio nam je dobro.

Krist je na mržnju odgovarao ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine’. Da se i mi  učimo biti istinski, pravi kršćani, kako se to od nas traži. 

Sadržaj hodočašća je pobožnost Križnog puta, a misno slavlje ćete predvoditi ispred obiteljske kuće s. Agneze. To je lijepi prizor Crkve u vanjskom prostoru.

Prvotno nije bio cilj da imamo misu ispred obiteljske kuće s. Agneze, nego u župnoj crkvi na Molatu. Ali župna crkva je jako mala. Moram priznati da nas je malo iznenadio jako veliki interes naših vjernika za hodočašće.

Jako mi je drago da su pokazali veliki interes za to. Prijavilo se 500 ljudi, a to je mali otočić. Crkvica je premala, ona ne može primiti ni 100 ljudi. Pa smo morali to učiniti vani, ispred obiteljske kuće s. Agneze, tamo ima dovoljno prostora. Nadam se da će biti i  lijepo vrijeme. Proslavit ćemo Gospodina i hodočašće zaključiti svetom misom. 

Lijepa gesta će biti i sadnja stabla masline. Ona je simbol mira. Podsjeća i kako je Papa govorio za neke svoje pohode da dolazi kao glasnik mira. I to hodočašće je pohod mira, zar ne? 

I to, ali ne samo to. Nego, tragična je činjenica da je s. Agneza, nakon što je bila mučena, izbili su joj zube, iščupali jezik, silovali je, grozno zlo se dogodilo, oni su je objesili za jednu maslinu, da tijelom visi naopako na tom stablu.

Želimo povezati to i s tom simbolikom. Do masline gdje je s. Agneza obješena ne možemo doći, do nje se probijati, to je sada obraslo mjesto, no ta maslina tamo još uvijek postoji.

Pa ćemo simbolički, kao znak mira, kao naš odgovor, mi zasaditi drugu maslinu ispred župne crkve, prinoseći naše molitve.

Kako gledate na to da su popunjena dva katamarana, 500 ljudi, a zanimanje je još i veće od toga broja. To je nova stvarnost u Zadarskoj nadbiskupiji. Ti ljudi dosad nisu bili poznati široj vjerničkoj zajednici. A ljudi su poželjeli otići, i to ne baš blizu Zadra, nego na otok Molat? 

Da, mi živimo 80 godina nakon tih groznih zločina koji su se dogodili, ali bilo je  opasno uopće o tome nešto znati, o tome govoriti. Ne smijemo zaboraviti da su to bila druga vremena koja su dugo trajala.

Još uvijek postoje ljudi koji se boje o tome slobodno pričati. Bila su vremena kad su ljudi o tome šutjeli. Veliko zlo se dogodilo, ali kad bi netko o tome pričao, prepričavao što se dogodilo, i ta osoba je bila u opasnosti.

Tako da mnogi nisu nikad čuli za te ljude koji su na tako osobit način izgubili život. Ali mi želimo naglasiti suprotno od toga zla.

Kroz njih, mi želimo naglasiti ono dobro. Ti ljudi dali su život za Krista, to su sve bili vjernici – ne samo svećenici i časna sestra, nego i vjernik laik, predivan čovjek, bogoslov, sjemeništarac, koji su tako završili ovozemaljski život.

To su naši svjetionici, naši orijentiri, naši molitelji, naši prijatelji u Nebu. Vjerujemo da oni mogu jako dobro doprinijeti dobru Crkve.

Stari Tertulijan je već rekao prije toliko tisuća godina, u prvim stoljećima kršćanstva, da je krv mučenika sjeme kršćana. To je sjeme da se mi nadahnjujemo na njihovom primjeru.

I što je moj biskup Antun Bogetić znao reći, ‘Ako su mogli oni, možemo i mi’. Ako su oni mogli u velikim nevjerama ostati vjerni Kristu, vjeri, Bogu, poslanju, uz rizik svoga života, oni nam pokazuju izuzetne vrijednosti koje su vrjednije od ovog zemaljskog života, vrjednije vrijednosti koje nosimo i imamo u sebi, od vrijednosti zemaljskog opstanka i produžetka života.

Dakle, da se isplati čak i sve žrtvovati za ljubav Božju koja je toliko velika, koja sve nadilazi. Prema tome, to je snaga. Mi se nadahnjujemo na njima i njihovom primjeru, njihovom životu. Poticaj su nama da i mi budemo vjerni u ljubavi, da budemo vjerni Bogu, Isusu Kristu, da budemo vjerni u dobru jedni drugima.

Oče nadbiskupe, ovo hodočašće je odjeknulo i do Vaše rodne Istre. Što su ljudi iz Istre osjetili kao poticaj darovati zadarskim hodočasnicima te će se podijeliti hodočasnicima? 

Kad sam spomenuo u mojoj rodnoj Porečkoj i Pulskoj biskupiji da organiziramo ovo hodočašće, da mi imamo toliko ‘Miroslava Bulešića’, dakle, ne samo jednoga, nego tolike svjedoke vjere, Odbor je prihvatio taj prijedlog i jako nam se svidjelo da na Molatu molimo Križni put koji je nadahnut životom bl. Miroslava Bulešića, njegovim duhovnim nastojanjima koje je zabilježio u svom duhovnom dnevniku.

Prema tom duhovnom dnevniku sastavljen je i Križni put. Porečka i Pulska  biskupija je poklonila zadarskim hodočasnicima sve molitvenike koje su imali kao preostale. Nemamo ih, nažalost, za sve, jer ih više uopće nema, ali sve što je preostalo, barem polovica hodočasnika će dobiti molitvenik o bl. Miroslavu Bulešiću. Drugi hodočasnici će dobiti za uspomenu lijepi križić koji je napravljen za ovu prigodu i poklon je hodočasnicima, pa će dobiti jedno ili drugo.

Idemo na Molat, gdje ste povezali molatskog župnika don Eugena Šutrina i s. Agnezu Petroša čiji je sprovod vodio upravo don Eugen. U tome vidimo i duhovnu povezanost  s mučeničkom prošlošću kršćanstva svetaca zaštitnika  Zadra. Sveta Stošija i sv. Krševan bili su povezani, suvremenici koji su se podržavali. Dirljivo je čuti da su se i don Eugen i s. Agneza poznavali. To je lijepa paralela, ali i pokazatelj kako se, nažalost, povijest ponavlja, zar ne?

Nažalost, tako je. Ponavljaju se lijepi događaji, ali i ružni. Povijest je učiteljica života i moramo učiti iz pozitivnih događaja, a i iz negativnih izvući vrijednosti.

Mi izvlačimo pozitivno iz toga hodočašća i iz onoga što se dogodilo. Ono dobro, ističemo vrijednosti koje nadilaze naše ljudske živote, samo ovozemaljske vrijednosti. Postoje vječne, neprolazne, Božje vrijednosti, participacije u Božjem životu – i zato se isplati doista sve uložiti, sve dati.

Jer sve patnje sadašnjeg vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati, kako nas lijepo uči sv. Pavao. Dakle, mi možemo i već kao vjernici participiramo u tom životu.

I to hodočašće nama je snažni poticaj da se zatvorimo samo u ovaj svijet, u ovozemaljsko, u prolazno, nego da našu dušu usmjerimo na ono vječno i neprolazno. 

Ines Grbić