Splitska spisateljica Olja Savičević Ivančević, jedna je od onih čija je proza pitka kao vino, a istovremeno toliko britka da se na rubove njezinih rečenica možete posjeći.  Nedavno je predstavila svoj novi roman “Adio kauboju”. Studirala  je na zadarskom Filozofskom fakultetu, a u četvrtom mjesecu možemo je očekivati opet u Zadru, na manifestaciji “Zadar čita”, na kojoj bi trebala biti gošća. Sve to, dovoljno je dobar razlog za intervju s njom.
* Obzirom da je to naslov tvoje zbirke pjesama, koja su tvoja kućna pravila?
– Kućna pravila u tim pjesmama su one prve usputne lekcije koje kao djeca dobijemo od doma za dalje. U konkretnom slučaju, na primjer: smij se na sav glas, plači i viči isto tako, kad god to osjetiš kaži „volim te“, pare su da se troše, vozi bicikl kao da si svjetska prvakinja, ako već misliš i govoriš – govori ono što misliš, uživaj u životu – to je i više nego ok, dobro jedi i dobro čitaj, pošalji u onu stvar svakoga tko zasluži, a kad te hvataju trojica bržih od tebe sakrij se na stablo.
* Koliko se danas u Hrvatskoj drži do ženskih pisaca?
– Malo, uostalom kao i do muških pisaca, do knjiga i kulture inače. Ni novine se puno ne čitaju, a i ove koje još postoje uglavnom su ukinule kulturnu rubriku, tako da smo i zvanično zemlja bez kulture. No, s druge strane baš svi pišu, kao u nekom crnohumornom ostvarenju pjesme Branka Miljkovića, pisanje je postalo nacionalna terapija. Ali unutar tog postojećeg konteksta – nije to samo moje mišljenje – trenutno u Hrvatskoj autorice dominiraju. Jedna kolegica je izrekla sumnju da je to možda i zbog toga što u ovom poslu ima malo novca, i bojim se da nije sasvim pogriješila.
* Studirala si u Zadru. Kakav je Zadar onda bio? Čega se sjećaš iz tog perioda svog života?
– Kad sam došla u Zadar još su padale granate i bila su zamračenja, a vodu smo imali svaki drugi-treći dan svega nekoliko sati, sve mi to danas izgleda kao nešto što se nije meni događalo, ali onda nam je to bilo normalno, naviknu ljudi i na puno gore. Imala sam dobro društvo u Zadru, čini mi se da smo dosta kvalitetno ludovali i voljeli sve što vole mladi. Plovila sam oko Kornata, verala se po Velebitu, spavala gdje me noć nađe, kao i drugi studenti. Dosta smo se družili s profesorima, osnovali smo književni klub, pokretali neke časopise. Imala sam dobre ocjene, pa mi je stipendija uz novinarski posao omogućila određenu slobodu. Zapravo su to bile grozne godine nezrelosti i nesigurnosti, ali opet i definitivno jedan od ljepših perioda u životu. Izvrnula sam Zadar kao svoj džep, a nikad ga nisam sasvim upoznala. Kasnije sam dosta putovala i mnogo veći ili egzotičniji gradovi dosadili su mi puno prije.
* Odlazila si na književne večeri u atelje Benini?
– Jesam, više puta. Zadar imao, i vjerujem da još ima, neka zanimljiva mjesta i ljude. U javnosti postoji slika Zadra kao radikalno konzervativne, isključive sredine, a to mi je žao. Ljudi s kojima sam se bila okružila u Zadru su sasvim drugačiji: slobodni, pametni.
* Split danas ima jednu jaku koloniju pisaca, i tzv. pisaca-novinara, koliko je na svih imao utjecaja Miljenko Smoje?
– Kako na kojeg pisca, rekla bih da taj neki duh grada koji je prepoznatljiv kod Smoje, a uspio se donekle održati, ima utjecaja i na današnje pisce, iako postoji opravdana sumnja da bi se Smoje da vidi današnji Split dobrovoljno vratio u grob.
* Gdje bi još u Hrvatskoj mogla živjeti osim, naravno, u Splitu?
– Volim Split, ali zadnjih godina i nije neki najsretniji izbor za življenje. Ljeti živim u Korčuli, u uvali malo izvan starog grada i to mi se sviđa, ali zime na otocima su nešto sasvim drugo.
* Koliko je okolina i obitelj bitna za tvoje stvaranje?
– Obitelj puno. Većinu dobrih stvari u životu dugujem njima. A okolina je matrica za pravljenje teksta. Za neku osobu koja se sudara sa stvarima, nit ih zaobilazi nit netaknuta prolazi kroz njih, koja je jednostavno odgovorna i nije statist u vlastitom životu, svaka je socijalna okolina neprijateljska, jer je u pravilu ograničavajuća i sputavajuća. Iz tog sudara pojedinca i stvari iz okoline, nastaje poticaj za stvaranje. Zato dobra umjetnost spašava svijet od pakla ravnodušnosti i važna je.
* Nedavno se pojavio tvoj roman “Adio kauboju”. U čemu je poanta romana?
– Prvi dio romana započinje grafitom: Stranče ovdje te zakon ne štiti, a drugi jednim citatom Stranglersa: Whatever happened to the heros? Mislim da se tu negdje, ako je ima, krije i poanta.
* Pišeš li još uvijek poeziju? Na čemu sad radiš?
– Sad ne pišem poeziju, pišem ljubić, ali ne baš kao Ana Žube. Preispitujem žanr ljubavnih klasika kroz suvremenu priču. Dakle, niš’ od romantike.
* Zašto te više nema među novinskim kolumnistima?
– To je bila moja odluka i sigurna sam da je ispravna. Mislim da moje usluge ne trebaju današnjim novinama. Ali pišem za Moderna vremena info, za Treći program hrvatskog radija, neke portale i časopise koji dijele moje interese…
* U četvrtom mjesecu gostuješ u zadarskoj Gradskoj knjižnici na manifestaciji “Zadar čita”?
– Da, već su me nekoliko puta pozivali u Zadar, ali nisam uspijevala doći, pa se baš veselim tome. Još uvijek znam sanjati kako se uz bedeme preko Relje spuštam prema Poluotoku, a to nije noćna mora, dapače, dobro je.

Biografija

Olja Savičević Ivančević rođena je 16.09.1974. u Splitu.
Diplomirala je hrvatski jezik i književnost na zadarskom Filozofskom fakultetu.
Piše prozu, poeziju, eseje, kolumne. Autorica je više pjesničkih zbirki, knjige priča „Nasmijati psa“ (2006) te romana „Adio kauboju“ (2010).
Za rukopis „Nasmijati psa“ nagrađena je nagradom „Prozak“; dobitnica je prve nagrade „Ranko Marinković“ Večernjeg lista za kratku priču, te nagrade „Kiklop“ za najbolju zbirku poezije „Kućna pravila“ (2007).
Zbirka priča „Nasmijati psa“, osim u Hrvatskoj, objavljena je u Njemačkoj pod nazivom „Augustschnee“, te u Srbiji, Mađarskoj i Makedoniji.
Roman “Adio kauboju” paralelno je objavljen u Hrvatskoj i Srbiji, a uskoro izlazi i na njemačkom, španjolskom i makedonskom jeziku.
Prozni ulomci, priče, pjesme i eseji ove autorice prevedeni su na dvadesetak svjetskih jezika, uvrštavani u strane i domaće izbore i antologije.
Živi i radi u Splitu kao slobodna spisateljica.