“Već duže vremena se bavim medijskim manipulacijama, analizirajući listove za tinejdžere, reklame, poruke svjetskih uspješnica, razne programe u kojima sudionici igraju ‘igre’ pshihološkog kanibalizma, sve do  interneta s kojim umiru brige za druge. Sada se pored nasilnih crtića – pojavljuju i neke čudne slikovnice…
U novijoj produkciji ‘kulturnog smeća’ pojavljuju se i ‘slikovnice’ u kojima se trogodišnjacima daju savjeti kako varati najbliže. Primjer je slikovnica ‘Rupa u pijesku‘ od izvjesne Slavke Škobić (izdavač Profil, bez godine izdanja) koja je, usput, nerecenzirana i sa zanimljivim ‘odgojnim’ porukama. Autorica se već u podnaslovu slikovnice izravno obraća trogodišnjacima, nudeći im korisne savjete!? Evo nekoliko citata iz sadržaja:
‘Rupe u pijesku je zabavno raditi jer tamo možeš sakriti svoj ili tuđi autić, tatine ključeve od automobila… a potom se smijati dok ih traži, sestrino pisamce i tako ona neće ići na spoj, bakine naočale…’
Kada si sve to posakrivao, autorica ‘pedagoški poentira’ kako se ‘na kraju u istu rupu možeš popiškiti, a dok piškiš – prisjeti se što je sve u njoj’!?
Skandalozne poruke u kojima se djeci prikazuje kao zabavno sakrivati važne stvari svojim bližnjima, kao i prekapati po privatnim stvarima, a na koncu sakrivene dragocjenosti lijepo popiškiti, sve u svrhu dobre, ‘kreativne’ igre. Što bi na ovo rekli Ivana Brlić –Mažuranić, Sunčana Škrinjarić, Vesna Parun, Andersen i ostali ‘nesuvremenici’ današnje produkcije za najmlađu, ali zato najosjetljiviju populaciju?! Takvoj populaciji možemo sve podvaliti, djeca ove ‘bumerang – generacije’ ionako trpe sve! Bajku su im ionako već otuđili ti isti odrasli koji im svakodnevno nude neke nove priče, uz dosljedne idejne poruke junaka negativaca. Glavni junaci u takvim, suvremenim pričama postaju sporedni likovi, a na scenu stupaju marginalci, neki novi ‘heroji’ Novog doba!  
Istraživanja u zemljama EU pokazuju da djeca u Europi provode više vremena ispred triju ekrana nego u školi. Odatle moja tvrdnja da su mediji postali glavni agens u socijalizaciji djece i mladih.  Na HRT-u je sve manje emisija odgojnoobrazovnog programa, omiljenih bajki i crtića,dok ih na komercijalnim programima nema. Kroz obilje instant zabave i reality show-u programa djeca se uče kako će što bolje oponašati svojeg medijskog idola i tako što prije odbaciti sve atribute djeteta i djetinjstva, koje je ionako podređeno profitu  kroz trendovske igračke i odjeću, koju povodljivi roditelji prate.
Tako i gore spomenuta slikovnica koketira s neposluhom i ismijavanjem najmilijih. Medijski manipulatori osiromašuju dječju maštu, uče ih servilnosti, imitatorstvu, a klincima se  ne obraćaju kao djeci, nego kao odraslima. Poljedica jesu nerazlikovanje fikcije od realiteta, te nebrige za druge. Sve to je  potpomognuto permisivnim odgojem i indiferentnim roditeljima jer tamo gdje prestaje odgoj i odgovorno roditeljstvo – otvara se područje za manipulacije.
Konzumerizam  ostavlja najveće ožiljke na djeci jer postaju ovisnici o stvarima.  Utjecaj ‘poznatih’ faca, celebrityja, nametnutih djeci kulturološki je i pedagoški vandalizam. Nezamjenjivu ulogu roditelja sada i pojedine slikovnice ismijavaju i odbacuju, jer djeci je sve dopušteno. Tako se stvara narcizam s najpogubnijim posljedicama na razvoj mlade osobe. Umjesto razvoja empatičnosti i altruizma kod djece se potiče samovolja kao poželjna vrlina. Bez emocija i mašte djeca postaju mali manipulatori. Crtići i ovakve ‘slikovnice’, koje se ne bi smjele tako ni zvati, pretvaraju se u tržišnu robu.  
