Duboko u Atlantskom oceanu leži opasnost koja bi mogla pogoditi milijune ljudi širom svijeta, a gotovo nitko od nas nije svjestan toga.

Atomska bombardiranja koja su okončala Drugi svjetski rat označila su i važnu prekretnicu za istraživanje nuklearne energije. Nuklearne sile u Europi, poput Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza, provodile su opsežna istraživanja na ovom području od sredine 1940-ih nadalje. Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska posebno su se istaknule svojim nuklearnim programima.

U to se vrijeme punjenje nuklearnog otpada u bačve, prekrivanje asfaltom i betonom te bacanje u more smatralo sigurnom metodom odlaganja. Štoviše, ta se praksa nastavila sve do 1990. godine.

Više od 200.000 bačvi radioaktivnog otpada trenutačno leži na dnu Atlantskog oceana. Neke su bačve ondje već više od 50 godina, a većina se nalazi na dubini od oko 4.000 metara, stotinama milja od francuske obale.

U svojim ranijim izjavama znanstvenici su upozoravali da bi se taj otpad mogao ugraditi u morski hranidbeni lanac i da bi ga mogla apsorbirati morska bića.

Tempirane bombe

Ako bi se taj scenarij ostvario, postoji zabrinutost da bi radioaktivne tvari kontaminirale plodove mora koje konzumiraju milijuni ljudi, što bi rezultiralo dugoročnim zdravstvenim rizicima poput oštećenja tkiva i povećanih stopa raka.

Tim francuskih znanstvenika sada istražuje sudbinu tih potopljenih bačvi, opisanih kao “radioaktivne tempirane bombe”.

Istraživači će također analizirati pozadinsko zračenje kako bi razlikovali onečišćenje iz bačvi od drugih izvora, poput nuklearnih nesreća ili dopuštenih ispuštanja otpadnih voda iz elektrana.

A bilo je pod kontrolom

Kad su europske zemlje počele odlagati radioaktivni otpad u ocean, rad su nadzirale nacionalne institucije. S vremenom je proces stavljen pod međunarodni nadzor Agencije za nuklearnu energiju (NEA).

Testovi uništavanja provedeni su 1967. godine pod nadzorom NEA-e, međuvladine organizacije koju čine 34 zemlje članice, uključujući Sjedinjene Američke Države, a koja koordinira nuklearnu sigurnost, tehnologiju i gospodarenje otpadom. Nakon toga uvedeni su propisi za različite vrste spremnika za otpad kako bi se povećala sigurnost transporta.

Duboko područje uz Biskajski zaljev određeno je kao glavno mjesto za odlaganje. Tijekom 15 godina europske su zemlje bacile približno 42 petabekerela (decimalna jedinica bekerela koja se koristi za mjerenje radioaktivnosti) niskoradioaktivnog otpada u sjeveroistočni Atlantik.

Iako se ta količina, ekvivalentna 42 kvadrilijuna atoma koji se raspadaju svake sekunde, činila golemom, nije predstavljala ozbiljnu prijetnju jer je većina otpada bila niskoradioaktivna i raspršena u tisućama bačvi na dnu oceana.

Stručnjaci su rekli da je apsolutni rizik za ljude nizak zbog dubine vode i slabe radioaktivnosti većine materijala, ali dugoročni učinci na morski život i hranidbeni lanac ostaju zabrinjavajući.

Bačvama odavno istekao rok trajanja

Prema riječima stručnjaka, životni vijek potopljenih bačvi iznosi 20 do 26 godina, što znači da je njihova očekivana trajnost odavno premašena.

Iako većina bačvi sadrži niske ili umjerene razine radioaktivnog otpada, istraživači upozoravaju da one i dalje predstavljaju potencijalni dugoročni rizik.

To je zato što neki radionuklidi, poput stroncija-90, oponašaju kalcij i mogu ih apsorbirati morski organizmi, uzrokujući njihovo kretanje uz hranidbeni lanac.

