Nemoguće je izbjeći zamku da se o ovo doba, svjesno ili nesvjesno, pokuša rezimirati vlastiti život u godini iza . Svatko je za godinu stariji od polazišne točke za analizu, pa već zbog toga ne može izbjeći sentiment, koji postaje zamka i navodi nas da si oprostimo i neoprostivo, da ne gledamo kritički na sve gdje nismo bili na visini zadatka. Zbog toga najčešće priznajemo minorne greške, pušenje, debljanje ili zaboravljanje ljudi koje nismo smjeli. Barem tako je bilo do sada i ako je prolazilo, pitamo se, zašto nebi i ovaj put. Uostalom, to i jesu bile uobičajene brige, a rješavanje većih problema u Novoj ostavljali smo griješnicima. Njih je oduvijek bilo, pa je i red da se pate.
No, kako Vrag ima rep i rogove teško mu je vjerovati. Nepostojan je i zna djelovati kada najmanje treba. Odatle i crpi svoj „autoritet“ , koji mu služi kao energija. Što iznenadnije udari – efekat udara je veći. A udario je da se sve praši, oduzeo nam naše uobičajene „probleme“ i nametnuo svoje bez navodnika.
Zbog Njega, odustajemo od ispravljanja vlastitih prošlogodišnjih promašaja, jer moramo rješavati Njegove. Ima On demokratska pravila. Svatko može na svoj način prići rješavanju problema, doduše njegovih, koji su u prioritetu. On nije Svemogući, to je svakome jasno, pa je u odnosu na bogate potpuno nemoćan. Njima je, na primjer, samo oduzeo adrenalin. Kako su bogatstvo stekli njemu bliskim lopovlucima, prestao ih je progoniti , tako im oduzeo spomenuti C19 H13 O3 N i stavio u ravan nas ostalih. Bistro, baš po vražju, nije djelovao na njih, već na njihove eventualne progonitelje, a upravo mi ostali znamo da je tako, čije je maslo i da teret Njegove srdžbe moramo potpuno preuzeti. Nepošteno, ali ZNA SE od koga je i alternative nema.
Nama ostalima, ostaje iskustvo staro tek koje desetljeće, ili iz perioda od 1946. do 1953. godine uz povremena ponavljanja i kasnije radi utvrđivanja gradiva. Utjeha ili iskustvo, svakome na prosudbu i ponašanje. Krajnje demokratski.
Tada, pričali su suvremenici, a odnedavno se dalo i pročitati, ljude poput nas su hapsili, lišavali slobode, egzistencije, a počesto i života. Oni drugi, koji bi izbjegli sudbinu prvih zdušno su navijali i ondašnjem Vragu bezrezervno punili baterije. Noć – dvije kasnije, punjači vražjih baterija doživljavali bi istu sudbinu. Vrag nebi bio to što jeste da i poslije njih ne osigura podršku. Na kraju je zavladalo vražje vrijeme u kojem je svatko mogao postati sam On.
Danas, postoje Oni, s vražjim, predatorskim, osobinama, koji će prizvati spomenute godine i postupiti navlas onako. Zatvoriti, progoniti (…), prema vlastitoj prosudbi, a „slobodne“ uvjeravati u ispravnost postupka radi punjenja baterija. Danas postoje i oni, koji pristaju biti punjači vražjih baterija, opet nesvjesni koliko rade protiv sebe samih. Onda i sada bilo je i onih, svjesnih svega, koji su samo zbog pasivnosti, postajali potencijalni plijen. Taman smo se ponadali: „Ecce homo“! Ne zadugo.
Sudovi su oduvijek griješili u svojim presudama, čak i u tzv. pravednim sredinama. Sve policije svijeta griješe, pa bi i mi pristali na eventualni prosjek grešaka. Međutim, ovdje ne odlučuju oni tko će biti slobodan, a tko sužanj već po spomenutim, viđenim, pravilima oni koji bi trebali osigurati pretpostavke za što manji broj grešaka, oni, koje smo navodno odabrali, koji bi nam trebali osigurati sigurnost, a ne negaciju istog pojma. Već zbog toga smo kažnjeni i mi koji se smatramo slobodnima. Uostalom, mi ionako samo čekamo svoj red.
Pita li se smrtnik, obični, hrvatski, još ne navikli na slobodu, koje su mu šanse u odnosu na jake, moćne, bogate, pokvarene, uvježbane, poštene ili nepoštene, koji čame u kazamatima. A sam je doprinio da tako bude. Sužnje je najprije podigao u nebesa, a potom im izmakao oslonac. Takve se stvari plaćaju.
Pada li tko u zamku, postajući punjač vražjih baterija danas, jer vjeruje da sužnji zaslužuju sudbinu koja ih je snašla. Ako je tko takav još uvijek ima vremena razmisliti kako se postaje junak, a potom sužanj. Za one koji su nestrpljivi samo kratko – ista sila je stvorila i jedno i drugo. Kršćani znaju da Vrag ne štedi na darovima. Analogija s „olovnim vremenima“ je frapantna. Neka nikoga ne zavara podrška izvana. Bilo je i sredinom prošlog stoljeća.
I zato, moja Novogodišnja želja nije vezana uz osobne lanjske slabosti. Čini mi se mizernim razmišljti o banalnostima poput cigareta, kilograma viška ili promjene odnosa prema (ne)prijateljima. Ne razmišljam ni od društvenim događanjima koja su mi se više ili manje svidjela, već želim iduću godinu provesti na slobodi. Već sad sam na uvjetnoj, lišen mogućnosti konzumiranja slobode u svojoj punini, bez straha za egzistenciju, zdravlje i život svoj i svojih bližnjih. Ali, želim da mi pred kamerama, oni koje plaćam ne razvlače ovo sirotinje što mi je ostalo iz „doba mraka“. Odakle policiji tolika opsesija medijima? Moraju li svoju patološku narcisoidnost pokazivati djeci, koja još možda imaju šansu i već time kažnjavati najnevinije. Sudovi ? U njih ne vjeruju naprimjer branitelji, HVIDRE, većina poštenog svijeta, koji plaća i jedne i druge, a mi slušamo kako je još samo to uvjet za društvo odabranih. Pa, kako se onda veseliti? Pijani, ali zar to i nije razlog svega ovoga?
No, nije ni Vrag uvijek potpuno crn. Nekada se hapsilo, sada se uhićuje. Napredak, bezbeli. Razlozi su se uvijek jednako opravdavali. Nikada nije dobro kad svjetina sudi, ma o kome se radilo.
Slobodna vam Nova godina!