Svijet
Blizu su: Pet realnih scenarija apokalipse koja nam prijeti…

Nema razloga vjerovati da smo mi kao ljudi zaštićeni od izumiranja – 99 posto svih vrsta koje su ikad postojale nestalo je, uključujući sve čovjekolike pretke
Za neke katastrofe bi mogli biti odgovorni ljudi, a druge mi mogle biti posljedica sila na koje nemamo utjecaja i od kojih se ne možemo zaštititi:
1. Erupcija supervulkana
Vulkani su roditelji života, ali i sljedbenici smrti. Pakleno su vrući, negostoljubivi i nasilni, a ipak su prije tri milijarde godina unijeli toplinu i potentan kemijski koktel u juhu u kojoj se rodio život. Prije gotovo 600 milijuna godina život je zapeo u velikom ledenom dobu s prosječnom temperaturom od -50 Celzijevih stupnjeva, a vječna zima okovala je Zemlju. Tad su erumpirali supervulkani i u atmosferu izbacili golemu količinu CO2 koja je zadržala toplinu u atmosferi te ponovno Zemlji vratila proljeće. No zaštitnici života u trenu mijenjaju ćud i postaju glasnici smrti. Prije 70.000 godina na Sumatri u Indoneziji jezero Toba, a zapravo grotlo supervulkana dugačkog 100 i širokog 30 km, erumpiralo je i lansiralo u atmosferu 2800 kubičnih kilometara prašine, pepela i vulkanskih ostataka, što je promijenilo cjelokupnu klimu planeta, a čovječanstvo dovelo do ruba izumiranja. Od tog paklenog vatrometa, najvećeg u posljednjih 25 milijuna godina, preživjelo je tek nekoliko tisuća ljudi.
Za usporedbu, najmoćnija i najsmrtonosnija erupcija u posljednjih 10.000 godina dogodila se 1815., kad je eksplodirala planina Tambora u Indoneziji i izbacila 100 kubičnih kilometara vulkanskog materijala do 43 km u stratosferu. Od eksplozije, otrovnih sumpornih kiša, pepela i gladi umrlo je više od 90.000 ljudi. Oblak prašine kružio je planetom nekoliko godina sprečavajući zrake sunca da dođu do tla, a 1816. bila je “godina bez ljeta” – snijeg je padao u srpnju, a žito nije rodilo. Snaga eksplozije bila je 8000 atomskih bombi. Ipak, za razliku od supervulkana Yellowstone u SAD-u, ti vulkani nalikuju na ljetni povjetarac. Iako svaki vulkan ima životni ciklus, vulkanolozi upozoravaju da postoji pravilo za sve – tajne budućnosti skrivaju se u prošlosti.
Najstarija erupcija Yellowstonea bila je prije 2,1 milijun godina, a izbacila je 2500 kubičnih km eksplozivnih plinova, pepela i lave snage 70 najjačih hidrogenskih bombi svijeta. Druga je bila prije 1,3 milijuna, a posljednja prije 640.000 godina. Sad još treba samo nastavit niz… i zamisliti golemi kontraevolucijski skok unatrag. Većina vulkana mirna je stoljećima, a zatim iznenadi kao opasna gerila. Prije 35 stoljeća i Kreta je isijavala umjetnošću i znanošću, a zatim je eksplodirao Santorini i plimnim valom uništio prastaru civilizaciju. No legenda o Atlantidi, poput oblaka pepela, zauvijek ostaje arhetip budućnosti.
2. Klimatske promjene
Klima se na Zemlji oduvijek mijenja, ali stopa se promjena ubrzava. Zemlja je sve toplija, a većina se znanstvenika slaže da su ljudi dijelom odgovorni. Zbog globalnog zatopljenja, oluje postaju žešće, obrazac oborina nepravilniji, a neka područja trpe strašne suše.
Nastavak nepovoljnih promjena mogao bi poharati usjeve i uzrokovati glad kakvu planet još nije iskusio. Poraste li razina mora, obalna područja nastanjena stotinama milijuna ljudi bit će poplavljena. Viša prosječna temperatura stvorila bi i povoljnije uvjete za širenje ljudskih i biljnih bolesti dosad ograničenih na tropska područja. U najgorem scenariju, zatopljenje bi proizvelo kritičnu količinu stakleničkih plinova, koji bi zarobljavali sve više topline u blizini površine tla i uzrokovali nezaustavljivu spiralu zatopljavanja sve dok Zemlja ne bi postala nenastanjiva.
