Obično se kaže da vrijeme liječi sve! Baš sve! Tako je Hrvatska uspjela ugostiti razne naplavljene likove s obje strane granice koji, htjeli mi to ili ne, imaju slojevitu predpovijest. Toliko slojevitu da vape za zaboravom.
Domjenak je organiziran u Muzeju za umjetnost i obrt. Sastali su se stari državotvorci, Ivo Josipović kao domaćin i Boris Tadić kao drag i rado viđen gost. Pokrovitelji dvije novokonstituirane zemlje, ex-istočne Europe, kolonije trećeg svijeta u jugoistočnoj Europi, mogu ovaj događaj sebi pripisati kao nenadano veliki uspjeh. Bilo je tu i raznih uzvanika, koji su žarili i palili, tijekom nekadašnje Jugoslavije. Nekima od njih je Jugoslavija bila tek uvertira za služenje poznatom borcu za ljudska prava i ravnopravnost naroda i narodnosti – Slobodanu Miloševiću. Ministarska mjesta su prihvaćali po sili zakona. Nisu htjeli, ali eto – moralo se! A što se mora, nije teško.
I eto, takve goste smo ugostili usred Zagreba, da se malo, sretno i berićetno, proćaska i da se, već jednom, preskoči sintagma – Tko nas, bre, zavadi?
Naravno, ukoliko netko ima nešto protiv tako dragih probranih gostiju – garniranih nekolicinom domaćih bukača i ratnih pljačkaša i profitera – uskogrudni je nacionalist. Kako sada stvari stoje, izgleda da rata nije ni bilo.
Prvo šutiš – dok se Vukovar poravnava ili se kandidiraš – za suca Haškog suda. Onda dovedeš, pod pritiskom međunarodnih spozora, nekoga tko je trenutno Predsjednik nečega i onda se on uredno, uvijeno – ispriča za nešto što je navodno napravio tko zna kome, tko zna kada. I fešta može krenuti!
Ipak, koliko su takve veselice drage stanovništvu Zagreba najbolje govori podatak o preko stopedeset tjelohranitelja koji su osiguravali privatni domjenak dva „privatna“ predsjednika koja ne odlučuju ni o vlastitim savjetnicima, a kamoli o čemu drugome.
Hrvatska se, po tko zna koji puta, pokazala dosljednom braniteljicom tuđih strateških interesa tako da pojačavamo za tridesetak pripadnika hrvatski kontigent u Afganistanu. Tamo se brane strateški hrvatski interesi – daljnje širenje T-Coma uz daljnju seriju otvaranja poslovnica Zagrebačke i Privredne banke (koje su, usput, talijanske). Kreće izgradnja mreže autocesta Konzorcija IGH, Konstruktora, ZG Holdinga i ekskluzivno pravo prodaje Ledo sladoleda oko Tora Bore.
Usput, zaboravilo se da je, kad je Sabor donosio odluku o slanju u Afganistan hrvatskih vojnika – broj bio limitiran na 50 vojnika. I dok glavni akteri, SAD i V. Britanija razmišljaju o datumu povlačenja na osnovu postojećih planova, Hrvatska vlada, zajedno s pripadajućim Ministarstvom obrane i Generalstožerom, o tome ne vode nikakvu brigu. Planova nema, a vjerojatno ih neće ni biti. Nagradno pitanje za oktroiranu premijerku glasi: ima li Hrvatska plan obrane? Kako se ne bi mučila još i tim „sitnicama“, moramo joj pomoći. Hrvatska NEMA plan obrane kao ni bilo kakav drugi operativni plan koji bi, u slučaju potrebe, mogao biti realiziran!
I kad je domjenak vječnog pomirenja tekao glatko i uz birana vina, sve dječice mlađe od deset godina (pa se rata ni ne sjećaju), nigdje se na domjenku nije mogla vidjeti odora hrvatskog časnika. Izgleda da je sramota na jedan „domjenak pomirenja“ pozvati nekoga tko simbolizira državu, kao što bi to bio časnik, ili su naši simboli već poodavno spremljeni pod skute Haškog suda. Ostali uzvanici od strane naših sijedih domaćina bili su tretirani kao simboli vrijedni poštovanja. Tragikomično. Dobro nam došli i još bolje vas našli!
Jedino naš neuspješni kandidat za suca Haškog suda nosi odoru HV-a u međunarodnim posjetama Bruxellessu.  Kad je ugošćavao Borisa Tadića mogao ga je također sačekati u odori Vrhovnog zapovjednika vojske čijim je generalima želio odmjeriti kaznu. 
Svoje legendarne cinkaroške akcije „locirati, identificirati, transferirati“ počeo se i javno pribojavati naš legendarni šidski advokat. Već sada krivicu prebacuje na Sanadera i Mesića koji zasigurno nisu bez grijeha. No, kakva bi to partija bele u Remetincu bila bez druga Vlade koji je s jednim i drugim i luk jeo i luk mirisao? Ne samo oko izručenja već i rješavanja imovinsko-pravnih odnosa. To će jednom, ako hrvatska postane pravna država, netko morati istražiti. Za sada se nemaju čega bojati, osim Ive Sanadera – kad progovori.
Hrvatska je povijesnim domjenkom u Muzeju za umjetnost i obrt jedna od prvih, ako ne i prva zemlja u svijetu koja se ispričala zato što je bila napadnuta. Još je samo preostalo da se povuče optužba za Genocid i – čiča miča gotova je priča.
Jer, kako reče jedan od uglednih sudionika domjenka – Pa nećemo se valjda sad opet vraćati na rat!? Što je bilo, bilo je – idemo dalje. I možda bi se s tim sudionikom i mogli složiti kad bismo znali da je Srbija priznala Kosovo. Činjenica je da u Srbiji po tom pitanju skoro da nema disonantnih tonova. I kad već Kosovo nije priznato – kako se Hrvatska može ispričavati zato što je napadnuta, a napadač se nije niti ima namjeru ispričati za agresiju, jer Beograd se branio bombardirajući Zagreb, Karlovac, Dubrovnik, Split, Šibenik, Zadar, Osijek, Vukovar… Treba li spominjati Sarajevo, Srebrenicu, Foču ili Prištinu?      
Beograd se i dalje žestoko brani. Prvi međunarodni uspjeh donio im je upravo Ivo Josipović čime si je zauzeo mjesto u povijesti. Isprika za obranu!
Gospodine Tadiću, mi Vam se ponizno ispričavamo jer smo se branili! Raste trava zelena, zelena…. na grobovima branitelja i nevinih žrtava. Bum, Cile, bum…