Ivan Aralica, (nekad) veliki hrvatski modernistički romanopisac, u svom nezaobilaznom romanu „Duše robova“, među tisućama mudrosti reći će i ovu:
“Kad političar ili samo čovjek na ovaj ili onaj način blizak politici, kad netko kriv ili nedužan, svejedno, bude otjeran u opoziciju, u progonstvo, u unutarnju emigraciju, i što sve ne, i kako se sve ne zovu otpadnici i otpaci, svojevoljno ili nasilno odstranjeni ljudi, kad takvi u gluhoj samoći odluče da pišu o svom slučaju, da se brane i svjedoče svoju obranu, morali bi znati da je to što pišu testamentarna knjiga, a ne put kako da se obrane od nanesene uvrede i kako da se ponovo približe vlasti, koja je svoju čvrstinu gradila na njihovu progonu, koja je, možda, i nepravedna i svakojaka , ali je daleko od toga da pokaže skrušenost koja bi je i iznutra i izvana oslabila. Možda papirnata ostavština komu posluži za spoznaje o čovjeku i prilikama u kojima je živio, možda se nad njim budu zgražali i nadahnjivali njime, ali onomu koji je piše, koji ponovo proživljava svoj poraz, to je posljednji pozdrav svijetu, ljudima i, u prvom redu, politici. Ne vraća se u politiku opisivanjem svog poraza! U politici trajno ostaju oni koji o svojim porazima šute, a o uspjesima galame i kad su bili porazi, koji kriju svoje mane a ističu vrline. Iskrene ispovijedi nisu potrebne ni povratku u politiku ni ostanku u njoj.”
Bez obzira na kontekst navedenog citata, gotovo da nije moguće naći prikladniji za opis teme broj jedan u Hrvata, agoniju silnika Doktora Sanadera i okolnosti u kojima je nastala.
Nije sasvim nepoznato da je Doktor i do sada imao čudne izlete u “Europu”, pa je njegovo pismo predsjedniku Europske komisije za njega tek uobičajeni postupak. Više puta je bahati Doktor nepozvan stizao na razna okupljanja europskih vođa, te im pravio silne neprilike u organizaciji skupova, smještaju i osiguranju, a ponekad je bio uzrokom izmjene tema za skupove. Stavljao im je riječi u usta, koje ovi ni u primisli nisu izrekli, ali to je već povijest i dio razloga njegove nevolje.
Teško je pogoditi na što se Doktor žali, na čemu temelji tvrdnju o političkom progonu u vlastitoj zemlji, tamo gdje je parlamentarac i jedan od najbogatijih građana, ali to ćemo, kao i mnogo drugoga, saznati od njegovih dojučerašnjih privrženika.
Doktor je tek indikator stanja, karika koja je pukla, a bila je najjača. Kakav li nam je lanac tek sada?
Ono što ne odlazi s Doktorom, generira takve pojave, a valja ih očekivati sve više, jest baza. Baza su upravo oni ljudi, Doktorovi dojučerašnji privrženici, zbog kojih hrvatski riječnik valja obogatiti novim pojmom – hemeroidizam. Ako već ne postoji u medicinskom riječniku svakako ga treba uvrstiti u hrvatski politički riječnik. Pojam bi slikovito opisivao ponašanje HDZ-ovih saborskih zastupnika, a mogao bi poslužiti kao srednje ime ogromne većine članova stranke. Po uzoru na osnovu pojma, od čega navodno boluje trećina svih ljudi, s nevjerojatnom lakoćom se prilagođavaju rektalnoj okolini svakog vođe.
Lakoća s kojom nam serviraju rezultate svog neugodnog djelovanja upravo je bolesna. Kažu da se može ozbiljno zakomplicirati. Može li više nego jest? Svi, osim njih, tvrde da može i sigurno hoće.
Nažalost, to je bolest za koju lijeka nema, tek onih za ublažavanje smetnji, koje bi, iz marketinških razloga, mogli nazvati DORH-ovit ili USKOK- krema. Skupo, a neefikasno.
Nacija, nema dvojbe, boluje i od niza drugih boleština, koje je „krpaju“ zbog 20-godišnjeg slabljenja imuniteta. Zdravstvo, kakvo jest, na čelu s još jednim doktorom, koji se duboko uvukao, posebna je priča. Samo je beznadno oboljelo i male su šanse da napravi pozitivni pomak u okruženju. Doktor i njegov resor pretvorili su se u svoju suprotnost i hitno trebaju liječenje, ili barem izvlačenje.
No, vratimo se Doktoru Sanaderu, kojeg njegovi pioniri, po svaku cijenu, hoće strpati u zatvor. Osobno mislim da je to nepotrebno i to iz razloga što je Doktor, barem posljednjih sedam godina, imao kronični zatvor. Od istih, koji su mu opterećivali crijeva, nije drugačije ni moglo biti.
HDZ, kakav jest, neodoljivo potsjeća na punjač baterija, koji puni jedino svoje baterije.
Bizarna li izuma.
Da i poslije Sanadera ostaje Sanader Aralica je, kao da je bilo jučer, rekao:
“Sluga je najgori gazda. Potkupljiv je jer mu od dobiti ovisi društveni ugled, a neumoljiv jer pred nadređenima mora posvjedočiti upravljačku sposobnost, on ne preza ni od čega da bi se s jedne ljestvice sluganstva popeo na drugu, ne mareći za to što se istovremeno spušta niz ljestve ljudskih vrijednosti.”
I bolno pogodio.
Pisac je to koji je najbolje pisao u mraku i vjerojatno odatle njegova svovremenost, a bila bi šteta da to ne koristimo. Valjda to i jeste poanta umjetnosti.
Doduše, ostaje jedna posebnost koju ne možemo „pokriti“ odgovarajućim citatom, a to je neosporna činjenica da su ovu zemlju, koja je među najnepismenijima u Europi, sjebali doktori. Ni manje ni više.
Zadarsko sveučilište nudi mogućnost “besplatnih doktorata”, pa predlažem smjer “Doktora za ubacivanje u neprijateljske redove”, uvjeren da je rektor Uglešić za to bogomdan.
U Zagrebu, 15.11.2010.
J. V.