Saznajte koji ste tip duše, no prije toga, molimo Vas, izdvojite minutu i podijelite s nama svoje mišljenje o astrološkim uslugama u Hrvatskoj. Svoje mišljenje možete podijeliti ovdje.
3. Svjetski rat
Sve veći broj ljudi nadmeće se za sve manje planetarnih resursa. Prema podacima UN-a, ljudska je populacija u listopadu 2011. premašila sedam milijardi, a nastavi li rasti po sadašnjoj stopi do 2040. doseći će deset milijardi. Prije ili kasnije, narodi će se sukobiti oko ključnih, a manjkavih dobara kao što su tlo, hrana, pitka voda i gorivo. Osim oko namirnica i energenata, sukob je moguć i oko vjerskog i civilizacijskog identiteta. Činjenica da brojne suprotstavljene zemlje imaju nuklearno oružje daje naslutiti da bi idući rat mogao završiti potpunim uništenjem.
Ne treba zanemariti ni rizik od nehotičnog ispaljivanja nuklearnog oružja. Iako mnoge države imaju sustave za rušenje projektila, dovoljno je da se samo jedan provuče pa da pogođena strana uzvrati jednakom mjerom. Osim nuklearnog, valja strahovati i od biološkog oružja. O njemu javnost manje zna, jer ih ga mnogo lakše proizvesti i sakriti nego nuklearno. Zašto bi, ako ne iz zlih namjera, SAD i Rusija držale zalihe virusa velikih boginja?
4. Pandemija neizlječive bolesti
Patogeni i sisavci dugo žive zajedno u relativnom miru, ali povremeno njihov odnos postaje neprijateljski. Često tome prethodi unošenje novih patogena u populaciju. Prije 12.000 godina strašna je epidemija naglo pokosila brojne vrste sisavaca u obje Amerike. Ross MacPhee iz Američkog muzeja za prirodnu povijest tvrdi da je krivac bila vrlo zarazna bolest, koju su ljudi prenijeli iz Azije u Sjevernu Ameriku.
Širenje naselja i poljoprivrede u divljinu dovodi ljude u doticaj s nepoznatim životinjskim patogenima. Širenju zaraze pogoduju gusto naseljena područja bez dobrih sanitarnih uvjeta, kao i mogućnost brzog prenošenja uzročnika bolesti. Znamo li da pola čovječanstva živi u gradovima te da je planet premrežen zrakoplovnim linijama, uviđamo da je rizik od pandemije neizlječive bolesti veći no ikad.
Ljudi i životinje nisu jedine žrtve patogena, jer zarazne bolesti jednakom snagom pogađaju i biljke. Budući da mnogi poljoprivrednici kupuju jednake sojeve sjemena od velikih korporacija poput Monsanta, njihovi su usjevi podložni jednakim zaraznim bolestima. Pandemija poljoprivrednih kultura može uništiti velik dio godišnje žetve i uzrokovati globalnu glad ili ratove za preostale živežne namirnice.
5. Udar nebeskog tijela
Kad scenarij katastrofe padne u ruke holivudskim filmašima, izaziva više smijeha nego straha, no u padu pozamašnog nebeskog tijela na naš planet nema ničeg duhovitog. Putanje tijela koja jure sunčevim sustavom ponekad se ukrštaju sa Zemljinom. A neka od tih tijela, asteroidi i kometi, dovoljno su velika da naprave zastrašujuću štetu.
Komad kometa promjera 1908. je proletio kroz atmosferu i eksplodirao iznad Tunguske oblasti u Sibiru. Iako mu je promjer bio samo 65 metara, njegov je pad uništio 80 milijuna stabala, oslobodivši energiju tisuću puta veću od atomske bombe bačene na Hirošimu. Astronomi procjenjuju da tijela takve veličine padaju na naš planet prosječno svakih 200 godina. Budući da je većina Zemlje prekrivena vodom, a da su mnoge kopnene površine nenaseljene, mala nebeska tijela poput tunguskog kometa ne uzrokuju ljudskih žrtava.
