Kako je počeo, tako bi mogao i završiti. Ivica Marijačić, samoprozvani neovisni novinar, dapače, «moralna vertikala» hrvatskog novinstva otisnuo se u poduzetničke vode još 2002. godine kada je osnovao svoju, po mnogima, fašistoidnu tiskovinu namijenjenu ultradesničarima kojih je, hvala Bogu, u Hrvatskoj najviše par tisuća. Ovaj bivši ministrant iz Nadina, a potom i pedagog u jednoj osnovnoj školi, Marijačić se odlučio za novinarsku karijeru i to u režimskom Vjesniku koji je svojedobno branio tekovine NOB-a, NOR-a i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Odjednom desničar i to ničim izazvan, Marijačić okružen raznoraznim špijunčićima od kojih su mnogi svojedobno bili na plaći UDB-e napušta Narodni list i osniva, zamislite, Hrvatski narodni list, želeći tako preoteti ime najstarije hrvatske novine. Poput zmije u njedrima, okreće leđa svom bivšem poslodavcu i drskom krađom imena preko noći nastoji polučiti uspjeh. Vodeći se prizemnom Marijačićevom logikom, tako je netko mogao osnovati i Hrvatski jutarnji list ili Hrvatsku Slobodnu Dalmaciju ili, ne daj Bože, netko je mogao od Matičnog ureda zatražiti promjenu imena i prezimena u npr. Pametni Ivica Marijačić.
Naravno, ovakvo što nikome nije palo na pamet osim Marijačiću koji je po pravomoćnoj sudskoj presudi splitskog Trgovačkog suda morao uništiti sve do tada tiskane brojeve Hrvatskog narodnog lista i preimenovati tiskovinu koja opet nije imala originalno ime jer je Hrvatski list svojedobno uspješno izlazio u Osijeku. Neoriginalni Marijačić pokušao je doprijeti do čitatelja kontinuirano plasirajući članke koji su redovito bili ispod svake razine, ne samo profesionalne novinarske etike već i ljudskog dostojanstva. Kada je uvidio da od sna o velikoj nacionalnoj novini, štoviše, tjedniku nema ništa, potezao je za rukav svoje prijatelje, špijune koji su postali informirani onog trenutka kada su opljačkali tajne dokumente iz državnog arhiva u Zagrebu i potom birali kome će stati na žulj, baš preko Hrvatskog lista velikog novinara Ivice Marijačića.
Mnogi se sjećaju prvih nekoliko mjeseci izlaženja ovog tjednika koji je gotovo na svakoj naslovnici donosio priču o, tada odbjeglom, generalu Anti Gotovini. Uz sliku generala, u svakom  naslovu, ma kakav on bio, provlačilo se i generalovo prezime. Mnogi su tada komentirali da taj vrli «domoljub» Marijačić više šteti svome navodnom prijatelju Gotovini člancima koji su razljućivali haaške istražitelje, ponajviše Carlu del Ponte. Kruži neprovjerena priča da je potom jednom zgodom Marijačiću na zadarskoj Kalelargi prišao Bore Gotovina, brat Ante Gotovine i zaprijetio ovom novinaru da prestane pisati o njegovu bratu jer će sljedeći put dobiti po kostima.
Da li zbog navodne prijetnje ili čega drugog, u prvom sljedećem broju na naslovnici više nije bilo slike generala Gotovine, ali je izašao naslov kako Hrvatska više nema gotovine (novaca, op.a.). Toliko o profesionalnom novinarstvu velikog profesionalca Marijačića koji je svojim pisanjem udario jedan veliki masni crni pečat hrvatskom novinarstvu.
Svih ovih godina, dakle, posljednjih osam Marijačić je sebe prezentirao kao nekoga tko ima pravo, kompetenciju, veliku analitičku stručnost prosuđivati stanje u Hrvatskoj i kritizirati ga na način kakav nitko do tada pa sve do sada nije bio spreman učiniti. A onda se našao tamo neki Australac, osnivač  nekakve zviždačke stranice na kojoj su objavljeni tajni dokumenti koji su konačno dokazali ono u što se sumnjalo u novinarskim krugovima od 2007. godine.
Ivica Marijačić, pokazalo se po tajnim dokumentima, nije nikakav veliki novinar, još manje moralna vertikala hrvatskog novinarstva, već obični potkupljivi novinarčić kojem je redovito za vrijeme intoniranja hrvatske himne desnica bila na srcu, a ljevica u džepu sa prljavim novcem. Baš poput onih  koji su mu i dali naše novce, a među kojima je bio i sam bivši premijer Ivo Sanader. Da. To su bili i jesu naši novci jer se crni fond HDZ-a punio pljačkom poreznih obveznika. Sve ovo događalo se 2007. godine kada je tadašnji premijer Ivo Sanader naredio svom  glasnogovorniku Ratku Mačeku da preko Markice Rebića, tadašnjeg kolumnista u Hrvatskom listu i bliskog Marijačićevog prijatelja kupi taj tjednik za 400 tisuća eura. Tri godine kasnije, mediji objavljuju kako je to Marijačić i prihvatio i da je tada stala medijska haranga na Sanadera i HDZ, a na tapetu su se našli tadašnji hrvatski predsjednik Stipe Mesić i oporbeni politički prvaci poput Vesne Pusić i ostalih.
