Broj stanovnika Hrvatske od ulaska u EU do kraja prošle godine smanjio se za čak 190.000, proizlazi iz podataka državne statistike.

Naime, Hrvatska je, prema procjenama Državnog zavoda za statistiku (DZS), 2013. godine imala 4.255.689 stanovnika. Prošle je godine, procjenjuju u DZS-u, u Hrvatskoj živjelo 4.065.253 stanovnika. Kada se podvuče crta, broj stanovnika u proteklih se sedam godina smanjio za 190.436.

Demografi, međutim, upozoravaju kako su procjene DZS-a, po svemu sudeći, preoptimistične te da je broj stanovnika u Hrvatskoj lani vjerojatno bio nešto manji od četiri milijuna. Razlog je taj što DZS procjene radi na temelju službenih registara, među kojima su i evidencije Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) o migracijama, a mnogi koji isele iz Hrvatske ne odjavljuju u MUP-u svoj odlazak. Barem ne u početku, dok ne vide kako će se snaći u novoj sredini.

“Vjerojatno nas je već i prošle godine bilo nešto manje od četiri milijuna. Preciznih podataka, naravno, nemamo, no procjene su da se iz Hrvatske od ulaska u EU iselilo 150.000 do 200.000 ljudi, a imamo i negativan prirodni prirast, odnosno veći broj umrlih nego rođenih”, objašnjava za Index demograf Ivan Čipin sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta.

Dodaje kako ćemo za preciznije ocjene morati pričekati novi popis stanovništva sljedeće godine. Ipak, smatra da će se u Hrvatskoj nastaviti negativni demografski trendovi pa procjenjuje da ćemo 2025. godinu dočekati s još oko 100.000 manje stanovnika, odnosno s 3,8 do 3,9 milijuna stanovnika.

Negativne demografske trendove potvrđuju i podaci koje je objavio DZS. Oni pokazuju da se stanovništvo Hrvatske iz godine u godinu smanjuje: samo od 2015. do 2019. godine izgubili smo preko 138.000 stanovnika. Iako je otvaranje tržišta rada drugih članica EU hrvatskim državljanima i masovno iseljavanje koje je uslijedilo glavni razlog demografskom krahu, nije i jedini, budući da Hrvatska ima znatno veći broj umrlih nego živorođenih.

Primjerice, u Hrvatskoj je prošle godine, prema podacima DZS-a, bilo 36.135 živorođene djece, dok je broj umrlih iznosio 51.794. Već i tu smo, dakle, bili u demografskom minusu od gotovo 16.000 ljudi, za koliko je broj umrlih premašio broj rođene djece.

Posljedica tzv. bijele kuge je i starenje hrvatskoga stanovništva. Kako pokazuju podaci DZS-a, prosječna starosna dob u Hrvatskoj lani je iznosila 43,6 godina. Još 2013. godine prosječan je stanovnik Hrvatske imao 42,2 godine, dok je prosječna dob stanovništva 2001. godine, primjerice, iznosila 39,3 godine. Zbog takvih trendova, ističu i u DZS-u, Hrvatska spada među zemlje s najstarijim stanovništvom u Europi.

“U 2019. se nastavlja kontinuirano starenje stanovništva. Prosječna starost ukupnog stanovništva Hrvatske iznosila je 43,6 godina, što ga svrstava među najstarije nacije Europe”, ocjenjuju u DZS-u.

Kroz slične demografske trendove prošle su, ili još prolaze, i druge nove članice EU. Pa ipak, stručnjaci stanje u kojem se nalazi Hrvatska, zbog malog broja stanovnika i njegovog rapidnog smanjivanja, sve češće opisuju kao demografski slom. S jedne strane, imamo veći broj umrlih nego rođenih, dok, s druge strane, imamo masovno iseljavanje radno aktivnog stanovništva, uglavnom u Njemačku, Austriju i Irsku, ali i u druge razvijenije članice EU.

