Prije pola stoljeća aktualnu situaciju u zemlji opisivali bi ovako: Povampirene snage, potpomognute bjelosvjetskom reakcijom, pokušavaju destabilizirati našu mladu državu izraslu iz…
Danas, dok svijet u nepreglednim redovima čeka najnovija tehnološka, informatička čuda, Hrvatska sebi i svijetu odašilje istu poruku. Razlika je tek u dvije sitnice. Ona Hrvatska isključivala je bilo kakvu integraciju, posebno sa zemljama bjelosvjetske reakcije, dok ova gazi vlastiti narod i većinu njegovih vrjednota da ih se domogne. Razina razvijenosti je ista, sadržaj isti, tek forma za nijansu drugačija.
To, priznat ćete, zbunjuje i sklon sam vjerovati da je ponašanje Hrvata ovih dana samo izraz te zbunjenosti. Naime, istinsku zabrinutost za sudbine haaških uznika odmah sam isključio zbog jednostavne računice da broj deklariranih katolika dodat broju deklariranih domoljuba daleko premašuje ukupan broj Hrvata, uključujući i dijasporu. Ako je tako, ostaje nejasno tko je onda opljačkao tu istu Hrvatsku više od sve domaće i bjelosvjetske reakcije, ili tko je „sjeo“ na muku uznicima. Ako su sa svakim tko se deklarira kao njihov prijatelj proveli barem jedan sat, malo im je vremena ostalo za ratovanje.
Ako išta, onda je čudan abak hrvatski. Način pomaganja prijateljima, također. Sumnja je osnovana.
I dok smo s razlogom zbunjeni u pogledu rečenog, nešto je ipak postalo jasno. Zadar s okolinom, kojemu je, po svemu sudeći, bila namjenjena uloga detonatora mogućeg nereda, odolio je provokatorima i reakciju na haaške optužnice, baš kako priliči, usmjerio prema osobanom stavu svakog pojedinca. Očekivani neredi sveli su se na malobrojna vandalska ponašanja frustriranih malodobnika, tek nešto više od uobičajenog i to zbog medijske pompe.
Jesu li planeri kaosa pogrešno protumačili neka povijesna događanja u Zadru, koja su obilježila druga vremena i razloge, ili samo računali na temperament, tek će se vidjeti.
U svakom slučaju ubijene su dvije potencijalno opasne muhe: nije dolivano ulje na ionako rasplamsanu vatru i dostojanstvom u nesreći poslana je jedino ispravna poruka. Zagreb i Split bi mogli štošta naučiti. Valja vjerovati da su neka događanja poput ustaških defilea gradom, skidanje zastave zemlje sudionice svjetskog prvenstva i slični, prošlo svršeno vrijeme, koje nije donijelo ništa dobro, ponajmanje Zadru i njegovim ljudima.
Posebnu pohvalu razumnog dijela Lijepe naše zaslužuju Pakoštanci i zadarska HVIDR-a, koji su odavno nepodobni za manipulacije. Doduše, podršku Stanka Zrilića Pakoštancima ne treba potcjeniti, jer ih je došao podržati lik koji je Generalovim djelom dobio više od svih njih. Comeback Ante Đapića, baš tada i baš u Zadru, valja se nadati, nitko nije ozbiljno shvatio i ostaje tek ružan pokušaj kompromitacije grada političkim zahtjevima za osobe s posebnim potrebama. Netko mu je trebao reći, da se nije prilagodio i da je grdno pogriješio u izboru mjesta i tema.
Možda je vladanje Županijom zadarskom, s čudnim likovima na čelu (što predstavlja svu bijedu hrvatske politike), bilo povod svemu, jer ti osebujni likovi će kad-tad postati filmska tema. Bila bi prava šteta to ne ovjekovječiti. Time bi se mogao, eventualno, pravdati neviđen pritisak medija. U svakom slučaju Zadar je odolio medijima koji su svoju histeriju trebali prenijeti na cijelu državu, prvenstveno na Zadar, kao povijesni indikator stanja u zemlji. HTV nas je pokušao vratiti u 1991., odakle, po svemu sudeći, nije previše odmakla.
Zadar nije poput drugih, toga su bili svjesni i gospodari rata, koji su gotovo pola stoljeća od njega stvarali posebno uporište. Bio je najveći garnizon JNA u odnosu na broj domicilnog stanovništva, s velikim brojem škola, koje pored ostalog, imaju ulogu stvaranja trajne sentimentalne veze polaznika u dobru i zlu. Nešto od toga je primjenjeno, ali će priča trajati godinama. Po istom uzorku, gotovo isti tretman, imao je za života predsjednika Tuđmana. Zadar se nije smio izgubiti, ovaj put s pozicija HDZ-a i činjenica da je njihova utvrda bio i ostao, to potvrđuje. Prema riječima HDZ-ovaca i djelima SDP-ovaca to će i ostati.
Nadiruća desnica iz Europe i iznimna aktivnost crkve u Hrvata, možda bolje od ičega, daju odgovor na uzroke aktualnih događanja u Hrvatskoj. Samo, valja znati da mi uvijek koristimo najneuspjelija bjelosvjetska iskustva, njihove najneuspjelije kopije, ili ih sprovodimo na naš osebujan način. Neke zemlje u Europi, za neslogu i netolerantnost, koriste izreku „hrvatski jal“, a Hrvati bi definitivno trebali brendirati parolu: Jeftino rasprodajemo svetinje za produženje agonije. Po potrebi idemo i u krajnosti.
Branitelji? ABUSUS OPTIMI PESSIMUS. Jaca zna.
Snagu, koja će pravovjernima trebati za optužnice koje tek slijede, valja dobro rasporediti. Veliki su izgledi da budu usklađene s smanjenjem ili gubitkom stečenih prava grupa i pojedinaca, pa valja biti posebno pripravan. Uostalom, iznenađenja ne bi trebalo biti, jer, u pravilu, narod ima vlast kakvu zaslužuje. Zato može poslužiti obližnji zid, poželjno pregradni, za lupanje glavom do izbijanja svih zabluda kojima smo je punili godinama. Nekad je nešto značilo kada bi vam rekli da ste drugačiji od ostatka svijeta, ili od drugih ljudi. Gdje su nestala ta vremena?
Sretan Uskrs!