Profesor Boris Škifić, sudeći prema tvrdnjama generacija njegovih učenika, najobožavaniji je i najomiljeniji splitski nastavnik. Grupa učenika kojima je predavao napravila je na Facebooku grupu posvećenu svom legendarnom i nezaboravnom profesoru. Rođen na malom, simpatičnom otoku Zverincu kraj Zadra, ovaj nesebični čovjek najveće bogatstvo svojeg duha ostavilja u baštinu svojim učenicima, učeći ih prije svega, kaže, da postanu ljudi.
– Rođen sam na Zverincu, u kući, liječnik i bolnica za nas u tim vremenima nisu postojali. Mater je cijeli dan brala masline, a navečer me počela rađati, babica je dovezena iz Velog Rata i mučila se do jutra jer sam izlazio naopako, vjerojatno zbog njezinog skakanja po maslinama po cijele dane. Prije maslina ranim jutrom bi skakala po stijenama oko Zverinca tražeći ugarce za ručak. Kada ribe ne bi bilo, trebalo je nekako preživjeti, rangljetiva slanina ili prisuge girice s kupusom se jelo za večeru, uglavnom. Ručak je trebalo izmisliti. Bilo je godišnje nešto janjetine, sira, svinjetine, to bi pojeo pop, liječnik ili gradski odvjetnik u krajnjoj nuždi, te još neki od kojih se očekivala kakva pomoć. Rođen sam 26. studenoga davne 1957. godine. Rodila me tek ujutro malo živoga pa joj je nana rekla, čim me ugledala, a neće ti taj mali dugo. Naime, od šestoro djece četvoro nas je preživjelo što je za to vrijeme na otoku bez liječnika bio dobar prosjek, a nana me na prvi pogled ubacila u one za koje mlijeko ne treba uzalud trošiti. I kada bi napravio kakvu glupariju pri odrastanju, a činio sam ih veoma često i ustrajno, mater bi rekla – naopako si se rodio, pa si i naopak. A ta nana, kad sam je već spomenuo i kada govorim o djetinjstvu, zvala se Ana, očeva mater, posebno je zanimljiva faca i priča o njoj djeluje pomalo legendarno. Godinama nije mogla imati djece, ukućani su je tjerali iz kuće što je bila normalna sudbina nerotkinje. Vrati se doma i budi nadničarka za koricu kruha cijeli život. Lakše je bilo umrijeti. Jednog dana se skupila i otišla nekom vraču u Bukovici koji joj je prorekao pet sinova u pet godina. Tako je i bilo, pet sinova u pet godina, moj otac je bio treći, i svi su bili dugovječni osim jednog koji je za vrijeme rata umro mlad od tuberkuloze. Jedan sin se rodio slijep, nana ga nije puštala nigdje dalje od dvora, kao sramota je, i gotovo se osušila se od suza. Na Badnjak, imao je tri godine, plakao je nani da ga odvede tamo gdje svi idu, na Polnoćku, nevoljko je pristala, i dogodilo se čudo, navodno je progledao u crkvi. A djetinjstvo, kakvo može biti usred netaknute prirode, okružen morem, može biti samo bajkovito. Kada rođenjem uroniš u tu zverinačku ljepotu, ne treba ti čitati bajke, bajka ti je svaki dan. Roditi se na Zverincu i nije takva nesreća kako izgleda, naprotiv. A kada noću s ocem i mirisom njegovih cigareta zaploviš Maknarama u ribolov, pa kada te blistava zora iznad mora dotakne svojim magičnim rukama, čini ti se da je cijeli svemir u tvojem oku. Kao dijete nisam znao objasniti fenomen te ljepote, a ni danas mi nije posve jasno zašto poludim od ljepote i blaženstva kada se nađem na moru. Ne sjećam se pojedinosti, čovjek pamti ružne slike, a tamo je meni sve bilo lijepo iako nas je mučila bjesomučna glad i hladnoća u prekrojenom očevom kožuhu što ga je otac davno donio iz navigacije. Jedne zime dva puta su me gliste totalno ugušile, ali me mater izvukla iz mrtvih lukom ispod nosa. Sjećam se mirisa zemlje na materinim rukama kada bi se vratila s kopanja, mirisa očevih cigareta i naninog osmijeha dok me je gledala onako mršavog i nikakvog moleći Boga da mi da snage proživjeti tegoban život koji me čeka, priča profesor Škifić za Z NET.