Neslužbeno, Marijačić nije prihvatio 400 tisuća eura već 300 tisuća eura postavljajući kao uvjet doživotno mjesto glavnog urednika u Hrvatskom listu i 25-postotni udjel u vlasništvu tog lista.
Kada se sve ovo zna, bila prava istina ono što je objavljeno na Wikileaks internetskoj stranici ili ovo što otkriva Zadarski regional, onda se s pravom postavlja pitanje zašto je Marijačić «kukao» još 2006. godine kada mu je Haaški sud «odrezao» pravomoćnu novčanu kaznu od 15 tisuća eura jer je objavio tajne dokumente. Neki su se tada mediji uključujući pr. Slobodnu Dalmaciju i HTV sa sažalijevanjem postavili prema ovoj presudi pitajući se kako će jadni Marijačić iz svog džepa platiti toliku kaznu ne znajući da Marijačić ima najmanje 300 tisuća eura koje mu je proslijedio sam Ivo Sanader putem Ratka Mačeka, Markice Rebića ili nekog trećeg. Ovaj veliki moralist je i sam u izjavama medijima žalio kako nije pri novcima, a sud u Haagu ga je kaznio sa cca. 100 tisuća kuna!
Ako se Hrvatska doista ozbiljno uhvatila u koštac sa korupcijom kako to često voli isticati premijerka Jadranka Kosor, onda bi se po uzoru na Sanadera netko trebao sjetiti blokirati imovinu i Ivice Marijačića jer iz svega proizlazi da ju on nije stekao na pošten način. Ne samo to! Novce koje je navodno uzeo prepuštajući tko zna kome Hrvatski list, trebao bi vratiti jer je riječ o opljačkanim novcima koji pripadaju osiromašenim građanima Republike Hrvatske. Do danas nije poznato tko je onda stvarni vlasnik Hrvatskog lista. Sam Marijačić, zatečen neugodnim novinarskim pitanjima, i dalje tvrdi kako je on vlasnik i da je to jasno vidljivo iz registra Trgovačkog suda, no u tom istom registru ima jako puno fiktivnih vlasnika brojnih poduzeća u Hrvatskoj iza kojih zapravo stoje kojekakve mecene i sumnjivci međunarodnih razmjera.
Dakle, pitanjem vlasništva Hrvatskog lista kao i njegovom navodnom prodajom te Marijačićevom imovinom trebali bi se ponajprije pozabaviti policija, DORH i USKOK!
Je li došao kraj Marijačiću i njemu sličnima, ostaje za vidjeti. Sudeći po nakaradnom sustavu koji već godinama vlada Hrvatskom, a zbog kojeg smo u Europi sustavno percipirani kao najnazadnija balkanska država, vjerojatno mu se neće dogoditi ništa, no možda bude iznenađenja…
Ovom aferom oko prodaje Hrvatskog lista su i Ivica Marijačić i tjednik kojeg je osnovao izgubili svaku vjerodostojnost, ako su je ikada i imali.

MARIJAČIĆ BEZ KOMENTARA
Kontaktirali smo Ivicu Marijačića želeći od njega doznati tko je stvarni vlasnik tjednika, je li istina da je zapravo potkupljen i to još 2007. godine, strahuje li od istrage koja će zasigurno obuhvatiti i tjednik kojeg je osnovao. Međutim, Marijačić nije želio ništa reći pravdajući se kako nikome nije davao izjave, pa neće, kaže, ni nama. Na naše inzistiranje da bude makar toliko kolegijalan pa pojasni aferu oko navodne kupovine Hrvatskog lista, Marijačić je ostao pri svome i nije želio dati ni jednu jedinu izjavu.
Nije rečeno, no ako je Marijačić nekim čudom čist u cijeloj priči, onda je šutnja i ignoriranje medija zadnje što mu treba, i on to najbolje zna. Ne želimo prejudicirati, no Marijačićeva šutnja nije samo znakovita već i baca novu sumnju na cijelu aferu oko prodaje Hrvatskog lista.
Kontaktirali smo USKOK kao bi smo doznali do kud je došla istraga o Fimi medii i to po pitanju kupovine Hrvatskog lista iz Zadra? Kakva su njihova konkretna saznanja o toj prodaji? Te hoće li Marijačić morati vratiti taj novac i kome u slučaju da se pokažu istiniti navodi o tome kako je iz crnog fonda HDZ-a kupljen Hrvatski list?
No, do zaključenja broja nismo uspjeli dobiti povratne informacije i odgovor.