No, stijena promjera između 800 i 1000 metara, kakav pada na naš planet prosječno svakih četvt milijuna godina, izazvala bi globalnu katastrofu neovisno o mjestu udara. Padne li u ocean, potaći će cunamije, koji će poplaviti široka obalna područja. Tresne li o kopno, zapalit će strahovite požare i podići milijarde tona prašine, koja će zastrti sunce na više mjeseci. A kilometarski asteroid nije najgore što nas može zadesiti. Sunčevim sustavom kruže i stijene poput one koja je po mišljenju paleontologa prije 65 milijuna godina zbrisala dinosaure.
“Asteroidi i kometske jezgre, čiji je promjer veći od desetak kilometara, mogli bi uzrokovati globalnu katastrofu pri kojoj bi stradao najveći dio čovječanstva”, rekao nam je zagrebački astronom Ante Radonić. “Vjerojatnost za tako nešto je izuzetno mala, recimo jednom u milijun godina. Međutim, teško je zamisliti da bi takav događaj uništio sve žive organizme. Neki organizmi bi preživjeli.”
Saznajte koji ste tip duše, no prije toga, molimo Vas, izdvojite minutu i podijelite s nama svoje mišljenje o astrološkim uslugama u Hrvatskoj. Svoje mišljenje možete podijeliti ovdje.
Svijet
Apokaliptično upozorenje: Evo što bi bila posljedica samo jedne nuklearne detonacije u svemiru
Samo jedna nuklearna eksplozija u svemiru imala bi globalne i dugotrajne posljedice, onesposobila gotovo sve satelite i izazvala tehnološki kaos od kojeg bi oporavak trajao godinama, upozoravaju stručnjaci.
Jedna nuklearna eksplozija u svemiru mogla bi u samo tjedan dana onesposobiti 98 posto satelita, izazivajući ozbiljne poremećaje u funkcioniranju ključnih tehnologija diljem svijeta. Za oporavak od takvih posljedica bile bi potrebne godine, upozoravaju stručnjaci, piše portal New Scientist.
Zachary Petersen sa Sveučilišta Wisconsin–Madison i njegovi kolege modelirali su učinke eksplozije snage jedne megatone na visini od 500 kilometara iznad južnog Atlantika.
Otkrili su da bi početni nalet rendgenskog zračenja izazvan eksplozijom bio štetan, ali ne bi predstavljao njezinu najrazorniju posljedicu.
Naime, elektroni oslobođeni tijekom nuklearne fisije ostali bi zarobljeni u Zemljinu magnetskom polju, stvarajući svojevrsni umjetni radijacijski pojas koji bi satelite neprestano izlagao zračenju.
Takva razina izloženosti onesposobila bi 98 posto satelita u roku od samo tjedan dana.
Iako mnoge svemirske letjelice koriste specijalizirane računalne čipove otpornije na zračenje, istraživači su utvrdili da bi posljedice bile katastrofalne čak i kada bi se pretpostavilo da su sateliti tri puta otporniji na oštećenja izazvana zračenjem.
U tom bi slučaju čak 97 posto satelita prestalo funkcionirati unutar dva tjedna.
Slična eksplozija već se dogodila 1962. godine
Zabrinjavajuće je što takve eksplozije nisu bez presedana.
Sjedinjene Američke Države 1962. godine detonirale su nuklearnu bombu snage 1,4 megatone na visini od 400 kilometara. Eksplozija je poremetila rad satelita, no u to je vrijeme oko Zemlje kružio razmjerno malen broj takvih uređaja.
Danas je situacija potpuno drugačija. Čovječanstvo je dosad u svemir lansiralo oko 25.000 objekata, od kojih mnogi još uvijek kruže oko planeta. Globalni navigacijski sustavi poput GPS-a, internetske veze i vremenske prognoze ovise o tim satelitima i podacima koje oni prikupljaju.
Nuklearna eksplozija u svemiru vjerojatno bi imala dugotrajne posljedice, ne samo zato što bi uništene satelite trebalo zamijeniti nego i zbog povećane opasnosti od sudara svemirskih objekata.
