Što je B2D koji se spominje u podnaslovu, možda se sada pitate? Tipfeler? Ili neka nova kratica koju bi trebalo naučiti? U pitanju je termin kojeg uvodimo ovim tekstom, a koji opisuje hrvatski poslovni specifikum – poslovanje “business to država”. Čuli ste, dakako, za B2B (business to business, firma s firmom), B2C (business to customer, odnosno poslovanje s kupcima), čuli ste za P2P (peer to peer, odnosno veze na istoj razini). Postoji, mada se rijetko sreće, i C2C, a znamo i za još neke kratice, u zadnje je vrijeme popularna M2M (machine to machine, odnosno mrežne ili poslovne veze u kojima uopće izravno ne sudjeluju ljudi već se sve obavlja između strojeva).

Nismo još vidjeli da netko govori o B2D ali taj tip povezivanja je na hrvatskom, nakaradno postavljenom tržištu, sve češći slučaj, pa je očigledno vrijedan kratice. Kako se kod nas već godinama sustavno uništava pravo poduzetništvo i realni sektor gospodarstva, tvrtke se milom ili silom okreću najvećem i najstabilnijem kupcu – državi. U svakoj pravoj kapitalističkoj ili poduzetničkoj zemlji ili društvu ovakva situacija je nakaradna, jer država bi idealno trebala samo biti nevidljivi servis koji pomaže poduzetnicima da posluju u onim famoznim B2B i B2C relacijama. Poput suca u nogometu – najbolja država je nevidljiva država. Kod nas je država nezasitna gargantua, koja ždere malo i srednje poduzetništvo preko poreza i ostalih nameta. Tvrtkama kao što su Microsoft i njemu slične ostaje samo da se prilagode, i što ljepše dodvore državi i održe odnos na odgovarajućoj razini. Otud – B2D. B2D događaja s dolaskom proljeća jamačno će biti još – Microsoft je tek lukavo uletio prvi u “šmajhlanju” novoj vlasti.

Što se tiče te vlasti, na današnjem skupu, nazvanom “Znanjem i inovacijama do konkurentne Hrvatske” udarni su predstavnici bili ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić, ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović te Sani Ljubunčić, načelnik sektora za međunarodnu suradnju, investicije i konkurentnost Ministarstva poduzetništva i obrta. Gledano čisto kroz ono što su izgovorili, ne možemo reći da su im nastupi bili loši, čak dapače. Mrsić i Jovanović nisu mnogo muljali, nisu stvari prikazivali ljepšima nego jesu, i nisu obećavali brda i doline. Realno su se osvrnuli na lošu strukturu hrvatske radne snage, rigidne zakone i regulativu iz sfere zapošljavanja, i ne baš najmoderniji sustav obrazovanja. Nažalost, osim tih uvodnih, točnih opaski, nismo vidjeli mnogo korisnog.

Nakon dvojice ministara nastupio je Sani Ljubunčić, čovjek iz drugog ili možda čak trećeg ešalona svog ministarstva (spiku o “ešalonima dužnosnika” uveo je sam premijer, pa nam je ne smijete zamjeriti). Ljubunčić je nadugo pričao o tome što sve njegovo ministarstvo i odjel rade za “malo i srednje poduzetništvo” – usput se pohvalio i novom zgradom koju si grade i opremaju, no nemojmo mu zamjeriti. Bila je tu hrpa kratica koje počinju s H, niz “projekata potpore” i sličnog. Najveći problem njegovog izlaganja, koji će se kasnije dodatno potencirati, bio je što se obraćao sali u kojoj je od, po našoj procjeni, stopedesetak gostiju, malih i srednjih poduzetnika bilo valjda manje od deset. Gosti su uglavnom bili kravataši iz velikih tvrtki, javnih poduzeća i državnih tijela. Kolega Kovač i ja šalili smo se kako smo mi novinari iz manjih redakcija vjerojatno najautentičniji predstavnici “malog i srednjeg poduzetništva” u cijeloj dvorani, iako to vjerojatno nije bila ideja organizatora.

