Jednog dana samo smo se probudili u 2020. i tada kao da su se sve loše vijesti slile na ovaj svijet

Da je netko prije godinu dana rekao kako će izgledati 2020. godina vjerojatno bi mu rekli da je čitao previše proročanstava Babe Vange, Nostradamusa ili nekog trećeg vidovnjaka koji predviđa apokaliptične scenarije za budućnost. No, jednog dana samo smo se probudili u 2020. i tada kao da su se sve loše vijesti slile na ovaj svijet. Pandemija, potres u Zagrebu, gubitak posla, osjećaj nesigurnosti imale su utjecaj na brojne ljude.

Jedna od njih je i Jenny Eastwood, 26-godišnjakinja s Novog Zelanda koja je postala opsjednuta lošim vijestima. Ova djevojka, koja inače radi u marketingu, nije mogla prestati čitati vijesti na temu pandemije Covida, policijske brutalnosti, politici, prosvjedima, teorijama zavjere. Činilo joj se kao da se svakih 10 minuta pojavi nova objava na Instagramu ili Redditu.

“Tijekom pandemije, počela sam se osjećati loše. Imala sam osjećaj da je čovječanstvo općenito zakazalo, a nisam se mogla ni na što koncentrirati jer bih stalno razmišljala o tome kako moram pročitati posljednje vijesti”, ispričala je Jenny za National Geographic.

‘Doomscrolling’

Zašto je Jenny, kao i mnogi drugi, postala opsjednuta lošim vijestima? Odgovor se skriva u evolucijskom razvoju jer priče o strahu i opasnosti izazivaju tjeskobu, što znači da je mozak stalno u visokoj pripravnosti. U ranijoj povijesti, mislilo se da je to prednost, no danas to ima drugačije značenje koje se reflektira kroz neprestano “osvježavanje” društvenih mreža i pretraživanjem vijesti. “Doomscrolling” izraz je koji opisuje tu tendenciju kada ljudi nastavljaju pregledavati vijesti čak i kada su obeshrabrujuće i krajnje depresivne.

Takvu reakciju je pokrenulo mnoštvo tragedija koje su se dogodile. Primjerice, koronavirus je usmrtio gotovo milijun ljudi diljem svijeta, a broj umrlih i zaraženih i dalje raste. Korona-kriza je primjerice istaknula društvenu i ekonomsku nejednakost ljudi u svijetu. K tome, u SAD-u požari neprestano divljaju i Kalifornija izgleda kao mjesto koje je poharala apokalipsa.

Tu je i sezona uragana koja razara gradove, a istočnim dijelom Afrike zavladale su najezde skakavaca. Masovna eksplozija u Beirutu kriva je za smrt najmanje 190 osoba te je uzrokovala štetu od 15 milijardi dolara. Isto tako, klimatske promjene se ubrzavaju.

Iskrivljena percepcija sadašnjosti i nerealna verzija prošlosti

S obzirom na to kakve su vijesti koje nas svakodnevno bombardiraju već šest mjeseci otkada je pandemija službeno nastupila, ne čudi što ljudi 2020. godinu vide tako crno. Međutim, vjerovali ili ne, nije sve u 2020. tako crno, ali nam se to tako čini jer mozak čovjeka ima tendenciju oštrije prosuđivati sadašnje događaje.

Dakle, neobuzdana i pretjerana konzumacija medijskog sadržaja može iskriviti nečiju percepciju i zato je veoma jednostavno usvojiti nezdrave obrasce vjerovanja. Prema stručnjacima, obuzdavanje navike stvaranja negativne i loše slike o svijetu može smanjiti stres. Naši se preci vjerojatno ne bi složili s konstatacijom da je 2020. najgora godina ikada zabilježena. Naime, vrlo je zastrašujuće ono što se svakodnevno događa, ali i ono što se događalo u prošlosti, poput primjerice španjolske gripe od koje je preminulo 50 milijuna ljudi.