Prema procjenama istraživača, tijekom dvije godine nakon eksplozije došlo bi do približno 20 sudara među onesposobljenim satelitima koji bi nekontrolirano plutali orbitom.
Takvi sudari predstavljaju opasnost od takozvanog Kesslerova sindroma, teorijskog scenarija u kojem svemirski otpad udara u druge satelite, stvarajući dodatne krhotine i pokrećući lančanu reakciju razaranja.
Takav razvoj događaja mogao bi Zemljinu orbitu učiniti iznimno opasnom za buduća lansiranja tijekom desetljeća, pa čak i dulje.
Međunarodni sporazum zabranjuje nuklearno oružje u svemiru
Ugovor o svemiru (Outer Space Treaty) zabranjuje postavljanje nuklearnog oružja u svemir, a sve velike svemirske sile njegove su potpisnice.
Međutim, napetosti i dalje postoje.
Godine 2024. u Ujedinjenim narodima održano je glasovanje o rezoluciji kojom se nastojala ponovno potvrditi predanost toj zabrani, no Rusija je uložila veto. Ranije iste godine Sjedinjene Američke Države upozorile su da Rusija planira lansirati svemirsko oružje koje bi moglo imati nuklearne sposobnosti.
Petersen i njegovi kolege nisu odmah odgovorili na zahtjev za komentar, no Craig Underwood sa Sveučilišta Surrey u Ujedinjenom Kraljevstvu smatra da bi posljedice gubitka tolikog broja satelita bile katastrofalne za društvo zbog naše velike ovisnosti o svemirskoj tehnologiji.
„Posebno bi bile pogođene novije velike satelitske konstelacije u niskoj Zemljinoj orbiti, poput Starlinka”, kaže Underwood.
„Tijekom Hladnog rata mnogo se razmišljalo o zaštiti ključnih svemirskih sustava, a naša su društva bila znatno manje ovisna o elektroničkoj tehnologiji.”
„Pretpostavljam da se od devedesetih godina prošlog stoljeća manje pozornosti posvećivalo mogućnosti da ćemo morati preživjeti nuklearni sukob. Naša infrastruktura civilne zaštite razgrađena je, a društvo je postalo mnogo ranjivije”, upozorava.
Oporavak bi mogao trajati godinama
Chantal Cappelletti sa Sveučilišta Nottingham u Ujedinjenom Kraljevstvu ističe da zamjena uništenih satelita ne bi bila jednostavna, čak i kada bi se novi uređaji mogli relativno brzo proizvesti i lansirati.
„Iako se pojedinačni sateliti u načelu mogu relativno brzo zamijeniti, oporavak ne bi bio jednostavan. Novi sateliti morali bi se lansirati u okruženje koje je i dalje pogođeno povišenim razinama zračenja i povećanom količinom svemirskog otpada, što bi moglo ograničiti njihov radni vijek i učinkovitost.”
„Zbog toga bi obnova orbitalne infrastrukture mogla trajati godinama”, objašnjava Cappelletti.
Prema njezinim riječima, posljedice ne bi nužno značile trenutačni kolaps modernog društva, nego dugotrajno pogoršanje kvalitete i dostupnosti brojnih usluga koje danas uzimamo zdravo za gotovo.
„Rezultat ne bi bio trenutačni slom modernog društva, nego dugotrajno narušavanje brojnih usluga koje danas smatramo samorazumljivima. Oporavak bi vjerojatno zahtijevao godine obnove orbitalne infrastrukture, uz istodobno suočavanje s opasnostima povećanog zračenja i svemirskog otpada”, zaključuje Cappelletti.
Svijet
Hrana u Europi poskupljuje: Evo gdje najviše, a u 14 država cijene padaju
Cijene hrane u Europi ove su godine relativno umjereno rasle, no svježe namirnice sve su skuplje. U Francuskoj su poskupjele za osam posto, dok su poremećaji u opskrbi na jugu Italije doveli do praznih polica u trgovinama.
Svatko tko je krajem listopada ušao u supermarket u Napulju ili bilo kojem drugom dijelu južne Italije mogao je zateći gotovo prazne police s voćem.
Naime, vozači kamiona, nezadovoljni visokim cijenama dizela, gotovo su dva tjedna blokirali ceste i luke diljem južne Italije.