* Fizički podsjećate na Tomu Bebića. Jeste li ga poznavali?
– Nisam ga poznavao, mislim da je umro prije nego sam došao u Split. Čuo sam nešto o njemu, čuo sam par njegovih pjesama i nisu me posebno oduševile. Poprilično banalno i nategnuto. Ali da je i bio živ, sigurno ga ne bih upoznao jer se ne krećem ni u kakvim takvim splitskim krugovima gdje obitavaju legende. Stranac sam u ovom gradu i tako će ostati. Ne volim se nametati, živim poprilično osamljeno što se tiče društvenih događanja, zapravo potpuno sam izvan toga i to me ne zanima. Previše tu ima izvještačenosti i naprasne napuhanosti. To je talent dodvoravanja, pojavljivanja, uskakivanja, trgovanja, a ja taj talent nemam, ne kažem da je to dobro, ali je to tako. Iskreno rečeno i nisam neki čovjek od talenta osim za ribanje. E na moru, u tome sam faca, osjećam ribe kako dišu. Uostalom nećeš ti splitskih događanja, najobičnija bezvezarija. Što se tiče književnosti, ako već možemo Bebića uvjetno nazvati kao nekog pjesnika, najveći splitski uspjeh, nakon Marulića, je stih Nadalina muti jaja. A nešto je ispalo i iz Smojine kabanice pa ima nekoliko novinara koji pišu dobru zajebanciju, knjige na koje se istinski možeš nasmijati, ali ih vrlo brzo zaboraviš. Ima nešto mladih ljudi, mislim prvenstveno na mlade pisce, što me posebno raduje i navijam za njih, koji se nešto sastaju, promoviraju i čitaju, valjda poeziju i kratke priče, ali mene osobno to ne zanima, a da me i zanima, nitko me ne poznaje pa me i ne zovu niti pojma imaju da ja nešto pišem, što je u krajnjem slučaju jako dobro. Ne valja se nepotrebno blamirati. Ako te netko želi čitati, neka uzme knjigu pa neka čita. Dobro je to riješeno u Europi, tamo pisci žive od toga, od čitanja po klubovima. Ja ne bih čitao ni za kakve novce, ali ovi koji čitaju, trebalo bi im to dobro platiti. Navijam da ih se poziva i da im se to plati. Dobra književnost je rijetka, ali baš zato je neprocjenjive vrijednosti. Tako da Bebić i ostale splitske legende, prošle i novonastale, nemaju baš nikakve veze sa mnom što je u redu jer ja nisam od tamo, a i nisam sklon upoznavanju legenda bilo kakvih prostora.
* Kako ste završili u Splitu?
– Neki osobni razlozi obiteljske naravi su me iskrcali u Splitu, nisam ga birao, ali nemam ništa protiv njega. Dobra je klima, sve je blizu, toplo, sunčano, i imam posao koji volim i u kojem mi dopuštaju da se izrazim na svoj način bez pretjerane zajedljivosti. Ima jedna zanimljivost oko tog dolaska u Split. Nikad ne reci nikad i nikad ne znaš što sutra donosi. Naime, kao momak sam jednom davno nakon vrlo ružnog iskustva odlazio iz Splita i rekao sebi da više nikada neću doći u taj grad, da ako autobus bude prolazio kroz taj grad, neću sići ni kavu popiti. Evo već skoro dvadeset godina živim ovdje i sve je u redu što se tiče grada. Zna on biti lijep na svoj način. A to što sam želio otići iz Zadra, živio sam tamo dvadeset godina i oduvijek sam to želio, ne znam što je i kako je sada, ali tada su gradskim zadarskim ulicama puhali nesnošljivi provincijalni vjetrovi. Potpuno beznadno gušenje, beskrajni očaj. A Zadar je prekrasan grad i nije tada zaslužio takvu sudbinu. Nadam se da ovih zadnjih godina se stanje promijenilo i da su mladi, od malograđanskih okova slobodni ljudi, promijenili stanje duha tog lijepog grada.
