Zadarski sveučilišni profesor dr. sc. Zlatko Miliša za Z NET govori o tome – zašto Hrvati šute kada bi trebali progovarati, zašto savijaju kičmu kada ih se bjesomučno bičuje i, konačno, o tome – kada će se preliti čaša hrvatskog strpljenja?!
Svjedoci smo, naime, pobuna širom svijeta – od Grčke, Egipta, pa i do Libije. Imamo i sliku jučerašnjeg pokušaja pobune na Markovom trgu protiv Vlade Republike Hrvatske…
– Idemo redom. Revolucije u zemljama Azije i Afrike sa najdrastičnijim posljedicama – preko dvije tisuće poginulih u Libiji, sve su organizirane ili inicirane putem interneta. Moć interneta je pokazala svoje dvostruko lice. S jedne strane, te licemjerne prozapadne zemlje uključujući i SAD, apsolutno su podržale prosvjednike, optužujući diktatore od kojih su imale koristi. To je jedno svjetsko licemjerje. Ja sam uvjerenja da je takav scenarij definitivno potaknut negdje iz svjetskih korporacija. Koliko je točna ova moja pretpostavka, pokazat će vrijeme. Glavna moja hipoteza je da ništa nije slučajno, a najmanje ovi prosvjedi i ljudi koji su se probudili iz desetljeća letargije i sna, pa se sada zakonom spojenih posuda otvaraju revolucije za koje se već zna u kojem kontekstu će završiti.
* Kako će završiti?
– Novim autokratskim režimom ili režimima, to je jedna varijanta. Nekakvim fundamentalizmom, što je druga varijanta. Ili treća varijanta, u koju ja najviše vjerujem, da će se razobličiti svjetske diplomacije kojima je očigledno trebala ovakva jedna velika kriza. Prema tome, buđenje svijesti se ne događa sama po sebi.
* Vratimo se Hrvatskoj. Što se konkretno u Hrvatskoj treba dogoditi da bi se narod mobilizirao? U slučaju branitelja Purde prosvjedovali su branitelji i braniteljske udruge, a ostali su stajali po strani.
– Nikakva revolucija, nikakva mobilizacija nije slučajna. U Hrvatskoj smo imali jednu, najveću mobilizaciju, jedan jedini trenutak koji se vjerojatno više nikada neće ponoviti, a to je bilo stvaranje hrvatske države. Narod je u zadnjih dvadeset godina toliko puta prevaren, toliko puta izigran od strane etabliranih političara da je od tih istih političara digao ruke. Moguće da bi ljudi izašli na ulice kada bi imali određenu političku opciju kojoj vjeruju. Putem interneta se našla skupina od tridesetak mladih ljudi koji se žele medijski eksponirati i u tome su uspjeli, onda se stvara privid moći, potom se dogodi prevara, pa ljudi koji su i mislili izaći na ulice kažu – ma, to je marginalna skupina, ne isplati se izlaziti na ulice.
* Što je sa sindikatima?
– To je moj sljedeći vrlo značajan argument. Pa nije li u civiliziranom svijetu najnormalnije da građanski neposluh, izlazak na ulice u smislu legitimnog prava ljudi, bude glavni generator organizacije prosvjeda? Ja ću vam naprosto kazati jednu činjenicu, neću spominjati imena da ne bih nekoga preskočio, ali ima desetak nekada vrlo etabliranih sindikalnih čelnika koji su sada u pet, šest različitih političkih stranaka i tamo su vrlo dobro artikulirali svoje vlastite interese.
* Boris Kunst?
– Apsolutno. Isto tako, gospodin Lesar bi bio sasvim sigurno puno uvjerljiviji da nije okrenuo leđa sindikatu i počeo se baviti politikom.
* Hoćete reći da je narod u Hrvatskoj ostao na vjetrometini, prepušten sam sebi?
– Glavna moja teza upravo se tako može izraziti.
* Potura se ovih dana još jedna stvar, jako zanimljiva. Bi li akumulirano nezadovoljstvo i bijes ljudi mogao “eksplodirati” eventualnom osuđujućom presudom protiv generala Gotovine?
– Moram vam reći, vrlo su vam delikatna pitanja. Mislim da će to biti okidač koji bi mogao preliti čašu strpljenja. Ne daj Bože da se ta situacija dogodi. Braniteljska populacija, iako razjedinjena, je do kraja obezvrijeđena i do kraja izigrana, ponižena. Govorim o istinskim braniteljima koji su nažalost i razjedinjeni. Ali mislim da bi to o čemu vi govorite mogao biti okidač koji bi mogao dovesti do situacije vrlo neželjenih posljedica. Ono što mene strašno zabrinjava je šutnja moje akademske zajednice. Od HAZU-a do ostalih kolega. Nekoliko ljudi promptno i suvislo reagiraju na ove situacije, akademska zajednica je zašutjela, intelektualci se gotovo i ne čuju, osim rijetkih izuzetaka. Bojim se da Hrvatska nema nikakvu strategiju. Mogućnost drugog okidača koji bi mogao zapaliti Hrvatsku je jedan daleki okidač koji će se dogoditi nakon otriježnjenja, ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Možete zamisliti činjenicu da ni jedan jedini medij u Hrvatskoj, nitko iz Hrvatske vlade, nitko od sindikata, nitko od oporbenih lidera nije otvorio javnu tribinu, nije napisao suvisao članak o razlozima zbog kojih Hrvatska ulazi u Europsku uniju a nema nikakve, ali baš nikakve zaštitne mehanizme u pravcu očuvanja svog nacionalnog blaga!? Svi, doslovno svi, odgovorno to tvrdim, etablirani političari u Hrvatskoj su europoltroni. Oni se doslovno takmiče koja će se stranka više dodvoriti toj asocijaciji Europske unije. Drugim riječima, sagradili smo kuću koja ima krov, ali se nismo potrudili staviti prozore i vrata. A ljudi u njoj žive.
* Na propuhu?
– Upravo tako. Nemamo mi nacionalnog identiteta. Amerikanci kažu – Bog blagoslovio Ameriku i stavljaju ruku na srce, a nama je slika domoljublja do te mjere detronizirana, srušena, da zapravo i kad se spomene riječ domoljublje onda se na to gleda sa podsmjehom. A to je strašno!