Skladišta su prestala s utovarom robe, a police s mesom, svježim mlijekom, voćem i flaširanom vodom u Kampaniji, Apuliji i Kalabriji počele su se prazniti. U nekim manjim trgovinama zalihe su nestale već u jednom danu, piše Euronews.
Prema preliminarnim podacima talijanskog statističkog zavoda Istata, cijene neprerađene hrane u Italiji u listopadu bile su 7,5 posto više nego godinu dana ranije, nakon rasta od 5,5 posto u rujnu. Cijene tipične potrošačke košarice, koja uključuje hranu, kućanske potrepštine i proizvode za osobnu higijenu, porasle su za 2,5 posto, u odnosu na 1,5 posto prethodnog mjeseca.
Italija je ekstreman primjer, ali pokazuje trend koji se ponovno pojavljuje diljem Europe: nakon relativno mirne godine, svakodnevna kupnja namirnica ponovno postaje sve skuplja.
Energenti u središtu pozornosti, cijene hrane rasle umjerenije
Prema preliminarnim podacima koje je Eurostat objavio u srijedu, inflacija u eurozoni u listopadu je dosegnula četiri posto, što je najviša razina u više od tri godine.
Glavni pokretač rasta cijena bili su energenti. Gorivo, električna energija i grijanje poskupjeli su za 20,8 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine.
Cijene hrane, za usporedbu, rasle su znatno sporije.
Hrana, alkohol i duhan u eurozoni su u listopadu bili 1,6 posto skuplji nego godinu dana ranije. Na razini cijele Europske unije hrana i bezalkoholna pića u rujnu su poskupjeli za samo 0,6 posto, prema posljednjim dostupnim podacima za sve države članice.
Međutim, detaljniji pogled na podatke otkriva velike razlike među pojedinim kategorijama proizvoda.
Cijene prerađene hrane, alkohola i duhana u listopadu su porasle za samo 0,5 posto na godišnjoj razini.
S druge strane, neprerađena hrana, koja uključuje voće, povrće, meso i ribu, poskupjela je za 4,6 posto, nakon rasta od 2,7 posto u kolovozu.
“Energenti i hrana potaknuli su rast cijena, dok temeljna inflacija ostaje uglavnom stabilna unatoč aktualnom energetskom šoku”, izjavio je Nicola Nobile, glavni ekonomist za Italiju u Oxford Economicsu, u komentaru dostavljenom elektroničkom poštom.
Takav razvoj događaja postaje jasniji kada se uzme u obzir način na koji hrana dolazi do trgovina.
Traktori koriste dizel, staklenici trebaju grijanje, a gotovo sva roba prevozi se kamionima.
Kada ti troškovi naglo porastu, posebno su pogođene svježe namirnice, koje se, za razliku od trajnih proizvoda, ne mogu mjesecima skladištiti.
Sličan trend i u najvećim europskim gospodarstvima
U Francuskoj su ukupne cijene hrane u listopadu porasle za 1,2 posto. Međutim, svježi proizvodi bili su osam posto skuplji nego godinu dana ranije, prema podacima francuskog statističkog zavoda INSEE. To je ipak nešto manje od rujanskog rasta od 9,5 posto.
U Njemačkoj je hrana poskupjela za samo 0,4 posto.
U Portugalu su cijene neprerađene hrane porasle za 3,7 posto, jednako kao i u rujnu.
U Španjolskoj su cijene hrane nastavile rasti i u listopadu, ali sporijim tempom nego godinu dana ranije.
Cipar na vrhu, Švedska na dnu ljestvice
Podaci za rujan, posljednji dostupni za sve članice Europske unije, pokazuju u kojim su državama potrošači najviše osjetili rast cijena hrane.
Najveće poskupljenje zabilježeno je na Cipru, gdje su hrana i bezalkoholna pića bili četiri posto skuplji nego godinu dana ranije.
Slijede Španjolska s rastom od 2,7 posto, Rumunjska s 2,6 posto, Malta s 2,5 posto i Portugal s 2,4 posto.
Izvan Europske unije posebno se ističe Turska, gdje su cijene hrane u godinu dana porasle za čak 27,6 posto.
Zanimljivo je da su u 14 od 27 država članica EU-a hrana i bezalkoholna pića zapravo bili jeftiniji nego godinu dana ranije.