* Vaši učenici, oduševljeni vašim ljudskim i nastavničkim kvalitetama, izradili su Facebook grupu posvećenu vama. Na njoj piše “u znak zahvalnosti za sve one koji ga vole”. Kako to komentirate? Koja je tajna?
– Zanimljivo pitanje. Odgovor znaju oni, a ja ga mogu samo pretpostaviti. Nedokučiva zagonetka. Stvarno me vole i na neki način obožavaju, tu nema dileme. Na kraju godine im dam anonimnu anketu da pišu što god hoće o meni i mojem radu u svrhu da se ispravi krivo. Glupo je sada govoriti o tome, ali ti iskreni zapisi zaista znaju i mene iznenaditi. Pomalo se i prestrašim jer je to velika odgovornost. Vole te, ali i očekuju od tebe da budeš uvijek šimićevski velik ispod zvijezda kako i ti od njih očekuješ i kako ih učiš. E to i nije zajebancija. Mislim da ljubav ne može opstati ako nije obostrana, a vjeruj mi, ne pričam bez veze, ja njih obožavam i u ovom teškom i smiješno plaćenom poslu lijepo je biti tamo, u njihovom društvu što god netko mislio o tome i koliko god sustavno omalovažavali učiteljski posao. Dijete, ako zna, a kukac je, njegovo znanje je ni za što, treba djecu odgajati i svako je dijete fenomen za sebe. Nema pravila. Tek moralan i pošten čovjek ima pravo znanje, sve ostalo je teška bljezgarija pa bili oni što god hoće, bit će ništa ako ne budu ljudi. I zato je škola kao odgojna ustanova temelj svakog društva. Kako kaže Raich, kada budete učitelje plaćali deset puta više nego generale, živjet ćete u sretnom društvu. A kod nas generali bogovi. Ili Finci, kaže se najbolja škola na svijetu, ali tamo učitelji imaju veće plaće nego odvjetnici uz svakodnevne kontrole rada učitelja. Škola treba biti prepuna smijeha i radosti, na mom svakom satu se ozbiljno radi i ne dajem ocjene bez veze, ali ima smijeha, radosti, cirkusa. Oni zaista uživaju, blago njima.
* Mnogi učenici istaknuli kako ste vi “čovik koji ih je naučija svemu i svačemu, a najviše kako biti čovik, a ne mala gnjida”. Uz njega smo, navode vaše učenici, masovno zavolili Azru…
– Nije lako odgajati djecu u društvu gdje vlada srednjovjekovno stanje duha, gdje je nemoral, licemjerstvo i laž, lopovluk, ratno profiterstvo, sve to dignuto u visine i caruje, gdje je lopovska banda sve živo pokrala i osiromašila ovaj narod, a za nagradu se svakodnevno smiješi s teve ekrana tom narodu i toj djeci, nije lako u tom izvrnutom poretku vrijednosti objasniti djeci što je to faca od čovjeka, a što gnjida, što je to poštenje, a što nepoštenje. Moji učenici kažu da su oni Škifićisti i njihova vjera Škifićizam. Nije to nikakva sada posebna vjera, nego, kažu oni, Škifićizam vjeruje u sveto trojstvo istinskog čovjeka, u poštenje, dobrotu i istinu, i ništa više. Tako jednostavno, a tako značajno. A Azra, na satovima se osim književnosti razgovara o svemu ako to učenici žele, pa tako i o glazbi, posebno o riječima pjesama. Kako sam ja nekada slušao kao momak Azru, počeli su i oni, i svidjelo im se. Đoni je bio jako dobar dok nije skrenuo u neke druge bezvezne priče. Šteta. I ne baš svi, neki slušaju lakoglazbene note uz banalne stihove i cajke uz sačuvajmebože stihove, no to je njihov izbor i to je u redu. Samo ih upozorim da ne shvaćaju ozbiljno te i takve stihove jer bi im duh mogao biti kljasto drvo bez cvijeta i ploda.
