Jesi dobro? Nešto si smrknut zadnjih pet minuta. Hoćemo u kino? Hoćeš da ti kupim nešto? Novi mobitel? PS 10? Nije problem. Ima se. Nešto si se zagledao? Što ti je? Temperatura? Pipaj čelo. Ništa. Mjeri fibru… Ništa. Biće se brineš nešto, nemoj. Mama će to, tata već krenuo… Smeće nije bačeno, eno kesa stoji dva dana, čeka da se netko saplete i odnese je konačno dobrih šest metara od portuna.

– Nemoj, mama će.

Nema usisavanja, čišćenja, kuha se bešumno, ne slaže se suđe… Sačuvaj Bože, beba od 190 cm spava do 2…

Patike samo anatomske i prije nego je stao na noge, odjeća samo provjerena, markirana… Čisti pamuk, sve samo najbolje. Jel diše, jel se znojiš, jel ti zima, puše li ti… jel p***a materina više…

Napravili smo debile od djece. Odrastaju bez problema i bez želja. Definicije istih moraju naći na wikipediji i ni tada im ništa nije jasno. Želje ispunjene prije nego su nastale. I, opet, svi u problemu. Ko pas koji lovi svoj rep. Ko neki suludi Atlasi nosimo – uz svoj kaotični – i njihov sav svijet na svojim plećima.

Ne brini, ne sekiraj se, ne mršti, ne budi zamišljen, tužan… Sačuvaj Bože… Mi ćemo sve, nije ništa. Djetinjstvo bez oderanog koljena, razbijenih vaza, polomljenih bicikala… Balzamirano, neproživljeno, sačuvano… od samog sebe.

Priča moje i bliskih mi generacija s prijelaza iz socijalizma u što god da ovo danas već je.

Jer model našeg odrastanja danas spada u najteže odredbe Kaznenog zakona i pola naših staraca bi završilo na robiji da isto pokušaju sada prakticirati.

Jedan prijatelj komentira da je poslijeratna generacija bila naprosto neobjašnjivo agresivna.

– Sve se tuklo, kaže mi:

– I šnicle, i tepisi, i klinci, žene, muževi, susjedi, braća, sestre, ekipa iz dvorišta, sa zidića… Uzmi što prvo dohvatiš i udri.

Mi nećemo tako.

Mi smo iznad toga. Samo psihološki pristup. Slušaj, kutri, motri, ispituj, ispipavaj, prepoznaj, preduhitri, rješavaj, vozi, vraćaj, kontroliraj – ali da se ne zna… Nema kraja.

Naši starci, ta fucking ekipa stasala nakon WW2 ili tijekom njega (sad ni ovo nije najjasnije) – proživjela je svoj radni vijek bez da su znali da bilo što rade. Kako ovi danas guglaju „problem“, tako je našima trebalo dva desetljeća slobodne Hrvatske da shvate što je „stres“.

Glavni doping generacije koju su izrodili ti od ’45. (cca) naovamo.

Čim su poželjeli raditi, dobili su posao. Uz posao vrlo brzo i stan – koliko djece toliko soba. Pošto? Džabe. Ideš na godišnji? Evo ti još jedna plaća. Ide zima? Evo kredit koji nećeš nikad vratit. Ljeto? Još jedan. Namještaj se u stanu mijenjao svake dvije godine max. Otkaz ne možeš dobiti ni da ubiješ direktora usred radničkog sastanka. Ostaje samo da ždereš i tu i tamo namlatiš nekoga. Zašto? Iz istog razloga zbog kojeg pas liže svoja jaja.

I tako smo mi stasali. Kolateralne žrtve preživjelih u Drugom svjetskom ratu. Premlaćeni, nevoljeni, zanemarivani, istraumatizirani, krivi, nedovoljni… Slobodno ubaciti sličan neki epitet, po nahođenju.

Mi sad znamo kako se odgajaju djeca. Iz jedne otrčali u drugu daleku krajnost.

Kaže drugi prijatelj da je psihijatrija puna djece, da stare niti ne primaju. Eto nam rezultata.

Sve jasno ko dan. Kako su nas tukli iz obijesti tako se ovi iz obijesti sad ubijaju. U prenesenom i neprenesenom značenju. Izmišljaju probleme, napuhuju situacije koje ne postoje… što je trebalo predvidjeti. Nema sreće – pogotovo ne one vrhunske i čiste kakvoj stremimo ovako sj***ni i jadni – bez iste takve nesreće.

Baš me zanima koliko će se s našom generacijom srozati prosječna životna dob slobodnog Hrvata. Moja je procjena 65. Toliko će nas stres držati na životu jer dotad moramo raditi da isplatimo sve nepostojeće snove naše djece umjesto koje čak i sanjamo, te da poplaćamo psihologe, pedagoge, mentore i ostalu družinu koji će im objasniti da je njihov jedini problem taj što ih nitko nikad nije dobro izdevetao.

Nemam drugih ideja.

Sutra sve ispočetka.

Neka nam Bog pomogne. Ionako kažu da čuva budale.