Najveći pad cijena zabilježen je u Švedskoj, gdje su cijene hrane pale za 6,3 posto.
Takav razvoj događaja uslijedio je nakon smanjenja poreza na dodanu vrijednost (PDV). Švedska vlada 1. travnja prepolovila je PDV na hranu, s 12 na šest posto, a ta će mjera ostati na snazi do kraja 2027. godine.
Pad cijena hrane zabilježen je i u Latviji, Mađarskoj i Češkoj, gdje su cijene bile niže između 3,8 i 4,8 posto.
U posljednjih pet godina najveći teret poskupljenja snosi istočna Europa
Današnji relativno mali rast cijena dolazi nakon višegodišnjih velikih poskupljenja.
Od rujna 2021. godine, kada su cijene energenata počele naglo rasti, hrana je u Europskoj uniji poskupjela za otprilike trećinu.
U Mađarskoj su cijene porasle za više od 50 posto. U Bugarskoj, Estoniji i Rumunjskoj rast je također nešto veći od 50 posto.
S druge strane, u Luksemburgu, Švedskoj i Francuskoj poskupljenje je bliže 25 posto.
Neke od država s najvećim rastom cijena ujedno su i one u kojima hrana zauzima najveći udio u potrošnji kućanstava.
Zbog toga povećanje cijena od dva posto na blagajni za obitelj u Bukureštu ili Sofiji može predstavljati znatno veće opterećenje za kućni proračun nego jednako poskupljenje u Luksemburgu.
Ekonomisti očekuju nastavak rasta ukupne inflacije.
Analitičari Pantheon Macroeconomicsa predviđaju da bi inflacija u eurozoni u siječnju mogla dosegnuti vrhunac od 4,5 posto te očekuju da će Europska središnja banka u prosincu povećati kamatne stope.
Listopadski podaci upućuju na to da bi rast cijena hrane mogao ponovno ubrzati upravo u trenutku kada kućanstvima počinju pristizati veći računi za grijanje tijekom zime.
U pojedinim dijelovima južne Italije potrošači su posljedice takvog razvoja događaja već osjetili.
Svijet
Kolika je neto plaća potrebna za ugodan život u Europi?
Koliko trebate zarađivati da biste ugodno živjeli u Europi? Na to je pitanje vrlo teško odgovoriti.
Ugodan život za svakoga znači nešto drugo. Euronews Business izračunao je koliki je mjesečni neto prihod kućanstva potreban da bi dosegnuo 150 posto nacionalnog medijalnog dohotka, što predstavlja donju granicu višeg srednjeg dohodovnog razreda.
Koliko trebate zarađivati da biste ugodno živjeli u Europi? Na to je pitanje vrlo teško odgovoriti.
Prije svega, pojam „ugodnog života” vrlo je subjektivan. Osim toga, razine cijena znatno se razlikuju među državama, ali i unutar njih. Razlikuje se i broj članova kućanstva, a sam dohodak ne uzima u obzir imovinu ni vlasništvo nad nekretninama.
Ipak, određeni pokazatelji dohotka mogu dati okvirnu sliku o tome koliko je ljudima potrebno za ugodan život.
Jedan od njih je ekvivalentni raspoloživi dohodak.
Riječ je o pokazatelju koji obuhvaća sve novčane prihode članova kućanstva, uključujući prihode od rada, ulaganja, socijalnih naknada i drugih izvora. Od ukupnog iznosa zatim se oduzimaju porezi i socijalni doprinosi.
Dobiveni iznos dijeli se s brojem članova kućanstva preračunatim u ekvivalentne odrasle osobe, što znači da nije riječ o izravnom individualnom dohotku.
Dohodovni razredi srednje klase
Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) definira srednju klasu kao kućanstva čiji se ekvivalentni raspoloživi dohodak kreće između 75 i 200 posto nacionalnog medijalnog dohotka.
OECD tu skupinu dijeli u tri kategorije:
- Niži srednji dohodovni razred: od 75 do 100 posto medijalnog dohotka
- Srednji dohodovni razred: od 100 do 150 posto medijalnog dohotka
- Viši srednji dohodovni razred: od 150 do 200 posto medijalnog dohotka
Ne postoji općeprihvaćena granica koja određuje koliki udio nacionalnog medijalnog dohotka kućanstvo mora imati da bi živjelo ugodno.