Znanstvenici definiraju radionuklide kao nestabilne elemente koji emitiraju zračenje dok se raspadaju. Njihovo vrijeme poluraspada kreće se od godina do milijardi godina. Primjerice, ceziju-137 potrebno je 30 godina da se raspadne, plutoniju-241 potrebno je 13 godina, a uraniju-238 gotovo 4,5 milijardi godina.

To znači da neke tvari mogu ostati radioaktivne i potencijalno štetne generacijama.

Do sada dokumentirano 50 bačvi

Istraživački tim, predvođen Francuskim nacionalnim centrom za znanstvena istraživanja, krenuo je na četverotjednu ekspediciju iz Bresta u zapadnoj Francuskoj sredinom lipnja na istraživačkom brodu L’Atalante.

Autonomno podvodno vozilo UlyX, dugo 4,5 metra, mapiralo je morsko dno i fotografiralo bačve s udaljenosti od 9 metara, a do sada je vizualno dokumentirano 50 bačvi.

Dok su neke bačve ostale netaknute, fotografije su pokazale da su druge erodirane ili deformirane, a mnoge su kolonizirane sesilnim organizmima poput morskih anemona. U nekim uzorcima uočena su curenja nepoznatih tvari, poput onoga što se smatra bitumenom.

Francuske bolnice dobile su u srpnju naputak da do ožujka 2026. budu spremne za “veliki vojni angažman”, uključujući zbrinjavanje do 15 tisuća ranjenih vojnika. Ministarstvo zdravstva upozorenje je poslalo u sklopu kriznog planiranja, a ministrica Catherine Vautrin poručila je da je riječ o „normalnoj mjeri predostrožnosti”.

Francuske bolnice primile su upozorenje da se do ožujka 2026. godine pripreme za “veliki vojni angažman”. Iako je vijest prvi objavio satirični tjednik Le Canard enchaîné, informaciju je kasnije potvrdila i ministrica zdravstva Catherine Vautrin, piše metro.co.uk.

U dopisu, koji je francusko Ministarstvo zdravstva poslalo još u srpnju, navodi se kako bolnice moraju biti spremne za potencijalno “veliko vojno raspoređivanje”. Od zdravstvenih ustanova se traži da osiguraju kapacitete za liječenje ranjenih francuskih i stranih vojnika, s mogućnošću zbrinjavanja između 10.000 i 15.000 ljudi u razdoblju do 180 dana. U sklopu planiranja spominje se i uspostava medicinskih sabirnih mjesta u blizini luka i zračnih luka kako bi se omogućio brzi transport vojnika.

“Normalna mjera predostrožnosti”

Ministrica Vautrin umanjila je zabrinutost, ističući kako se radi o standardnoj proceduri. “Savršeno je normalno da zemlja predviđa krize i njihove posljedice. To je dio predviđanja, baš kao i strateško gomilanje zaliha”, izjavila je.

Dodala je i podsjetnik na prethodna iskustva: “Nisam još bila na dužnosti kada je izbila pandemija Covid-19, ali nemojmo zaboraviti da smo tada bili bez riječi da opišemo koliko je zemlja bila nespremna.”

Vodiči za preživljavanje

Ova mjera dolazi samo nekoliko mjeseci nakon što je Francuska izdala “vodiče za preživljavanje”. Priručnik na 20 stranica sadrži 63 savjeta o tome kako se građani mogu zaštititi od oružanih sukoba, prirodnih katastrofa, industrijskih nesreća i nuklearnih prijetnji. Vlada inzistira da priručnik nije objavljen zbog prijetnje Vladimira Putina, već da je u pripremi od 2022. godine kao odgovor na lekcije naučene tijekom pandemije.

