Adventsku duhovnu obnovu za mlade i radničku mladež u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je fra Ivan Marija Đuzel u srijedu, 13. prosinca.

Fra Ivan je održao prigodni nagovor, zatim je predvodio misno slavlje, a nakon mise euharistijsko klanjanje pred Presvetim.

„Došašće je iščekivanje. Je li nekoga iščekujemo dan, ili duže, dok ne dođe? Bog je došao utjelovljenjem u Isusu, drugi dolazak događa se na misi, a treći njegov dolazak stalno iščekujemo. Zato smo pozvani biti u stanju budnosti“, rekao je fra Ivan. Naglašeno je govorio o potrebi ustrajnosti u duhovnom životu, upozorivši da su ljudi skloni željeti dobiti sve odmah, u trenutku kad mi to poželimo. Time ulazimo u neispravan sustav duhovnosti. „Nakon nekog vremena, dogodi se očaj, udarac u zid stvarnosti. Stvarnost nije takva, to nije život. Naprotiv, stvarnost i život znače i zahtijevaju puno hodanja uzbrdo, puno hodanja preko kamenja, trnja, puno provlačenja. I u tome provlačenju treba otkriti radost. Tko u tome otkrije radost, počne živjeti drugačije“, rekao je fra Ivan.

Govorio je o odnosu čovjeka s Bogom koji hoda, rekavši da se promjene događaju tijekom hoda, a ne u statičnom mirovanju osobe i povlačenju. „I u području duhovnosti hoćemo da se stvari dogode odmah. Božja staza je duga, Bog hoda. Većina naših stvari će se riješiti na putu. Kad se stavimo na stazu za Bogom, naučili smo da treba postojanosti i ustrajnosti. Bez toga u ničemu nema uspjeha“, poručio je fra Ivan. U trenucima kad je čovjeku teško, ne znači da je Bog daleko. „Naprotiv, Bog je tu. A mi biramo gdje ide naša pozornost. Ide li ona na naš problem, našu teškoću, na to što me netko uvrijedio ili na Boga. Mi imamo sliku svetaca kao osoba kojima je sve išlo glatko. Mislimo da sveci nemaju nikakve zapreke, teškoće. Sv. Padre Pio, sv. Faustina Kowalska i drugi prošli su mnoge muke, njima je bilo jako teško. Bog nas čisti kroz duge staze, kroz ustrajnost“, poručio je fra Ivan. U duhovnom životu i molitvi bitna je ustrajnost, kao kad čovjek dugo vježba i usavršava sebe u vještini i aktivnosti kojom se bavi. Ako odustane od usavršavanja u povjerenom talentu, čovjek ne napreduje, nego se vrti oko iste točke i iznova vraća na staro.

„Mi sadašnje generacije trebamo učiti od naših starih. Njima nije bilo dostupno toliko toga kao nama danas, toliko sadržaja o duhovnom životu, štiva. Ali, ono što su imali, oni su to uzeli do kraja. Bili su nepokolebljivi. Mi danas postali smo jako mekušasti. Zato slabo napredujemo i damo se povesti za stvarima koje privlače pozornost, što je senzacionalno“, upozorio je fra Ivan, rekavši da smo nezahvalni prema Bogu i takvim pristupom sami sebe guramo u očaj. Upozorio je da za naše posvećenje, obraćenje i nasljedovanje Isusa ne koristi ako vidimo čudo, npr. tjelesno ozdravljenje koje je Bog učinio u nečijem životu. To je fascinantno doživjeti. Ali, za vjeru na duge staze, čovjek treba ispravno posložiti vrednote kako ih je Bog posložio, a ne neispravno davati značaj duhovnoj stvarnosti koja ne čini da se čovjek osobno mijenja i raste u vjeri i odnosu s Gospodinom. I na duhovnim događajima u kojima sudjeluje, čovjek je sklon imati doživljaje samo na osjetilnoj razini, trenutno i afektivno, na to svoditi odnos s Bogom. A Bog želi učiniti puno veće promjene u nama.

„Bog se želi dokopati našeg srca. Koliko vremena treba da otvorimo svoje srce? Naše srce je blokirano i treba vremena da se srce pomalo otvara. Blokiraju ga  naši padovi u grijeh, ne mora to biti teški grijeh, nemoral. Dovoljno je da sumnjamo u ono što nam Bog daje i Zli nas opljačka kao da nikad ništa nismo imali. Zli nas opljačka u našim točkama slabosti i odnese nam milosti koje smo imali. Neka situacija u životu nas baci, učini da klonemo. A te rupe se zatvaraju polako i našom ustrajnošću u molitvi. Dopusti Bogu da ulazi u tvoje srce i da te mijenja“, potaknuo je fra Ivan. Ne treba se ni zavoditi time da osoba kad moli treba biti u ekstazi. Mnogi sveci godinama su bili bez osjećaja ugode u molitvi i duhovnosti, rekao je fra Ivan.

