Tko god je ikada imao kućnog ljubimca znat će da i oni ponekad ugrizu ruku koja ih hrani. Svejedno je brane li se od viška ili manjka ljubavi. Ugriz, u pravilu, više govori o vlasniku nego o ljubimcu. Dok je to ljubimčevo prirodno ponašanje, jer reagira na jedino mogući način, ugriženi vlasnik plaća danak svom neprirodnom ponašanju.
Nikada, kao ovih dana, pogreška u masovnom odgoju ljubimaca nije porirodnije došla na naplatu. Svakom od nas ostaje slobodna prosudba – radi li se o višku ili manjku ljubavi.
Jedino što je nedvojbeno jesu sramotni događaji u Zadru i Zagrebu, koje su izazvali ljubimci, navijači, naši dečki, huligani, plaćenici, vandali… Nemoguće je odrediti o kome se radi, jer, čitali smo, ne zna se tko su, policija za njima traga, ali „nisu navijači“. Svi ih se odriču prije nego saznaju o kome se radi. To je svakako greška koja se plaća. Ti, kako god ih zvali, imaju svoje vlasnike, odgajatelje, timaritelje, ili one koji ih ne drže iz ljubavi, već pukog interesa. To su ljubimci na koje se stavljaju navodni znaci, a oni se znaju, prije ili kasnije, gadno osvetiti.
Započnimo doktorom Vrančićem, a i red je. Gradonačelnik je grada u kojem su ljubimci prvi reagirali na neadekvatan postupak vlasnika. Navodno su osramotili grad, koji je uljudna i civilizirana sredina, a oni koji su napali igrače i vodstvo Partizana su tek “pojedinci i nisu istinski navijači“. Gradonačelnik, koji se doduše ispričao, nije se sjetio da je svaki grad nastanjen pojedincima, a oni potom tvore zajednice poput obitelji, uže i šire zajednice, sve do grada i gradonačelnika koji ih vidi kao cjelinu, „uljudnu i civiliziranu“. Funkcioniranje mnogo jednostavnijih mehanizama ovisi o manjim sastavnim dijelovima i cjelinama. Dovoljno se sjetiti njegovih nedavnih angažmana po mjesnim odborima.
Izgovor mu nebi bio potpuno promašen da se sjetio da je baš u Zadru, i nigdje više, domaćin svjetskog sportskog prvenstva, prvi čovjek grada i njegov prethodnik, demonstrativno skinuo zastavu zemlje sudionice s glavnog gradskog trga. Slučajno, baš zastavu zemlje iz koje su netom napadnuti sportaši. O gradonačelnikovom nastavljanju „svijetlih“ tradicija prethodnika prečesto slušamo i čitamo. Nije se sjetio niti činjenice da je Zadar godinama u vrhu po broju narkomana, da brigu o njima povjerava ravnateljici muzeja, čija „slava“, funkcija i mjesto radnje, može samo povećati njihov broj, jer rast broja pothranjuje upravo politika koja im nudi rješenja. To je gradonačelnikova politika. Nije se sjetio i da nema više onoga grada koji je stvorio košarku, jer, jednostavno, nema košarke, nema igrališta gdje se stvara. Tamo su parkirališta i drugi komercijalni sadržaji, koji donose lovu za kupovinu, a ne za dobijanje izbornih glasova.
Postoji udruga navijača u Zadru i Grad se o njoj izvrsno brine. To je vojska najpotentnijih građana s kojima Gradonačelnik dobro upravlja i oni su relevantan faktor u gradu i snaga na koju ozbiljno računa. Možda i previše, jer bi eventualna pogrešno shvaćena ljubav lako mogla izazvati neočekivanu reakciju. Nije li nedavni i neslavni događaj opomena baš za to? Krivac uvijek nađe opravdanje (uostalom na to ima pravo) pa i gradonačelnik.
