Nepovjerenje među građanima preme cijepljenju je nemalo. No zašto se u Hrvatskoj ne želi cijepiti gotovo polovina pomoćnog medicinskog kadra u javnom zdravstvu.

“Neki se mogu čuditi što se ne želim cijepiti, a medicinska sam sestra, pa bih valjda trebala lakše prihvatiti takvu potrebu. Ali možda se ne želim cijepiti baš zato što sam sestra. Možda bolje od drugih razumijem neke detalje o cjepivu”, rekla je Ivana za Deutsche Welle, medicinska sestra koja radi u jednoj zagrebačkoj bolnici. Ukupno je već preko 20 godina u toj struci. Ne želi da joj otkrijemo prezime i naziv bolnice, jer se pribojava mogućnosti osvete sistema nad antivakserima.

„Ja pritom uopće nisam antivakserica, bez obzira na to što će me netko svrstati među takve. Samo se ne želim izlagati ovakvom eksperimentalnom cjepivu. Nuspojave su, prema mojim saznanjima, česte, nerijetko ekstremno teške, a nisu još sve ni poznate. Ta i kad se testira neki novi lijek, plaća se onima na kojima se testira. Osim toga, moram podizati dvoje djece, i ne mogu si priuštiti teže nuspojave koje znaju potrajati danima“, iznosi svoje tvrdnje medicinska sestra ne otkrivajući pritom na čemu temelji svoje tvrdokorne stavove.

Diskutabilna mRNA cjepiva

Razgovaramo s Ivanom kako bismo saznali otkud i zašto otpor cijepljenju među medicinskim sestrama i tehničarima u Hrvatskoj. Polovinom ovog mjeseca objavljeno je da količina takvih doseže 43 posto, dok su liječnice i liječnici gotovo dvostruko skloniji cjepivima. Ima li onda napetosti među tim dvjema skupinama? Ivana kaže da nema, da se o tome i ne govori mnogo, te da se nada da napetosti neće ni biti.

Ivana kaže kako smatra da niti jedno mRNA cjepivo nije prošlo pretklinička istraživanja, čime su ona onda, uvjerena je, automatski diskutabilna, a mehanizam njihova djelovanja jojizgleda zastrašujuće.

“Ostala cjepiva, za razne druge bolesti, svakako prihvaćam, provjerena su i pouzdana. Zato naglašavam da nisam antivakserica, i jako mi smeta kad me svrstavaju među takve, ravnozemljaše i slične. Ali ja svejedno namjeravam čekati na pravo cjepivo, a dotad se paziti zaraze na druge načine“, ispričala nam je ova sestra.

Učenje u hodu

Ni druga naša sugovornica ne želi da ju se naziva antivaksericom. Ime joj je Maja, a ni ona nije željela da joj objavimo prezime i naziv bolnice, mada smo do njezina telefonskog broja došli preko nadređenog joj liječničkog osoblja. Na odjelu se znaju suprotstavljeni stavovi, ali to nije dovelo do komunikacijskog sloma između tamo zaposlenih. Posrijedi je pritom jedna javna zdravstvena ustanova u Rijeci.

„To ne znači da se na nas koji smo protivni neće u budućnosti vršiti znatno veći pritisak, primjerice od strane države. Osupnuta sam već i sadašnjom kampanjom, javnim prozivanjem i ocrnjivanjem. A sumnjičava sam prema cjepivima jer znam da su dobila dozvole samo zato što je zaraza natjerala svijet da požuri postupak”, riječi su medicinske sestre Maje. Dodaje da se i dalje ne zna puno toga o bolesti ni o cjepivima, da se uči se u hodu i još je puno nejasnoća. I ona svoje stavove iznosi bez da je jednu od tih tvrdnji potkrijepila nekim dokazom.

„Sad se još ne zna dovoljno ni o sojevima“, dodala je ona, „pa bih radije čekala dok ne bude pouzdano. U međuvremenu se držim pojačane brige o maskama, osnovne higijene i sličnog. Mi sestre smo u središtu zbivanja, stalno s pacijentima, pa valjda nešto i znamo. Lako uočavamo razne kontradikcije u vezi s koronavirusom i cjepivima. A i razne nesistematičnosti.“

Nejednak tretman izoliranih

Maja naime zamjera vlastima očite nedosljednosti koje svako malo izazivaju rasprave u javnom prostoru, ali i dodatni otpor spram cijepljenja. Smatra da je zbog toga mnogima nanesena nepravda: „Nejednak tretman je veliki problem. Živim u gradiću pored Rijeke i, dok sam bila u izolaciji, ophodnja je svaki dan tražila da im se pokazujem na balkonu. Ljudima u Rijeci nije bilo tako. I onda se čude što im ljudi ne vjeruju. Da ne pričam o interesima u pozadini, o tome da je farmacija jedan od najvećih biznisa.“

Ova riječka medicinska sestra ističe da pritom ne nagovara druge da se ne cijepe, nego je i vlastitoj djeci ostavila odluku o tome u potpunosti na osobni izbor.

No gdje se onda nalazi objektivna istina, ili objektivna što je najviše moguće, i zašto nije više afirmirana? Za odgovor smo zamolili Dagmar Radin, profesoricu te istraživačicu javnih zdravstvenih politika na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

Bez prostora za spekulacije

„Ovisi s kojeg gledišta započnemo. Generalno, ako su nam ciljevi održiv i funkcionalan zdravstveni sustav, treba nam i procijepljeno osoblje“, rekla je Radin za DW, dodajući da to znači – cijepljenje onim najboljim što se ima u datom trenu. „No ako relativiziramo znanost i sve što znamo o virusu Covid-19“, nastavila je, „doći ćemo do toga da je upitno baš sve.”

„Ipak, neke temelje moramo imati. Istina je da se žurilo s cjepivima, jer drugog izbora faktično nije bilo, ali treba reći i da je današnja tehnologija daleko naprednija od one koja je stvorila druga cjepiva kojima se cijepimo desetljećima. Na koncu, od medicinskih sestara bih očekivala viši stupanj povjerenja u znanost“, naglasila je Radin.

Pojasnila je zatim da medicina nije sasvim egzaktna znanost, jer se ishodi ne mogu predvidjeti sa 100-postotnom sigurnošću. No to još ni u ludilu ne znači da ostavlja prostor za nekakve spekulacije: „Zato mislim da je neprihvatljivo, s pozicija javnih zdravstvenih politika, da neki zdravstveni djelatnici postupaju u suprotnosti s općom sigurnošću, a možemo je nazvati i nacionalnom.“

Vlasti kompromitiraju epidemiologiju

„Ako hoćete i filozofski, vaša individualna sloboda može ići do točke gdje ne ugrožava zajednicu. Pogotovo ako kao sestra radite s npr. onkološkim pacijentima koji ne mogu primiti cjepivo. Zato bih se zalagala za obavezu cijepljenja među zdravstvenim i još nekim radnicima, a drugo je pitanje koliko je to politički provedivo“, zaključila je Dagmar Radin.

Ta politologinja naposljetku vezuje mogućnost političke izvedbe s propustima vlasti i komunikacijama u prakticiranju javnih politika. Ne samo u Hrvatskoj, vlasti uvelike kompromitiraju epidemiološke mjere koje najčešće bez rezerve zagovaraju.

Zato je naša sugovornica sa zagrebačkog FPZ-a istaknula da smo svjedoci velikih problema koje generiraju političari, ali da to nipošto ne smije u nečijim očima izobličiti znanstvene činjenice i sliku javnozdravstvenih prioriteta.