Unatoč tome, priručnik nudi savjete o postupanju u slučaju nuklearnog napada i o pridruživanju lokalnim obrambenim snagama. Francuski list Le Figaro navodi kako bi objava mogla sugerirati da Francuska “reagira na nestabilnu međunarodnu situaciju”. U skladu s tim Francuska je, poput Ujedinjenog Kraljevstva, povećala svoju obrambenu potrošnju s 2% na 3 do 3,5% BDP-a.

Kako se Europa suočava s težim vremenskim prilikama, stručnjaci proučavaju posebne uvjete koji stoje iza ovih razarajućih oluja. Novo istraživanje otkriva kako klimatske promjene pojačavaju superćelijske oluje u Europi.

Studija objavljena u časopisu Science Advances upozorava da Alpe te dijelovi Srednje i Istočne Europe mogu očekivati značajan porast aktivnosti oluja.

Ako globalna temperatura poraste za 3 °C u odnosu na predindustrijsku razinu, učestalost oluja na sjevernoj strani Alpa mogla bi se povećati i do 50 posto.

Ove snažne oluje već su među najštetnijim vremenskim pojavama u Europi, a posljednjih godina rezultiraju sve većim brojem odštetnih zahtjeva kod osiguravatelja. Razumijevanje uvjeta u kojima nastaju i načina na koji ih naše zagrijavanje planeta mijenja ključno je za pripremu, poručuju istraživači, a piše euronews.

Što je superćelijska oluja?

Za razliku od tipične oluje, superćelija ima dubok, rotirajući stup zraka u sebi poznat kao mezociklon. Upravo taj rotirajući uzlazni tok zraka daje im jedinstvenu snagu i dugotrajnost. Dok većina grmljavinskih oluja brzo oslabi, superćelije mogu trajati satima i protezati se preko golemih područja.

One nastaju u uvjetima kada se pri tlu nalazi topao i vlažan zrak, u višim slojevima hladniji zrak, a vjetar mijenja smjer s visinom. Ti elementi čine atmosferu nestabilnom, koja zatim počinje rotirati i stvarati uvjete za razvoj superćelije.

Najčešće se javljaju ljeti i donose snažne vjetrove i obilne kiše. Iako su u Europi relativno rijetke, ove oluje čine značajan udio u opasnostima i financijskim gubicima povezanim s grmljavinskim nevremenima.

Kako znanstvenici prate europske superćelijske oluje?

Praćenje superćelija diljem Europe povijesno je bilo izazovno zbog neusklađenosti nacionalnih meteoroloških radarskih sustava.

Glavna autorica, Monika Feldmann iz Mobiliar Laba za prirodne rizike i Oeschger Centra za istraživanje klimatskih promjena na Sveučilištu u Bernu, kaže da to otežava prekogranično otkrivanje oluja.

Kako bi to prevladali, istraživači s Mobiliar Laba za prirodne rizike i Oeschger Centra za istraživanje klimatskih promjena Sveučilišta u Bernu, u suradnji s ETH Zürich, razvili su visokorezolucijski simulacijski model.

Ovaj model koristi tehnike digitalnog mapiranja za simulaciju olujnih ćelija u vrlo finoj skali, nudeći znatno detaljniju sliku razvoja oluja nego što je to ranije bilo moguće.

Alpe kao “žarište” grmljavinskih oluja

Novo modeliranje identificiralo je Alpe kao žarište superćelijskih oluja. Regija na sjevernoj strani planinskog lanca doživi oko 38 takvih snažnih oluja po sezoni, dok južne padine bilježe njih 61.

Uz globalno zagrijavanje od 3 °C, studija predviđa do 50 posto više superćelijskih pojava u ovom planinskom području, čime se povećavaju rizici za zemlje poput Švicarske, Austrije, sjeverne Italije i južne Njemačke. Nasuprot tome, Iberijski poluotok i jugozapad Francuske mogli bi doživjeti smanjenje.

Sveukupno, istraživači procjenjuju porast od 11 posto superćelijskih oluja diljem Europe.