Ne znam koji su kriteriji za prijem u članstvo udruge navijača, ali sam siguran da se prije identifikacije počinitelja nedjela nije moguće odreći njihova članstva. Barem ne u zemlji gdje uhićuju najodabranije, baš iz gradonačelnikovog kola. Ili možda jest? On najbolje zna kada će ih i gdje usmjeriti. Možda ovaj put stvarno i nije. Valjalo bi priupitati policiju. Oni, fakat, znaju o čemu se radi. Drugo je, koliko žele reći.
Neki će reći da su ljubimci poput djece. Nemaju kulturu, etiku, svijest… Brane se instiktima. Date li im previše popnu vam se na glavu dok na uskraćivanje ljubavi reagiraju plačem, ugrizom, ili, kao ovdje, kamenovanjem.
Mladi karlovački HDZ-ovac, čiji je otac miljenik vlasti na funkciji državnog tajnika u ministarstvu, zoran je primjer. Uživao je preveliku očevu ljubav, doduše na teret hrvatske sirotinje, pa sa svojim stranačkim pajdašima prebija vršnjake, koji im se pijanima (ako je samo to) učine drugačijima. Zadarki i zagrebački slučajevi govore da ne moraju brinuti o sljedbenicima. Tu je i logistička potpora u vidu gospođe Kosor, koja je posebno zaljubljena u ove karlovačke kretene.
Zagrebački slučaj je nešto drugo. Iznenadio je čak i Srebrića, koji bi morao pamtiti još „divljanje“ hrvatske mladeži protiv Mađara. O tisućama sličnih ovovjekih događaja ne treba ni govoriti, ali ih čovjek jednostavno nikada nije vidio. To je onaj prebogati fosil koji vodi hrvatski nogomet, koji generira najveća i najčešća „navijačka“ divljaštva. O Mamiću ili Markoviću, uzorima svih (kseno)fobičara, koji godinama vrijeđaju čak i ispodprosječni razum osiromašenih Hrvata, napisane su brojne stranice, sociološke i psihološke studije, ali su ostali (poslije Sanadera) najmoćniji građani Hrvatske.
Ovdje je policija, kao i većini slučajeva, pokazala svoju efikasnost. Pojam osiguranje ( ili zaštita integriteta štićenih), njima i dalje ostaje tek parada, doduše vrlo skupa i po svemu nepotrebna. Barem da na tome ostane. Osigurali su slavu Lijepe naše neophodnu radi promocije turizma.
Fascinantan je podatak, iz usta glasnogovornice PU zagrebačke, kako su otkriveni počinitelji odranije poznati policiji kao izazivači nereda na utakmicama. Nedjelo je, kaže, unaprijed smišljeno i dobro organizirano. Samo ostaje nejasno koga je time htjela zadiviti, jer ta je spoznaja (trebala biti) jedino poznata policiji, a „radi poduzimanja potrebitih mjera i radnji“. Njihova naknadna (paušalna) pamet nikome ne treba.
No, neka se policija ne brine. Neka se ne brine ni zadarski gradonačelnik, jer su huliganski ispadi tek početak. Ako su, a jesu, odraz stanja u zemlji, revija tek počinje. Valja im izdržati još godinu dana, a onda tko zna. Gradonačelnik, doduše, zbog direktnog izbora na funkciju, morat će i dalje „surađivati“ i najbolje da vinovnike pripiše opoziciji. To uvijek pali. Samo, sjetimo se riječi s početka: u ljubavi valja imati mjeru, a prva opomena je stigla.
Odgovorni za sigurnosno stanje u Zadru i Zagrebu i dalje će ustrajati na tvrdnji da je stanje sigurnosti na visokoj razini. Za stoljeće-dva to će biti ionako jedini relevantan podatak.
Za sramotu gradova i zemlje u inozemstvu pobrinuli su se već ranije mnogo jači igrači.
Možda bi trebalo osigurati dostatnu količinu domaćeg izvornog kamena i oslikati ga fragmentima domaćih krajolika ili rivijere. Oni koji žive samo od turizma morali bi razmisliti. Proračun vapi do neba.