Vladimir Tintor je tridesetdvogodišnji Novosađanin, koji je nakon osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja upisao Akademiju umjetnosti, a već tijekom studija sudjelovao i u brojnim debitanskim filmskim projektim. Na drugoj godini fakulteta počinje surađivati i s kazalištima u Somboru, Novom Sadu i Zrenjanu. Glumio je Franju Barišića u seriji “Zabranjena ljubav”.

* Koliko dugo se bavite glumom?

– Glumom se bavim od svoje 8 godine. Na tome moram zahvaliti svojim roditeljima. Majci, što mi je odmalena gajila ljubav prema filmu, kazalištu i umjetnosti uopće i što mi je nedjeljna popodneva kad bismo skupa gledali antologijske filmove iz arhive tadašnje Televizije Zagreb, učinila najljepšim sjećanjem iz djetinjstva. I ocu, jer me bez razmišljanja odveo na moju prvu audiciju za Dječje Kazalište. Od tada, moja ljubav prema glumi je samo rasla i uskoro nije postojala šansa da se u životu bavim ičim drugim.

* Koja Vam je najdraža uloga?

– Meni je uvijek najdraža uloga koju u tom trenutku radim, jer tada cijelog sebe njoj podarim. To Vam je kao u vezi, ne može neka prijašnja veza biti draža od ove u kojoj ste sad. No, kad bih mogao birati, nabrojio bih 5 uloga, koja mi je svaka na svoj način draga, jer je bila prekretnica na neki način. Prva je Michael u “Momcima iz benda”. Tada sam prvi put osjetio što znači igrati u hit predstavi i dobiti fenomenalnu kritiku. Zatim Richie u predstavi “A Chorus Line”, jer mi je dala odskočnu dasku za puno drugih projekata. Tu su uloge u predstavama “Ravangrad”, “Četiri male žene” i “Četvrta sestra”, za koje sam intimno vezan. Naravno, tu je i moj dragi Franjo iz “Zabranjene ljubavi”, jer me dovela u Zagreb kojeg smatram svojim drugim domom. I naravno, uloga Mirana u novom filmu “Tumor”, na koju sam izrazito ponosan. To mi je prvi ozbiljniji rad na filmu i kako za sada stvari stoje, jako sam zadovoljan.

* Koga bi u životu htjeli glumiti, a da niste ostvarili tu ulogu?

– Ima ih dosta. MC iz “Cabareta”, Tom iz “Staklene menažerije”, nezaobilazni Hamlet, kao test svega što sam o glumi shvatio i naučio, Također, volio bih igrati neku povijesnu osobu, bilo da je riječ o glazbeniku, umjetniku ili čak i vojskovođi. Zaustavite me, jer bih mogao nabrajati do sutra (smijeh).

* Volite li više glumiti na filmu ili u kazalištu?

– Volim i jedno i drugo. Naizgled potpuno različito, ali toliko slično u unutarnjem procesu glumca. No, sa druge strane mi je neusporedivo, te samim tim ne mogu odlučiti što više volim. Primjenjujem tehniku glume koja je u svojim osnovama jednaka u kazalištu i na filmu, te samog sebe ne mogu svrstati u ono što se kaže “kazališni” ili “filmski” glumac. Ništa ne mogu usporediti sa predivnim uzbuđenjem i povezanošću ekipe na filmu, niti sa beskrajnim zadovoljstvom na probama u kazalištu, koje su meni draže od same predstave. Zato bih volio raditi i jedno i drugo i ne ulaziti u kliše.

* Kojem se glumcu divite?

– Divim se Charlieu Chaplinu, Clive Owenu, Jude Lawu, Heithu Ledgeru. Divim se starim komičarima kao što su Bob Hope, Jerry Lewis. I trenutno glumcu, kojeg smatram jednim od najboljih glumaca današnjice, a to je Michael C. Hall iz serije “Dexter”.

* Iako ste iz Novog Sada, čini mi se da češće glumite u Hrvatskoj. Koji je razlog tome?

– Kad sam došao u Zagreb, raspored snimanja serije mi je bio takav da sam vikendom mogao igrati predstave u Novom Sadu i Beogradu. No, u međuvremenu sam počeo igrati u u kazalištu u Zagrebu, te sam iz praktičnih razloga izabrao da ovaj dio života u potpunosti posvetim Zagrebu i hrvatskoj sceni.

* Koliko volite Hrvatsku?

– Kako što sam rekao, Hrvatsku i Zagreb smatram svojim drugim domom. To kažem zato što sam stekao doživotne prijatelje i divne kolege upravo tu. Došao sam ovdje čista srca i ljudi su to prepoznali i prihvatili me. Novi Sad će uvijek biti grad u kojem sam se rodio i odrastao, gdje su svi moji najdraži, no beskrajno sam ponosan kada Hrvatska osvoji neku medalju, pogotovo zlatnu. Sad zamislite kako je lijepo biti ponosan kad na nekoj Olimpijadi ili sličnom natjecanju i Hrvatska i moja domovina osvoje neko zlato. Nitko od mene ponosniji. Ponosan sam i kada znanstvenici odavde pošalju divne ideje i znanstvene projekte u svijet i kada sam pozvan pomoći humanitarnoj akciji za djecu s ovih prostora bez razmišljanja se odazovem. Smatram to svojom obvezom. Hrvatsku sam upoznao skoro u cijelosti, jer sam radio u Istri, i Varaždinu, jer imam prijatelje iz Dubrovnika, Splita, lijepog Zadra i Osijeka. Tako šarolika, a jedinstvena, morate je voljeti.

* Jeste li zaljubljeni?

– Beskrajno.

* Smatrate li se sretnim?

– Nekom će to možda zvučati oholo, ali sebe smatram jako sretnim čovjekom. Ispunjava me moj posao, imam divne prijatelje, koji su moji anđeli čuvari. Prepustio sam se životu u njegovim najljepšim aspektima i pozitivnoj energiji i puštam mu da me nosi. Znam, opća je kriza, ali se u svakom danu može pronaći nešto lijepo, bilo to da osjetite miris proljeća u zraku ili vas može nasmijati prijatelj kada na kavi prepričava doživljaje sa sinoćnjeg tuluma ili kada vas susjed iznenađeno pogleda, jer ste ga pozdravili na stubištu. Ima toliko razloga za sreću u životu svih nas, a ja se smatram sretnim jer ih primjećujem.

* Koje ciljeve u životu imate?

– Moji ciljevi u životu su najprije imati mir u glavi i čistu savjest i napraviti ću sve što mogu da te dvije stvari ispoštujem do kraja. Cilj mi je biti iskren, raditi svoj posao i od njega napraviti poziv. Ostaviti pozitivan trag. I cilj mi je sa osobom koju volim imati obitelj i imati minimalno troje djece.

* Jeste li zadovoljni svojim životom i postignutim?

– Naravno. Možda se čini da sve što sam postigao i nije toliko vidljivo ili veliko, ali sam sretan što sam sve u životu postigao sam. Zato se veselim što ću jednoga dana kad se okrenem iza sebe imati samo osmjeh na licu.