Dugo se Ana gledala u ogledalo koje je stršeći sa jedne viktorijanske komode ukrašavalo njezin ured. Rukama je blago s jedne i druge strane podizala pramenove svoje kose, sinoć friško oprane i obojane crvenom bojom Loreal Paris.
Danas je bio poseban dan za nju i kompletan Grad Zadar kojemu je ona bila na čelu. Bilo je boljih i loših dana, ovisno o tome kako bi sunčeva sjena padala na njezine pramenove, jutros je – zaključila je i sama – padala savršeno, pa bi ovaj dan u 2004. godini mogao biti skoro savršen.
Sjela je za stol i podigla telefonsku slušalicu naručivši kavu bez kofeina sa mlijekom i čekajući današnji dolazak britanskog veleposalnika Johna Ramsdena.
Ukucala je u Google “john ramsden” i kliknula na slike.
– Hm, zgodan je vražićak britanski, pomislila je.
Telefon je zazvonio, s druge strane začuo se glas:
– Gospođo gradonačelnice, najavili su dolazak gospodina Ramsdena za jedanaest sati, čuo se prodorno, bistro kao proljetno jutro, glas Mirijane koja je gradonačelnicu podsjećala na današnju obavezu.
– Hvala Mirjana, kratko je odbrusila gradonačelnica otvarajući jednom rukom stranicu ormara koji je stajao u jednom kutu njezinog ureda.
Razmišljala je o tome što odjenuti danas, na tako veliki dan. Svileno, možda kašmir, runsku vunu…? Željela je da se sir John Ramsdenu svidi ukus jedne hrvatske gradonačelnice.
Odluka je pala na svilenu haljinu boje trule višnje koja je više skrivala nego otkrivala, ali bila je sigurna da će veleposlanik to znati cijeniti. Ne treba odmah otkriti sve adute. Željela je imat za svaki slučaj asa u rukavu iako su rukavi na njezinoj odabranoj haljini bili kratki.
U jedanaest sati, praćen velikom svitom, u Gradsko poglavarstvo ušao je visok muškarac u tamno plavom odijelu. Njegovi maniri otkrivali su da ne potječe sa ove strane Karpata. Bio je to britanski veleposlanik John Ramsden. Ličio je na princa koji je netom pojeo žabu, a plastični okviri naočala na njegovom koščatom nosu odavali su dojam knjiškog moljca koji više drži do pravila nego do vlastite žene. Praćen cijelog života kompleksom što se pas Winstona Churchila, buldog, zvao baš John, skrivao je u svojim malim zjenicama očajanje i gorčinu.
– Welcome to our beautifull little town, užurbano je koračala prema njemu gradonačelnica pružajući mu ruku koju je namjestila još u svom uredu. On je samo promrmljao nešto, kiselo se nasmiješio i zirnuo oko sebe kako bi upio nešto od okoline u koju je upravo došao.
– I washed my hair last night and colored in red color just for your coming. It’s nice, isn’t it, divila se svojim plahim blještavo crvenim pramenovima gradonačelnica kada je primjetila da joj sa struka haljine visi mali komadić končića.
Gledajući da li je netko vidi, omotala je končić oko prsta i povukla. Končić koji joj je ostao smotan oko prsta, zgužvala je u lopticu i ispustila u usputni pitar.
Vodili su britanskog veleposlanika od prostorije do prostorije pokazujući mu blijedo žute zidove beskonačnih prostorija i ispričavajući mu se što, eto, nisu stigli sve lijepo obojiti u svježe boje Ujedinjenog kraljevstva.
– I have lot of work to do today. Can we start with our meeting please, zavapio je veleposlanik dok su mu hvalili kvadraturu ureda gradonačelnice.
– Yes, yes, of course. Mirjana, bring us a cup of tea and biscutes. Witch tea would you like, chamomile or mint, nježno je pitala gradonačelnica veleposlanika nudeći mu bogatstvo okusa čajeva, dok su uskim hodnikom hodali prema Maloj vijećnici.
Tradicionalni Britanac, kakav je bio, teško se može pomiriti sa činjenicom da kamilicu ili mentu netko naziva čajem.
– Black tea, please, hladno je i odrješito zatražio.
Svi su se pogledali u nevjerici. U cijelom Gradu nije bilo crnog čaja. Što sada? Panika. Neće nas pustiti u Europsku uniju ako ne nabavimo crni čaj.
– Brzo, brzo, Mirjana trči tu u Konzuma i kupi paket crnog čaja. Evo ti novac, uspaničila se gradonačelnica objašnjavajući veleposlaniku da je domačica koja se inače brine o takvim stvarima na bolovanju, pa je zbog toga došlo do ovog malog nesporazuma.
Mirjana je kao furija istrčala iz zgrade i zapuhano jurila ispuniti želju veleposlaniku Sir Johnu Ramsdenu.
– Here is the small city counsil, otvarajući velika drvena lakirana vrata pohvalila se gradonačelnica veleposlaniku ušavši prije njega i otvorivši veliki prozor čiji je pogled preko Narodnog trga pucao na prodavaonicu obuće Peko.
Pomaknuli su mu stolicu da može sjesti i baš u trenutku dok je svoju englesku stražnjicu spuštao na lakiranu stolicu Grada… jedna mu je slika zabljesnula na staklima naočala.
Skočio je kao oparen i koraknuo dva koraka unatrag. Svi su se uskomešali i unezvjerili, ne znajući što se dogodilo. Veleposlanik se sa nekim iz svoje pratnje nešto došaptavao na uho, a taj mu je potvrdno odgovorio klimajući glavom.
– No, thank you very much. I refuse to sit here, below the picture of this fugitive, užasnuto je veleposlanik Ramsden pokazivao na sliku generala Ante Gotovine koja se smiješila u blistavom okviru sa zida Male vijećnice, a upravo u tom trenutku sva crvena i zajapurena kao da je sadila luk, Mirjana je ušla sa crnim čajem kojega je jedva našla na cijelom Polutotoku.
Svi su se međusobno pogledavali nakon što im je objašnjeno zašto veleposlanik odbija sjesti. Onda su kao u filmu netremice pogledali u gradonačelnicu koja je blijedila kao krpa i kopnila kao snijeg.
– Moram birati između Gotovine i Ramsdena, mislila je u sebi:
– Ma, to je ionako samo slika, koga briga za neku sliku, a Ramsden nam otvara vrata Europe.
– Skidaj, zaurala je.
– Skidajte tu sličetinu i da je više nikada nisam vidjela ovdje, orilo se sve do Peka.
Domar Božo dotrčao je sa skalama, kliještima i čekićem. Naslonio je skale na zid ispod slike i prije nego će je skinuti pogledao je generala točno u oči promrmljavši sebi u brk:
– Ispričavam se, gospodine generale, ne znaju što čine.
Skinuo je sliku, rukavom obrisao prašinu sa stakla i pitao gradonačelnicu što da napravi sa upravo skinutom slikom.
– Nosi je doma, bijesno je promrmljala više onako za sebe.
– Odnesite je u skladište i tamo je ostavite, rekla je domaru, a onda se sa smješkom okrenula prema veleposlaniku pokazvaši mu rukom na stolicu i rekla samouvjereno:
– Sorry, sir John, it was a small mistake. It will not repeat again.
Veleposlanik John Ramsden koščatim je prstom pogurnuo naočale, sjeo i srknuo gutljaj crnog još parećeg čaja, dok je domar Božo sliku heroja generala Gotovine nosio u vlažno skladište Grada.
Tamo je i danas, sedam godina nakon što je sir Ramsden popio čaj u Gradu Zadru.