Profesor marketinga na Sveučilištu Boston, Carey Morewedge, napravio je istraživanje koje je pokazalo da ljudi zapadne kulture imaju sklonost negativnije interpretirati današnje događaje. Isto tako, vole naglašavati kako je “prije bilo bolje”. Razlog za to leži u tome što je ljudsko pamćenje programirano tako da radije pamti pozitivna iskustva, a taj fenomen naziva se “ružičasta retrospekcija”. “Ako razmišljam, primjerice, kako volim ići na utakmice bejzbola, neću se sjećati onog vremena kada je klub za koji navijam gubio. Prošlost sudimo po pozitivnim sjećanjima koje imamo, a sadašnjost prosuđujemo po svemu onome što nam je dostupno”, rekao je profesor Morewedge.

No, u nerealne verzije prošlosti ne ide samo “obični puk”, nego i mnogi povjesničari tamo “zaglibe”. Povjesničarka Erika Harlitz-Kern sa Sveučilišta u Miamiju iznosi primjer tzv. “Pozlaćenog doba”. To je vrijeme između 1870. i 1900. godine kada je industrijska revolucija omogućila razvoj tehnologije, umjetnosti i kulture. Međutim, povjesničarka navodi za National Geographic da je to isto razdoblje bilo vrijeme ogromne socijalne nejednakosti, genocida na Indijancima te siromaštva.

Psihološke posljedice potresa i pandemije: ‘Strah i tjeskoba su normalni, ali uvijek ima optimizma’

Što je ‘sindrom zlokobnog svijeta’?

Američka udruga psihologa je 2017. godine provela istraživanje u kojem je kod ispitanika koji su sumanuto pratili najnovije vijesti, zabilježili stres, tjeskobu, manjak sna, umor i druge negativne mentalne simptome. Da prekomjerna konzumacija vijesti nije dobra nije ništa novo jer je istražvanje Sveučilišta u Pennsylvaniji iz 1968. godine, predvođeno Georgeom Gebnerom, otkrilo je izravnu povezanost između vremena provedenim pred tv-om i mogućnosti da će gledatelj percipirati svijet kao opasnije i strašnije mjesto. Tu pojavu Gerbner je nazvao “sindromom zlokobnog svijeta”.

Ovaj istraživač je još otkrio da gledatelji koji konzumiraju televizijske sadržaje uglavnom vjeruju da se takvo nasilje odvija i u stvarnosti. Teoriju kultivacije Gebner je postavio preko toga, a ona pretpostavlja da što više televizije ljudi gledaju, da više počinju vjerovati da televizijski sadržaj odražava stvarnost.

Zbog društvenih mreža sadašnjost se čini gorom

Mesfin Awoke Bekalu, znanstvenik koji se bavi odnosnom društvenih mreža i javnog zdravstva na Harvardu upozorio je da se prijašnja saznanja ne mogu primijeniti za objašnjavanje utjecaja društvenih mreža. Dok gledanje televizijskog programa ne zahtijeva sudjelovanje, društvene mreže zahtijevaju korisnikovo aktivno sudjelovanje.

“Društvene mreže preuzimaju ulogu društvenih interakcija u stvarnom životu, a nerijetko zamjenjuju i aktivnosti poput vježbanja i spavanja. Mladi se često uspoređuju s drugima što vrlo često dovodi do niskog samopouzdanja i osjećaja da niste dovoljni”, objašnjava znanstvenik.

Premda se prošlost možda nikada neće moći promatrati kao sadašnjost, pristranost se može kontrolirati, poručuju psiholozi. Prvi korak za to je priznanje koliko konzumacija medija može promijeniti nečiju percepciju.

“Moramo biti svjesni društvene mreže u kojoj se nalazimo, s kim surađujemo i kakav sadržaj konzumiramo. Zbog društvenih mreža sadašnjost nam se može činiti puno gorom nego što zapravo jest i puno gorom od prošlosti, ali to ne mora biti slučaj za svakoga”, izjavio je Bekalu za National Geographic.