Bili smo prijatelji, i onda jednog dana više nismo bili. I to je to”, tako je, bez puno riječi, Dražen Petrović u intervjuu za CNN pokušao opisati kako je puklo jedno prijateljstvo.
Dvadeset godina kasnije, scena zbog koje gotovo da smo zaboravili povod druženja s Vladom Divcem.
“Bili smo prijatelji, pa više nismo bili. Jednog dana se više jednostavno nismo razumjeli. I to je bilo to”, priča ikona srpske košarke, nakon Sabonisa i Ćosića, vjerojatno najbolji europski centar svih vremena.
U zagrebačkom Kaptol centru, uoči hrvatske premijere ESPN-ovog dokumentarnog filma “Jednom braća” strpljivo je primao jednog po jednog novinara. Profesionalac od glave do pete, a to u Divčevom slučaju nije malo, odgovarao je uz osmijeh i na najveće kontroverze oko odnosa koji su Amerikanci manje realno, a više profitabilno pretočili na platno. Ipak, kada smo ga pitali sjeća li se kako je njihov razlaz svojevremeno opisao Dražen, uslijedila je duga stanka. Sjetio se njegovih riječi i onoga što je sam maločas rekao.
“Rat se zahuktao, ja sam od svojih prijatelja tražio da i dalje budemo prijatelji. No, oni su htjeli da se nastavimo družiti kada se stvari malo srede.”
Je li vaš odnos zaista bio onakav kakvim ga prikazuje naslov filma?
“Zajedno smo krajem 80-ih otišli u Ameriku, bila je to teška godina za nas i jasno da smo se tako daleko, bez prijatelja i obitelji, oslanjali jedan na drugog. Mnogi nam nisu vjerovali da možemo uspjeti u NBA-u. Hrabrili smo jedan drugoga. Odlazak u NBA tada je bio kao odlazak na Mars. No, generacijski sam bio bliži s Dinom i Tonijem, s njima sam prošao kadetske, juniorske, pa i seniorske dane u reprezentaciji. No, Draženove dvije posljednje godine bio je to zaista OK odnos. Bili smo super.”
– Najdraže uspomene? Svakako period proveden u reprezentaciji, do svjetskog zlata 1990. u Argentini. Toliko se toga dogodilo…
Bilo je to vrijeme koje se našoj košarci teško više ikada može dogoditi. I u filmu se pokušalo opisati dominaciju ekipe koja je možda jedina mogla parirati Amerikancima. No, stvari su krenule drugim tijekom.
– Je li film realan? Priča kao takva jest, ali datumi, godine… Istina je da je dijelom amerikaniziran jer rađen je za to tržište. Ideja je došla od ESPN-a, meni se odmah svidjela jer djeca u Srbiji danas ne znaju tko je bio Dražen Petrović. To nije u redu. Drago mi je da su film radili Amerikanci, jer nisu potezali ni lijevo ni desno. To  bi ovdje izgledalo sasvim drugačije.
Mitski incident sa zastavom u Argentini?
– Tamo nije bilo mjesto ni hrvatskoj ni srpskoj zastavi. To uostalom nije ni bila hrvatska, već nacionalistička zastava. Reagirao sam na uvredu i zamolio da je se skloni sa strane. Nisam gazio ni palio, ne nosim upaljač dok igram košarku.
Ni danas ne razgovarate sa Stojkom Vrankovićem. Nema ga ni u filmu, a morao je biti, kao jedan od najvećih Draženovih prijatelja i suigrača.
– Žao mi je zbog toga. Ljudi koji su radili film kontaktirali su ga, ali je on odbio sudjelovati. Kasnije se predomislio, ali je bilo kasno, film je već bio gotov. Žao mi je zbog toga.  Istina je da ne razgovaramo, mnogo je tu stvari koje treba riješiti.
S Draženom je također želio riješiti mnoga pitanja. Nije stigao.
– I uvijek ću žaliti zbog toga. Bio sam jako tužan kada sam došao na njegov grob. Istina, nisam prvi puta stigao tek prilikom snimanja filma, bio sam i prije privatno kod njegovih roditelja. Uvijek je teško kad netko tako mlad ode, nisam mogao shvatiti da Dražena nema. Shvatio sam to tek kada sam došao na njegov grob. Toliko je toga mogao napraviti, danas bi sasvim sigurno bio jedan od najboljih Europljana koji su igrali u NBA ligi.
Danas situacija u regiji, kada je košarka u pitanju, nije bajna. Dapače…
– Nema se novca i to je glavni problem, kao i rad s mladima. Treba sve to vratiti u vrijeme Kreše Ćosića, koji je bio i moj mentor. Od hrvatskih igrača u startu ću istaknuti Tomića, jako mi se sviđa…