Ministrima Mrsiću i Jovanoviću su se na okruglom stolu “Kako biti konkurentan u regiji i Europskoj uniji” pridružili i Ivica Mudrinić, predsjednik Uprave i glavni direktor T-Hrvatskog telekoma i predsjednik Nacionalnog vijeća za konkurentnost, Damir Kuštrak, izvršni potpredsjednik Agrokora i Ivan Vidaković, direktor Microsofta Hrvatska. Raspravljalo se, među ostalim, o trenutačnom položaju Hrvatske na tržištu regije i globalno te nužnim promjenama potrebnim za ostvarenje oporavka i ponovnog rasta zapošljavanja.

Ministri su ukratko ponovili ono što su već kazali na zasebnim govorima niti desetak minuta ranije, a opći ton okruglog stola bio je, po nama, posve promašen. Mudrinić ponekad voli odglumiti kritičnost prema vlasti, što zna biti zabavno, no danas nije bio raspoložen niti za najsitniju diverziju. Microsoftov Vidaković, neka nam oprosti, na momente se ponašao kao “salesman” drugog ešalona (opet ti ešaloni, hvala Napoleonu i Milanoviću). Svi skupa, plus Kuštrak, neobično su često spominjali poduzetnike, poduzetništvo, male i srednje privatne tvrtke i tome slično. Jedini je “sitni” problem što svi nabrojani dolaze iz – ne svijeta, ne galaksije, nego čitavog svemira koji s hrvatskim malim i srednjim poduzetništvom nema nikakve veze. Ministri su ministri, nećemo opet o njima, Kuštrakov Agrokor je prava država u državi ili država iznad države, zaštićen kao lički međed, do te točke da izdaje vlastite bonove kao paralelnu valutu, T-Com je komunikacijski div o kojem, nadam se, ne treba trošiti riječi, a Microsoft je lokalna podružnica najveće svjetske softverske kompanije.

I ti ljudi su nam, eto, u raskošnom secesijskom okružju Smaragdne dvorane elitnog hotela pričali o malom poduzetništvu u Hrvata, i kako bi dotično trebalo biti inovativnije…

Za to vrijeme, u paralelnom svemiru iz kojeg dolazimo, na planetu Zemlja, u državi Hrvatska, neke optimistične prognoze govore o gašenju dodatnih nekoliko desetaka tisuća malih tvrtki i obrta do kraja godine, uz otpuštanja stotinjak tisuća ljudi. O tome, danas, nismo ništa čuli. Kako nam država ne da porezne olakšice, a tvrtke kao Microsoft i T-Com najviše brinu o tome da s tom istom državom zadrže što bolji odnos, vjerujem da svim pravim poduzetnicima koji ostanu bez tvrtki i njihovim radnicima koji ostanu bez posla, možemo pjevati mantre o “konkurentnosti kroz inovativnost”. Dok se plaćaju porezi za nakaradni B2D sustav, dobro je.

Mrsić je par puta spomenuo kako problem mirovinskog sustava nije velik broj umirovljenika već premalen broj zaposlenih. Kao željeni cilj nekoliko je puta spomenuo “dva milijuna zaposlenih” u Hrvatskoj. Ali na kojim radnim mjestima kad se ništa ne otvara, domaće se firme gase, a stranih “greenfield” investicija nema? Nije rečeno. Inače, čak i da nas ima “ko pasa” dva milijuna zaposlenih bilo bi teško dostižan cilj. Izdvojen problem, posve van obuhvata današnjeg skupa, katastrofalna je demografska situacija u Hrvatskoj – ako se nešto ne promjeni, za par decenija bit će dva milijuna Hrvata ukupno, a ne samo zaposlenih. (U vezi ovoga savjetujem Googlanje i čitanje tekstova Anđelka Akrapa, vodećeg hrvatskog demografa.)

Nakon okruglog stola, svoje viđenje o obrazovanju i konkurentnosti, kao i tehnologiji koja će to omogućiti dali su i Tomislav Čorak, mlađi partner u AT Kearney, Mislav Balković, predsjednik Udruge poslodavaca u obrazovanju HUP-a te Andreas Ebert, regionalni stručnjak za tehnologiju Microsofta.