Nije li indikativno da se internet naziva  nova ‘društvena mreža’ u kojoj se ima na ‘fejsu’ stotine prijatelja, a u stvarnom životu su pokidane sve komunikacije? Istraživanje Ipsos Pulsa je pokazalo da su televizor i internet najbolji prijatelj svakom drugom djetetu u Hrvatskoj. I zato je dirigirani kaos nauočljiviji na najmlađima, a mi kao zajednica prepoznati kao ‘društvo neograničene neodgovornosti’ dr. Mirjana Nazor. Rezultati spomenutog istraživanja u potpunosti se poklapaju s istraživanjima drugih zemalja, kao i s onima koje sam provodio s djecom u Zadru. Ta istraživanja pokazala su da je čak 11 posto osnovnoškolske djece razvilo medijsku ovisnost, tj. da više od pet sati dnevno provede na internetu, a 12 posto više od pet sati ispred televizora.  S tom djecom nitko ne razgovora o tome što vide na internetu, što vide na televiziji, nitko kroz razgovor ne razvija kričnost u gledanju i prosuđivanju ponuđenog, čast iznimnim učiteljima i roditeljima. Ne upozorava ih se kakve su mogućnosti manipulacije, da virtualni i stvarni svijet nisu isti. Tko je ozbiljno shvatio apel američkg predsjednik Barack Obama upučenog roditeljima da nadziru što im djeca rade na internetu jer čak 42 posto poslodavaca i podatke s interneta koristi pri zapošljavanju.
Ne samo da bake i djedovi djeci nisu tako cool, nego ni uži članovi obitelji. Omiljeni sadržaji suvremene djece su strane serije i filmovi, te reality zabava. Postoji li ikakva razlika između djece i odraslih u preferencijama istih? Djeca imitiraju ponašanje koje vide na televiziji već od vrtića. ‘Gledajući nasilje, razvijaju empatiju na nasilje, a seksualizirani sadržaji kod njih razvijaju drukčiji moralni okvir do te mjere da im i silovanje postaje normalno!’ – dr. Buljan-Flander.
Mladi žive u društvu krize, koje oni nisu proizveli, društvu rizika, kojeg oni nisu proizveli, već upravo oni postaju žrtve društva krize i društva rizika kojega je proizveo svijet odraslih. Oni postaju rizična populacija, a sve veći broj se počinje ponašati rizično. Brojna istraživanja ukazuju na to da je kod mladih zapažen sindrom poremećaja u ponašanju koji je čvrsto povezan s karakteristikama modernog društva: narušeni obiteljski odnosi, odnosi s vršnjacima, osamljivanje, maltretiranje, zlostavljanje, agresija, delinkventno ponašanje, (auto)destrukcija i dr. Visoki zahtjevi koji se stavljaju pred osobu, društveni rizici, strah od života i pred životom, svaraju pretpostavke za bijeg iz realiteta u svijet virtualnih  zajednica i ‘drštvenih mreža’. To je nametnuti bijeg u virtualnu stvarnost, gdje se, navodno, može imati na stotine prijatelja, a u stvarnom životu- nikoga.  Manipulatori se okreću najmlađima koje tjeraju da prihvate imperativ:  Sve mora biti sad i odmah. Tako se stvaraju armije neurotične (egocentrične) djece. Manipulatori o potrazi za tehnološki posredovanom virtualnom stvarnošću uzimaju anarhističku paradigmu društva bez hijerarhije, pravila, ograničenja, strahova pred autoritetima… Taj bijeg iz realnog društva u virtualno društvo je kapitulacija pred kulturom života. Virtualni svijet čovjeku pruža privid uključenosti u život, dok je on zapravo otuđen ili isključen. Manipulator od javnih osoba traži da  postaju “javno dobro”, kao u  svakom reality showu. Manipulatori potiču egocentrizam, osobito mladih sa zahtjevom: ‘Hoću sada i odmah!’ ili ‘Ne znam što hoću, ali želim to odmah’! U tom smislu, ovdje bi najbolje odgovarala parafraza poznate latinske izreke: Sex populi, vox diaboli!
Zaključujem: djeca i mladi nisu izgubljena već izigrana generacija i zato nam se sve vraća kao bumerang. (Auto)destrukciji i medijskim manipulacijama se ne nadzire kraj.”