Pritom valja naglasiti, ističe Čipin, kako se točan broj novih hrvatskih gastarbajtera ne može utvrditi čak ni iščitavajući strane statistike. Naime, velik broj hrvatskih iseljenika ima dvojno državljanstvo, najčešće Hrvatske i Bosne i Hercegovine te Hrvatske i Srbije, ali kada isele u, primjerice, Njemačku, tamošnja ih statistika vodi kao doseljene hrvatske građane. Procjene govore, kaže naš sugovornik, da trećinu nove hrvatske dijaspore u Njemačkoj čine Hrvati iz BiH i Srbije, a slično je i u drugim članicama EU. Stoga se o broju ljudi koji su posljednjih godina napustili Hrvatsku može samo okvirno nagađati. Sigurno je jedino to, napominje Čipin, da je brojka šesteroznamenkasta.

Istodobno s iseljavanjem nastavlja se i doseljavanje u Hrvatsku. Podaci DZS-a pokazuju da se u Hrvatsku lani doselilo rekordnih 37.726 ljudi iz drugih zemalja. Većinu doseljenika čine državljani BiH, Srbije i Kosova te ostalih zemalja Zapadnog Balkana.

Koronakriza je unijela promjene i u migracijske tokove. Znatno otežano kretanje, a u vrijeme lockdowna i onemogućeno, znači da ćemo u ovoj godini vjerojatno imati znatno manje iseljavanje nego ranijih godina, kaže Čipin. To, naravno, ne znači da iseljavanja neće biti, posebno u Austriju koja nam je 1. srpnja, posljednja u EU, otvorila svoje tržište rada. Ipak, zbog problema s kojima se u koronakrizi suočavaju naši novi iseljenici na Zapadu, u ovoj godini možemo očekivati i značajnije povratke.

“U ovoj godini možemo očekivati više povrataka iz inozemstva nego odlazaka. No, riječ je o atipičnoj godini, s obzirom na to da će se trend odlazaka u narednim godinama nastaviti pa možemo očekivati daljnje smanjenje broja stanovnika”, poručuje Čipin.

Takva demografska kretanja već sada predstavljaju velik uteg za državu i društvo u cjelini. Osim što je stanovništvo sve starije, manje je i radne snage pa se sve više poslodavaca već godinama oslanja na radnu snagu koju uvozi iz inozemstva, mahom iz zemalja europskog jugoistoka. Zbog starenja stanovništva raste i pritisak na državne financije.

“Starenje stanovništva možda je i najveći problem. Procjene govore da ćemo iza 2030. godine imati preko milijun građana od 65 i više godina”, naglašava Čipin.

Naš sugovornik izlaz iz slijepe demografske ulice vidi u usvajanju migracijske politike, koja bi u fokusu trebala imati pokušaje povratka novih hrvatskih migranata, onih koji su iselili u zadnjih pet godina. Raniji gastarbajteri, kaže, teško da će se vratiti.

Isto tako, dodaje, Hrvatska bi u migracijskoj politici naglasak trebala staviti na doseljavanje stanovnika zemalja regije, budući da bi se oni najlakše integrirali u hrvatsko društvo-

Tu je i pitanje odnosa prema migrantima iz drugih dijelova svijeta: iako malo koji od njih pokazuje želju za ostankom u Hrvatskoj, takvih primjera posljednjih godina ipak ima. Naravno, kaže Čipin, nijedna država ne dopušta nekontroliran ulazak migranata, pa bi i u tom dijelu trebalo osmisliti migracijsku politiku koja bi odgovorila na zahtjeve gospodarstva.

“U globaliziranom svijetu migracije se ne mogu zaustaviti. Druge zemlje ih ograničavaju i kontroliraju ovisno o potrebama svojih ekonomija”, zaključuje Čipin.

Među ostalim mjerama naš sugovornik preporučuje poticanje duljeg ostanka u svijetu rada i poticanje zapošljavanja trenutno radno neaktivnih građana. Također, smatra da bi trebalo poticati zapošljavanje žena. Sve bi to povećalo kontingent radne snage, a smanjilo bi i potrebe za njenim uvozom. Ipak, napominje Čipin, provedba tih mjera ima svoju cijenu, a ona nije mala.