* Navodno su se na vašim ispitima pisali i stihovi?
– Dijete se, valjda, treba odgajati u slobodarskom duhu. Posebno pri njegovom izražavanju. Ništa nije vrjednije od slobode izraza, ma slobode u bilo kojem smislu. Odgoj bez slobode je odgoj degenerika. Nikada ne znaš jesi li uspio u tom poslu. To je vječno pitanje i veliki nedostatak ovog posla kojim se ja bavim. Posadiš sjeme, izraste biljka, a što će izrasti nakon mene, veliko je pitanje. Oni koji pri pokazivanju svojeg znanja izraze i koji stih, e to je viša razina. Djeca me znaju oduševiti i često nešto naučim od njih, a i tisuću puta sam se ispričao kada bih u nečem pogriješio. Biti objektivan i uvažavati ih, unijeti u razred dobrotu bez računa, to bi bio dobar putokaz pri radu, ali nema pravila, svaki sat si na ispitu, pozornica je tvoja, zabavi ih, nauči ih i pokušaj ih u nečemu odgojiti. Da budu slobodni i svoji, samo svoji.

* Dolazite li svako ljeto na vaš otok?
– Koje pitanje? Bio bih ja tamo i zimi kada bih mogao. Nekako mi se čini da sam rođen kao zverinački ribar, ali sam zalutao u grad. Srećom volim ovaj posao koji radim. Dolazim svako ljeto na otok i to me posebno veseli.

* Planirate li kada odete u mirovinu vratiti se u naručje rodnog Zverinca?
– Svi ćemo se mi jednog dana vratiti tamo odakle smo potekli. Mogu lutati svugdje, ali tamo ću se vratiti kad-tad. Zaokružiti postojanja. Istog trenutka kada bude moguće, kupujem kartu u jednom smjeru, zauvijek. Ima na StjepanTafra.com nekih mojih priča, i tamo ima Zverinačka molitva, pročitaj je ako uhvatiš par minuta vremena, sve će ti biti jasno. Volim taj otok i točka.

* Napisali ste do sada dva romana – “Priča o četiri čempresa” i “Let leptira”?
– Let leptira nije roman, nego zbirka priča koju veže nit nepostojanja i kratkoće življenja, ili kako se uzme. Teško mi je govoriti o onome što sam napisao, nekako mučno, kao da izdajem dobrog prijatelja jer su mi riječi opore i griješim dok govorim o tome što sam pisao i što sam sanjao, zato prezirem i užasavam se promocija knjiga. Roman Priča o četiri čempresa mi je nekako posebno drag, to je roman o otoku, o odrastanju, ali ipak mi se čini da je to priča o potrazi za ljubavlju kroz cijeli jedan život prepun samoće i nestajanja, a ljubav je sve u življenju čovjeka, ostalo je samo iluzorno trajanje. Prekrasan je to roman zaista i trajat će kao i čempresi, vječno.
* Pišete li štogod trenutno?
*Biti učitelj i pisati, mnogi kažu da je to nemoguća misija. Zaista je ajme meni jer učiteljstvo, ako radiš u redu, te uzima potpunog, a pisati možeš jedino ako si potpuno u tome, osim ako nisi zanatlija od pisca pa možeš pisati i dok sjediš na zahodu. A biti učitelj, nešto pokušavati i pisati sanjareći neki svijet koji postoji samo u tvojoj glavi i u tvojem srcu, i pritom kao ribar sanjati miris mora, mogu ti reći da i nije neka dobitna kombinacija. Svejedno, od pisanja, pa kakvo god ono bilo, ne mogu se maknuti, mada bih ja rađe život živio nego ga pisao. Pišem trenutno neke priče koje me opsjedaju. A jesam li pisac, kao jesam li učitelj, kao jesam li čovjek koji vrijedi biti, i jesam li na kraju krajeva ribar kojega nijedna oluja neće slomiti, e odgovori na ta pitanja će pričekati.