Zadarska modna agentica Ana Gojanović u intervju za Z NET govori o svom poslu, svojoj modnoj karijeri, te djevojkama koje je “lansirala” u svijet mode.
Kako i sama kaže, modom se počela baviti još sa četrnaest. Tada je mama odvela na casting za ondašnje prve veće zadarske modne revije. Vesela i raspoložena za razgovor, Ana govori o svom životu u rodnom gradu, kao i onom u inozemstvu. Zanimljiv modni život, ali i onaj privatni, Ana prepričava s osmijehom, a govori i o planovima za budućnost.
Ovo je priča o modi. Zadarskoj i onoj Ane Gojanović…
* Kako je započeo Vaš modni život?
– Prvo sam trenirala košarku, no moda me uvijek privlačila. Pokojna majka uvijek me vodila i oblačila u butiku Zizi Kurtin. Ona mi je rekla za audiciju kod Bernarda Žunića. Došla sam na audiciju i moja priča tu počinje…, s osmijehom se sjeća Ana, te nastavlja pričati o Berniju i prvim važnijim zadarskim modnim revijama sa svojih četrnaest godina, koje su se organizirale u Glazbenoj školi gdje su svoje kreacije tada predstavljali zadarski butici:
– U Americi sam živjela šesnaest godina, otišla sam kada je počeo rat. Vratila sam se u Hrvatsku, točnije u Zagreb, gdje sam se nastavila baviti manekenstvom. To vam je ona generacije Kristina Bradarić Smoje, Ive Balaban, Tamare Rogić… Te 1994. godine, za jednog od posjeta mami u Zadar, iz kuće sam vidjela društvo mladih i lijepih djevojaka koje su stajale na ulici i čekale. Majka mi je rekla da je tu casting splitskog modnog agenta koji je u Zadar tražio djevojke za modne revije. Pomislila sam – kako to da Zadar nema svog modnog agenta, obzirom da tu stvarno ima prelijepih cura?! Zašto ja ne bih bila ono što je Berni nekad bio u Zadru? Tad mi je sinula ideja.

Od tada je Ana Gojanović počela tražiti cure po gradu. Svim Zadranima poznata je po tome da djevojke nerijetko uoči i na ulici i otamo ih uputi ravno u modni svijet.
– Nikad nisam doživjela da mi predivna cura pokuca na vrata i kaže da se želi baviti manekenstvom. Kada bih ugledala lijepu curu koja ima karakteristike i “ono nešto” za što sam smatrala da mora imati, pitala bi ih i djevojke bi često pristale. Irenu Marušić sam tako zaustavila i pogledajte gdje je sad. Korinu Longin znam od njezine treće godine i nju sam postepeno uvodila u taj svijet. Helenu Šopar otkrila je moja djelatnica u McDonaldsu. Helena je došla kod mene, gdje sam je obučavala. Krivo mi je što je otišla u Ameriku, mislim da nije bilo potrebno.
* Koje osobine mora imati djevojka da bi ušla u manekenstvo?
– Prvo što pogledam je da cura ima “ono nešto” što će me natjerati da je gledam. Zatim lice koje, naravno, mora biti čisto. Radim s vrhunskim agencijama i konkurencija je velika, nemam vremena niti se želim baviti curama koje nemaju sve što treba. Što se tiče izgleda, mora biti visoka, imati tijelo proporcionalno i preferiraju se duge noge, plava kosa i plave oči jer najbolje izgledaju na fotografijama i revijama.
* Kojom djevojkom se najviše ponosite?
– Nevenom Dujmović! Cura je kao osoba predivna i, iako nije toliko visoka, njezino predivno lice, skromnost, volja za rad i ta osobnost odveli su je među najbolje svjetske manekenke. Ponosim se njom!
* Što je s vašom agencijom i suradnjom s drugim hrvatskim agencijama? Surađujete li s Midikenom, te kako napreduje suradnja s agencijom “Talia” koju vodi Tihana Harapin-Zalepugin?
– Agenciju “Colors” sam zatvorila, iznajmljujem prostor. Sada sam skaut. Midiken je pokušavao surađivati sa mnom, ali nisam htjela iz razloga što ne volim autoritete. Još 92. i 93. godine sam radila za Tihanu. Privatno smo uvijek bile u dobrim odnosima i nedavno smo počele surađivati. No, nikada nismo jedna drugoj “krale” cure.
* Bojite li se konkurencije?
– Ne! To što ja imam je posebno! U Zadru su pokušavali, pa gdje su sad? Ja ih ne vidim i ne čujem? A vi? Da nije bilo mene, ne bi bilo ni ovog što sam u Zadru napravila. Pronašla sam cure, naučila ih držanju, hodanju i pronašla agencije u svijetu. A da nije Zizi i Bernija, ne bi bilo ni mene i svih sad poznatih manekenki.
* Rijetko pričate o svom privatnom životu. Koji su vam planovi? Kako se nosite s tračevima u svom rodnom gradu?
– Radim svoj posao. Živim svoj život, imam kćer, dečka i sretna sam. Planiram preseliti se u London gdje imam najviše posla i stalno sam na putu za tamo. U Londonu sam kao doma! Tu nemam nikoga s kim mogu razgovarati o poslu kojim se bavim. Trošim masu novaca na mobitel jer stalno razgovaram s Tihanom, Viktorom Dragom, Sašom Jokom… Oni rade isti posao i s njima najbolje mogu razgovarati. New York je također opcija, ali vidjet ću kad realiziram sve poslovne i privatne planove. A tračevi – uvijek mi pašu. Simpatični su i, dok se priča, znači da sam živa. Kad prestanu, onda ću se zapitati.