Bliži se Zadarfest, što je idealan povod za razgovor s jednim od najomiljenijih zadarskih pjevača, Bepom Matešićem. Govoriti o ovom festivalu, a njega ne spomenuti… Bio bi to neoprostiv grijeh.
Bepo je, otkriva nam, vrlo rano počeo pjevati, s klapom Zadar. Kaže da su bili jako popularni. Putovali su po Americi, prošli “cijelu Europu”…
– Poslije sam formirao klapu Kantaduri s kojom i dan danas pjevam. Ima nas u klapi četiri, pet. Većinom smo petkom po fešticama u gradu, kaže nam Bepo.
* Koja Vam je najdraža pjesma koju ste pjevali?
– Pjesma koju mi je napisao Mladen Grdović, “Kad zaplaču mandoline”. Ta pjesma je i najslušanija. Ljudi je strašno vole. Napisana je prije šest, sedam godina, a stalno se može čuti na radio postajama.
* Tko Vam je (bio) uzor među pjevačima?
– Uzor mi je bio pokojni Vice Vukov. On je bio jedan krasan bariton tenor, isto kao i ja. To su najkvalitetniji tenori, oni koji imaju visinu i dubinu.
* Jeste li ga imali prilike upoznati?
– Jesam. Sa pokojnim Tomislavom Ivčićem sam nastupao na Splitskom festivalu, sa pjesmom “Dalmacijo, kad te more ljubi”. On je slušao moju izvedbu “O sole mio”. Kada sam završio pjevati, rekao mi je: Gospodine Bepo, moram Vam nešto reći – gdje ste Vi do sada bili?! To mi je bio najveći kompliment jer je Vice bio dosta škrt na komplimentima.
* Na čemu sada radite? Ima li nešto novo?
– Nastupat ću na Zadarfestu. Bivši ministar turizma, Niko Bulić, napravio je pjesmu i rekao mi – “Bepo, imam jednu pjesmu za tebe”. Snimili smo je. S nazivom pjesme ne bih još izlazio u javnost, ali moj nastup na Zadarfestu je siguran. Pjevat ću u duetu da Davidom Ricovim.
* Očekujete li kakvu nagradu na Zadarfestu?
– Ma nikada ja nisam za tim nagradama patio. Samo želim što bolje izvesti pjesmu na sceni. Ako bude nagrada, dobro. Ja i Mladen, pa i ja sam, dobili smo mnogo tih nagrada.
* Kako održavate “dobar glas”? Postoji li neki poseban tretman za to?
– Ma, znate kako?! Popijem četiri, pet gemišta i to je to. Nikada nisam pušio i to me spašava. Tako sam održao i boju i visinu glasa. Zahvaljujući nepušenju, danas mogu pjevati još uvijek prilično dobro.
* Što to ima u Arbanasima da su mnogi dobri pjevači? Čime vas hrane?
– Da, to je fenomen. U Arbanasima svaki treći čovjek zna pjevati. A u Italiji svaki! U Arbanasima, dijete čim se rodi odmah plače i pjeva. Moj brat je bio operni pjevač.
* S kime vam je bilo najdraže pjevati u duetu?
– Sa Mladenom Grdovićem. Takav duet kao što smo bili nas dvojica – teško da će se više ponoviti. Nas dva smo se znali u dušu. Boje glasa su nam se poklapale.
* Pokojnom Tomislavu Ivčiću ste pjevali na sprovodu?
– Da, sam. Imao sam jedan mikrofon. Krcato svita, a ja mu moram pjevati jer to je bila njegova želja. Ljudi moji, kad sam onda živ osta’… Osjećao sam se kao da idem na robiju. Bilo je trideset tisuća ljudi. Otpjevao sam mu “Hvala” do kraja i izdržao sam. Ajme, da sam imao jednu bočicu gemišta… To mi je bio jedan od najtužnijih trenutaka u životu. Bili smo dobri prijatelji. U Arbanasima je imao kuću odmah do moje. Dosta je napravio za mene, ali i za ostale zadarske pjevače.

PROČITAO KRLEŽU?

– Upoznao sam jednom prilikom i Miroslava Krležu. Bilo je to u jednom društvu. Kada sam ga vidio, odmah sam mu rekao – “Krleža, prijatelju, sve tvoje knjige sam pročitao.

* Jeste li, zaista?
– Ma, to je bila samo anegdota…