Kirk Douglas polako se, oslanjajući se o sina Michaela, također glumca, penjao na pozornicu Kodak Theatrea u Hollywoodu. Prihvativši se za govornicu sa koje je mali zlatni čovječuljak imenom Oscar migao svekolikoj gospodi u smokinzima i gospođama čije su šljokice sa velebnih haljina svijetlile kao glavice pocinčanih brukava, uzeo veliku bijelu omotnicu koju mu je pružio sin, metnuo naočale na nos i dugo udahnuo.
– Now you suppose to say, Oscar goes to…., potrudio se pomoći svom već pomalo onemoćalom ocu Spartaku, Michael Dougals.
Međutim kakav bi Kirk, Spartak bio kada bi učinio ono što se traži od njega.
Nasmiješio se krajičkom usne i mrtav hladan procijedio:
– And the winner is…
U publici je nastalo meškoljenje. Pogledi upereni u pozornicu, zjene su se širile, a dame i gospoda očekivali da će baš njih, baš te večeri, poznata glumačka obitelj Douglas proglasiti pobjednicima. Ostali su najblaže rečeno kratkih rukava, sa grimasom Grincha na licima kada je Kirk Spartak Douglas konačno izdahnuo:
– Bozo Jusup!
Svi su se međusobno pogledavali, slijegali ramenima, širili ruke i čudom se čudili.
Clint Eastwood koji je sjedio u prvom redu odmah do svoje devedesetogodišnje majke gledao je upitnim pogledom redatelja Francisa Forda Coppolu.
– Who is that guy? Is he actor or film director, snuždio se u svom sjedalu Prljavi Harry gledajući kako mu Coppola maše glavom da nikada u životu nije čuo za tog lika.
Žamor se nije stišavao, a iza crnih zastora koja su pokrivala leđa ocu i sinu Douglas izašao je čovjek u crnom odijelu s kravatom. Jedu je ruku držao u džepu, dok je s drugom mahao okupljenoj svjetini u velikoj dvorani Kodak Theatrea u Hollywoodu. Smješkao se nakrivljujući glavu malo na jednu, pa malo na drugu stranu. Prišavši sasvim blizu govornice postavljene na pozornici, Kirka je gurnuo udesno, Michaela ulijevo kao da su jučer skupa čuvali ovce u Briševu.
Kako je to obično običaj u takvim trenucima dobitnik malog zlatnog kipića trebao bi se obratiti okupljenima i izraziti ili bar hiniti svoje zadovoljstvo iskazivanjem sreće.
Malo se nakašljao, popravio naočale i stežući Oskara u znojnoj ruci tiho je prošaputao u mikrofon:
– Ja sam, za vas koji s tim niste upoznati, glavni glumac u dokumentarnom filmu snimljenom po istinitim događajima koji se zove “najveći dioničar posrnulog Tankerkomerca”. Tvrtka dobro posluje ali ne isplaćujem plaće svojim djelatnicima. Jbg…takav je scenarij i moram ga se držati, inače danas ne bih bio tu pred vama, sasvim se uživivši u ulogu nastavio je mašući onom drugom, slobodnom rukom.
– Ovo nije moja prva nagrada koju sam dobio. Već sam nagrađen nagradom za životno djelo koju mi je dodijelila Zadarska Županija. A moje najveće životno djelo je….Dario Jurin.
Hvala vam i sretno, opalio je po leđima Spartaka Douglasa i njegovog sina Michaela, spustio se niz par skala i namignuvši u prolazu dobacio Clint Eastwoodu:
– Glavne role napisane su samo za prave igrače.