“Ako su nam dostupni samo podaci o dohotku, vjerojatno možemo pretpostaviti da većina kućanstava s prihodima iznad 150 posto medijalnog dohotka ima dovoljno sredstava za razmjerno ugodan život”, rekao je za Euronews Business Sebastian Königs, viši ekonomist OECD-a.
Međutim, drugi stručnjaci upozoravaju da prihod veći od 150 posto medijalnog dohotka ne jamči nužno financijsku sigurnost.
Euronews Business izračunao je koliko iznosi 150 posto medijalnog dohotka za tri vrste kućanstava kako bi pokazao koliki je neto prihod potreban za ulazak u viši srednji dohodovni razred.
Koliko je potrebno za ugodan život u Europi?
U 2025. godini medijalni ekvivalentni raspoloživi dohodak u Europskoj uniji iznosi 22.939 eura godišnje, odnosno 1912 eura mjesečno.
To znači da je samcu koji živi sam potrebno 2867 eura mjesečno kako bi dosegnuo 150 posto medijalnog dohotka.
U 34 europske zemlje taj se iznos kreće od 603 eura mjesečno u Sjevernoj Makedoniji do čak 6491 euro u Švicarskoj.
Unutar Europske unije raspon je od 1023 eura u Rumunjskoj do 6256 eura u Luksemburgu.
Mjesečni neto prihod potreban za dosezanje tog praga premašuje 4000 eura i u nekoliko drugih europskih zemalja:
Norveška – 5240 eura
Austrija – 4568 eura
Danska – 4524 eura
Irska – 4392 eura
Nizozemska – 4308 eura
Među četiri najveća gospodarstva Europske unije najviši prag ima Njemačka, gdje iznosi 3611 eura.
Slijedi Francuska s 3307 eura, što je oko 15 posto više od prosjeka EU-a, dok je Italija nešto ispod europskog prosjeka, s 2758 eura.
Španjolska ima najniži prag među te četiri zemlje, 2546 eura.
Razlika je znatna: samcu u Njemačkoj potrebno je 1065 eura mjesečno više nego samcu u Španjolskoj.
U Albaniji (723 eura), Turskoj (755 eura), Crnoj Gori (825 eura) i Srbiji (975 eura) taj je prag niži od 1000 eura mjesečno.
Zajedno sa Sjevernom Makedonijom, svih pet zemalja imaju status kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji.
U 11 država članica EU-a prag se kreće između 1000 i 1900 eura mjesečno, uključujući Portugal (1808 eura), Poljsku (1799 eura), Grčku (1463 eura), Bugarsku (1108 eura) i Mađarsku (1099 eura).
Dohodak nije jedino mjerilo, važna je i imovina
Königs ističe da dohodak otkriva samo dio priče.
Nejednakost u bogatstvu, osobito kada je riječ o mogućnosti posjedovanja vlastite nekretnine, velik je problem u mnogim zemljama OECD-a.
„Neki ljudi mogu sasvim dobro živjeti i s niskim prihodima jer posjeduju vlastiti dom i možda žive u području gdje su cijene niže”, rekao je.
Caminada je također naglasio važnost imovine i štednje.
Prema njegovim riječima, kućanstvo sa skromnim prihodima, ali i ušteđevinom koja mu je lako dostupna, može se bolje nositi s neočekivanim troškom ili gubitkom posla nego kućanstvo s višim prihodima, ali bez štednje i s velikim dugovima.
-
magazin2 tjedna prije(FOTOGALERIJA) MODNA NOĆ ZA PAMĆENJE: ModernA pretvorila raskošni Berekin Wedding & Events Resort u središte glamura, elegancije i vrhunske mode!
-
magazin2 tjedna prijeFOTOGALERIJA / Privlačka lignjada okupila 26 ekipa: Ulovljeno više od 70 kilograma liganja, evo tko je pobijedio
-
ZADAR / ŽUPANIJA2 tjedna prijeMORATE U SPIZU? Danas rade samo ove trgovine u Zadru…
-
magazin1 tjedan prijeŠPICA!