Govoreći o važnosti da čovjek ima vjere, Đuzel je potaknuo da ne odustajemo olako i brzo od molitve. Baš za vrijeme molitve čovjeku osobito dolaze napasti, od naših osjetila. „Najvažnije je tražiti Boga. Mi često tražimo nešto od Boga. Ali, treba tražiti baš Boga. Što ću dobiti, nevažno je. Zamislimo da mi dolazimo pred prijatelja samo s popisom nekih želja, što nama treba. Često Bogu dolazimo tako. Molimo: ‘Bože, ja želim upoznati tebe, susresti tebe’. Za to treba puno vjere, puno povjerenja i vremena. To ne dolazi preko noći. To je kao naša zemaljska prijateljstva i odnosi. Što smo duže s nekim u prijateljskom odnosu i što se duže s nekim poznajemo, vidimo koliko primamo od te osobe. Bog se ne da nadmašiti u svojoj ljubavi. Što mi njega više ljubimo, vidimo koliko on nas ljubi. I Bog nas iznenađuje stvarima koje mi uopće ne tražimo i ne pitamo. I počinjemo živjeti jednostavnije. Naglasak je na ustrajnosti“, poručio je fra Ivan.

Potrebu ustrajnosti opisao je na primjeru jednog beskućnika koji je bio pred jednom zagrebačkom crkvom. Svećenik mu je bio dao nešto novca, ali je rekao kako ta jednokratna pomoć ne rješava trajno njegovo stanje i egzistenciju. Kad ga je beskućnik pitao što mu je činiti, svećenik mu je rekao neka moli krunicu, devetnicu Majci Božjoj. Nakon dvije i pol godine, u tu crkvu ušao je čovjek u odijelu i u zahvalnosti donio tom svećeniku 2000 eura. Svećenik ga nije isprva prepoznao. Tada mu je taj čovjek rekao: „’Prije dvije i pol godine bio sam beskućnik, nisam imao posao. Vi ste mi rekli da molim krunicu. Izmolio sam prvu devetnicu, nije se dogodilo ništa. Molio sam drugu, treću, devetnicu za devetnicom. Nakon 72 devetnice, čovjek mi je ponudio posao. Hvala Vam’. Ali, taj čovjek nije dobio samo posao. On je stekao još vrijednije, vrline strpljivosti, ustrajnosti. Zamislite kolika je bila vjera u tog beskućnika!? Naše je da molimo. Bog će dati sigurno. Kada i kako, ne znam. Bog će svoj dio učiniti sigurno. Ali, dio koji mi moramo učiniti sami za sebe, ne može učiniti nitko umjesto nas. Toliko je lijepih svjedočanstava ustrajnosti“, naglasio je fra Ivan.

Snaga vjere, koju moć ima vjera kojom osoba pristupa Bogu, fra Ivan je pokazao i na primjeru sv. Katarine Sijenske koja je pomogla mnogim opsjednutima i to u vrijeme kad još nije bila redovnica. Opsjednute osobe slali su joj svećenici, biskupi. „Katarina je s tim ljudima molila krunicu. I ljudi su se oslobađali zla. Kako je to moguće? Molitva krunice Katarine djeluje, a od drugoga ne djeluje. To je da se mi zapitano. Što ja trebam pomaknuti još kod sebe prema naprijed, da krunica postane djelotvorna? Jer u krunici je sva moć. Za to treba jako puno vjere, da se moleći krunicu nešto počne mijenjati. Mi toga nismo svjesni. Klanjanje, misa, u tome je sva moć. A mi se tako slabo ‘koristimo’ misom“, rekao je fra Ivan, potaknuvši da se vratimo sakramentima i molitvi, onome što nam je Bog već dao, ali s vjerom u Isusovu moć po tome i njegovu živu prisutnost u posvećenoj hostiji.

„Trebamo otkriti ljepotu, dubinu i moć u onome što već postoji u jednostavnim stvarima i da se tako čvrsto uhvatimo za Boga. A za to stvarno treba vjere. Više vjere nam treba da bismo ustrajali na putu s Gospodinom kad je teško, nego da vidimo kako neko čudesno ustaje iz kolica. Sv. Augustin i svi sveci u svom hodu, što su više rasli, više su se divili stvarima koje mi uzimao zdravo za gotovo. Odgovornost je na nama. Sveto Pismo pokazuje koliko puta je Bog učinio čudo velikim grešnicima. Nisu bili sveci. Ali, imali su vjere. Onaj tko ustraje na putu s Gospodinom, gleda sve više ljepote Božje. Bog nas tako odgaja, da budemo kao on. Bog želi da budemo njemu slični“, rekao je Đuzel, poručivši: „Napredak se odvija kroz jednostavne čine, ali s jako puno vjere. Najveća moć i čuda kriju se u onome što je redovito, a ne što je izvanredno“.

Govoreći o potrebi čišćenja našeg srca, jer ljudi Boga stavljaju u svoje okvire, fra Ivan je rekao da je Duh Božji vatra. „Što je vatra jača, ona više sažiže. U 12. poglavlju Poslanice Hebrejima kaže se da je naš „Bog oganj koji proždire“. Što Bog više nekom dođe, on više ‘prži’, da se čovjek više očisti. Što je dublji zahvat, vatra je snažnija. A to boli. Da bi nas Bog čistio, treba neprekidno ostati u toj vatri, da se ne vraćamo uvijek u isto blato naših grijeha i slabosti. Bog nas već tješi i liječi dok se čita njegova riječ. Dopustimo da nas Boga ozdravlja u pričesti“, potaknuo je fra Ivan.

Propovjednik je rekao da se Isusa može vidjeti očima vjere. Isus je u Kafarnaumu puno toga učinio, a u Nazaretu gotovo ništa, gdje su ga promatrali tjelesnim očima, kao nečijeg sina, njihovog žitelja u zemaljskim, materijalnim okolnostima. „Samo otvoreno srce vidi Boga. Važno je gledati Gospodina srcem. Pusti da Božje pitanje ‘Što hoćeš da ti učinim?’ uđe u tvoje srce. Odgovori kao jerihonski slijepac: ‘Gospodine, da progledam’. Utješi me, tužan sam. Osjećam se zaboravljeno. Ne daj da te ostavim. Očisti moje misli, pomozi da razgovaram s tobom. Izigrali su moje povjerenje, zgazili su mi srce, ozdravi moje srce. Nauči me kako se moli srcem, otvori moje srce. Evo ti moje bolesti. Daj mi radost, mir, svjetlo. Pomozi mi da se oslobodim moje tuge, ljutnje, neoprosta, zamjeranja, uspoređivanja. Puštam da tvoje srce zagrli moje srce. Pogledaj moje rane, točku koja tako boli. Bol od ostavljenosti, osjećaj manje vrijednosti, zabrinutosti. Neki su moje srce izgrađivali, a neki ranili. Neka se svi ti ljudi okoriste našim susretom, mojim susretom s tobom“, molio je  fra Ivan pred Presvetim, istaknuvši da je Isus koji je izvor života, rekao ‘Žedan sam’. „Isus je žedan društva sa mnom, žedan je moje pažnje i pozornosti. Bog koji je izvor ljubavi, da žeđa za ljubavlju i to nas stvorenja“, rekao je fra Ivan.

Potaknuo je da Isusu donesemo ljude koji su nas povrijedili, poželjevši da ih gledamo kao slabe, a ne kao zle. Svi smo potrebni Božjeg smilovanja, pozvani smo oprostiti i otpustiti uvrede. „Moje slabosti nitko ne zna kao Isus. Gubim toliko toga kroz te slabosti i nekad se s time opravdavam. Ali, kad se stane pred Isusa, nema opravdanja, jer u njemu je rješenje svih problema. Isuse, dođi u moje slabosti. Budi jak u mojoj slabosti, da ne izgubim što mi daješ. Nauči me biti mudar, otporan na nevažne stvari. Tvrd na uvrede, a mekan, nježan na bol, patnju i potrebu bližnjega. Ostani sa mnom, Gospodine, da sa mnom ne ovlada tuga i gorčina. Sakrij me u sjenu krila svojih. Nauči nas kako moliti, vjerovati i ljubiti“, molio je fra Ivan Marija Đuzel.

Prisutne je pozdravio don Ivan Šibalić, studentski kapelan u Zadru u čijoj organizacijskoj nadležnosti je održana ta duhovna obnova. Mnogi mladi tijekom večeri pristupili su sakramentu ispovijedi.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić