Teško se oteti dojmu da hrvatski građani zaslužuju da žive baš kako žive. Osiromašeni, gladni svega osim obećanja i straha, ali ostaju zahvalan materijal za oblikovanje protuhama svih vrsta, od političara do udbaško-kriminalnih likova, jer se, po uzoru na europski srednji vijek , društveni ugled i utjecaj, domoljublje i odanost Bogu, kupuju novcem, a da je porijeklo istog potpuno nebitno. I poštenje je postalo roba dostupna samo bogatima. Poštene sirotinje nema, jer je davno dobila ružan i podrugljiv naziv koji ne želi. Društveni ugled i utjecaj se mjeri upornošću u  pljačke vlastite zemlje, a zemlja umire na kredit , s kreditnim rejtingom razine: „Korak do smeća“.
U Hrvatskoj je rad s smećem vrlo isplativ, retro razmišljanja i reafirmacija nekih duhova prošlosti također. Kao i sve i to ima svoje porijeklo, često opisivano, pa evo još jednog:
„Većina vodećih članova HDZ-a koji su preuzimali državne funkcije  bili su bivši članovi SK koji su u doba sloma Hrvatskog proljeća ili kasnije otpali od komunizma zbog svoje nacionalističke orijentacije, te nisu imali, niti su pod komunizmom mogli imati, bilo kakve pripreme i prakse za demokratsko upravljanje državom nego su zavladali onako kako su naučili u svojoj bivšoj partiji. Potpuno su zanemarili demokratski princip trodiobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Posvuda su na vodeća mjesta ubrzo postavljeni članovi HDZ-a ili njihovi bliski suradnici, pa se nije mogla usposataviti nezavisnost institucija, nužna za funkcioniranje istih. Tome je mnogo doprinio i autoritarni način vladanja samog Franje Tuđmana; apsolutnu podršku i autoritet u svojoj stranci on je prenio na  svoje nove državničke funkcije…“
„… U zemlju se vratio stanovit broj političkih emigranata, među kojima i proustaških koji su u javni život unosili ekstremne ideje. Franjo Tuđman, još je na Prvom saboru HDZ-a početkom 1990. godine ustvrdio kako NDH nije samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda  za svojom samostalnom državom, potom je iznio ideju  o pomirenju svih Hrvata, odnosno pomirenju ustaša i partizana ili njihovih sinova i unuka. Ideja o pomirenju, bez obzira  na to što je načelno mogla biti privlačna, zapravo je omogućila da se u javnosti  toleriraju ekstremni nacionalizam i proustaški ispadi. Mnoge ljude u novoj vlasti obuzelo je pijanstvo od uspjeha; zanemarili su ili podcijenili činjenicu da je Hrvatska državnopravno još u Jugoslaviji i da u njoj živi više od pola milijuna Srba, koji su se oslanjali na Jugoslaviju i sve više bili manipulirani iz Srbije…“
Ova dva poglavlja, s približnim brojem rečenica, jesu dio Hrvatske povijesti, autora Ive Goldsteina, 2008. god., str. 511 i 512, uzeti kao prikladan uvod  za bolje razumijevanje uzroka, pojava i posljedica teškog političkog, ekonomskog, drušvenog i inog stanja u Hrvatskoj, posebno u svjetlu aktualnog zaoštravanja odnosa, koje je u ovoj fazi teško definirati.
Međutim, dva navedena poglavlja, sama po sebi, nebi dali odgovor na svu složenost stanja u zemlji, pogotovo zaoštravanje (još nedefiniranih) odnosa da nije bilo i drugih nezaobilaznih čimbenika poput obrane interesa bivše Tvorevine, preinačenih u interese njenih „sljednica“,Srbije i  JNA, te  interesa drugih zemalja i vanjskih faktora, a sve kroz svoje tzv. tajne službe – manje ili više efikasno.
Djelovanje stranih službi do danas je ostala nepoznanica, njihovo djelovanje  je dio urbanih legendi, dok su „Sljedbenice“ baštinile minuli rad starih službi, odnosno davno ostvareni utjecaj na sve strane, bivše komuniste, proustašku emigraciju i Srbe u Hrvatskoj. 
Definicija najčešće spominjane UDB-e, prema Enciklopediji, BIGZ 1976., (gdje je najsažetija i nefrizirana) glasi:                       
„Uprava državne bezbjednosti, UDBA( OD 1964. Služba državne bezbjednosti), specijalizirani državni organ, koji vrši upravne i druge poslove, radi spriječavanja i otkrivanja aktivnosti uperenih protiv društveno-političkog i ekonomskog sistema SFRJ. Služba je organizacijski začeta u ilegalnom radu KPJ i revolucionarno-oslobodilačkom ratu  Jugoslavije (1941.- 1945.); neposredno je proistekla  iz Odjeljenja za zaštitu naroda (Ozna), osnovanog 13. 5. 1944; od sredine 1952 nije više vojna formacija i od tada svoje zadatke u zaštiti samoupravnih tekovina jugoslavenskog društva vrši u okvirima Ustava i zakonima utvrđenih ovlaštenja.”
Valja istaći veliku ulogu crkava, katoličke  i pravoslavne, koje su (u želji da se zatru stari društveni – politički odnosi) aktivno podupirale ekstremizam u svim varijantama i UDB-i, post mortem, odradili posao.
U vrijeme masovne (e)migracije stanovništva s područja bivše Tvorevine, UDB-e nije bilo, doduše promjenjeno je tek ime, a o njenom  djelovanju i djelovanju njenih sljedbenica,  govore drugi.
Cilj je shvatiti  suštinu postojanja  Ustaške udbe, iznimno efikanog izdanka svoje matice, koja se, kako se čini, uspješno prilagodila novom vremenu, a egzistira na ovim prostorima hraneći se materijalnom i duhovnom bijedom sviklih na njene pretke. Stručno usmjeravanje vrši  političko i udbaško-kriminalno podzemlje štiteći sebe i svoj utjecaj.
Novoj „službi“ ime je dao sam Predsjednik RH, objašnjavajući ga činjenicom da je sastavljeno od „kvaliteta“svih vrsta ekstremizma i da je, u suštini, antidemokratska služba. Djeluje na principu besmislenog kretanja dvaju tijela oko Planeta, u suprotnim smjerovima, koji se od pola puta približavaju i napokon sastanu na polazišnoj točki. Kad se izgube u besmislu, čeka ih i usmjerava Struka. 
Neiskreni i neuki  borci protiv takvih „službi“, poput kliconoša,  jačaju njihov utjecaj, pa se neke spominju danas više nego u vrijeme  svojih „najboljih dana“, jer se njima straši, prijeti, ucjenjuje, pa i ugrožava zdravlje i život ljudi.  Njome nas plaši Šeks, Budiša, Cvrtila, Miklenić i drugi „čuvari“ hrvatske krijeposti.  Poput Faraonskog prokletstva, djeluje iz glava „pljačkaša grobova“.
Tko god se nečim bavi mora poznavati temelje svog posla. Sve tzv. tajne službe počivaju na istim temeljima, ljudima izvana „utkanim u sve pore društvenog života“, koji uvijek ne moraju biti svjesni svog djelovanja. Zovu se špijuni, suradnici, (dez)informatori i slično. Možda samo budaletine s kojima se može manipulirati. Angažiraju se po tri osnove i to: domoljubnoj, materijalnoj i kompromitirajućoj. Prvi rade iz uvjerenja, drugi zbog novca ili drugih nagrada, a treći rade jer su ucjenjeni. Najlošiji i najnepouzdaniji, u pravilu šire (ne)kontrolirane (dez)informacije, koje dobiju od Službe „u povjerenju“. Postoje, doduše, i četvrti, koje nitko ne treba, već sami, improvizacijama, zadovoljavaju nekakve svoje porive ili sklonosti službama koja ih neće. Potonjih je uvijek najviše, najglasniji su i ne trebaju, nužno, postojanje službi. Oni ih jednostavno izmisle. Najuspješniji su u neredu, jer tako „peru“ vlastiti.
Možda nikakvih tajnih službi i nema, već  svim navedenim kategorijama, upravlja netko drugi. Recimo „visoka“ politika.  Ali, tada bi ona morala dobro poznavati funkcioniranje Službi. Hrvatska ima, na primjer, Vladimira Šeksa, najutjecajnijeg i najdugotrajnijeg živućeg političara, dokazanog u otkrivanju udbinih ubojica tijekom rata u Osijeku, prislušnih uređaja u zgradi Sabora i niza udbinih akcija protiv Hrvatske. Govori naoko besmisleno i predpostaviti je da se radi o šifriranom govoru. Tijekom rata je nosio vojnu odoru, kao civil (bez obzira što o tome rekle međunarodne konvencije), a zbog tajnog djelovanja je postao general. Uspio je da nitko ne sazna za njegova velika djela. Nije poznato koliko je agenata udbe otkrio, pa ni ukupan doprinos borbi protiv istih.
Idemo li naniže prisjetit ćemo se mnogih opskurnih likova, koji su se na razne načine, manje ili više,ogriješili o zakon ili moral, nekadašnjih pričuvnih čobana u skupim terencima, kojima, kako reče Predsjednik, ne odgovara demokracija (ili čišćenje jer Službe negdje nasreću postoje).
Prisjetit ćemo se velikih lovaca na udbaše i izdajnike Domovine, od Sanadera do Tompsona i Marijačića, u pravilu velikih domoljuba i katolika, a njihov broj i odlike polako slažu mozaik koji će definitivno otkriti hrvatske „udbaše“. Jer, onaj koji podriva gospodarske temelje neke zemlje, bogomdan je za neprijateljsku Službu. Dobro je, ako usput verbalnim akrobacijama, poželjno domoljubnim , otklanja moguće sumnje okoline.
Kombinacija  društvenih marginalaca,  koji su se tek počeli opuštati , „visoke“ politike i kriminalnog podzemlja u vrijeme kriza (ili borbi za vlast), oblikuje se u destruktivnu silu, koja prema svojim tvorcima može „s ponosom“ nositi ime ustaška udba. 
A što je sa Strukom? Odgovor nismo dugo čekali, a za to se pobrinula domaća tiskovina, koja lasira iznimno providnu i čudnu igru. Nadam se iz financijskih razloga iako je i to, rekosmo, jedna od osnova djelovanja . Njima je, navodno, netko „proturio“ dokumenat o malverzacijama s stanovima MORH-a, koji, vidjeli smo, sadrži općepoznate, u mnogome  nesporne podatke i to je bio razlog da gostuju Dnevniku HTV-a?  No, baš tu, na srednjim stranicama (ili na mala vrata), ulazi Feljton: Tajna služba SFRJ, iz memorije i papira samog Josipa Perkovića.  Sadržaj potpuno beznačajan, davno istrošen, koji ne daje niti jedan odgovor na pitanje koje bi mu postavio sud u Njemačkoj ili (da je sreće) ovdje. Polako, ali sigurno, postaje kandidat za osobu godine. Da li samo za to? Sačekajmo.
Osjetimo li  se ugroženima ili zakinutim u pravdi, možemo se obratiti moralnoj vertikali u zemlji, Ivi Josipoviću, predsjedniku države, doktoru prava, a on će, slijedom stvari pitanje prepustiti svom savjetniku  za  sigurnost.
Problem polako dobija konture.  Možda definiciju ustaške udbe nećemo dugo čekati.  Netko će već (uz pomoć njemačke policije) „preuzeti odgovornost“.
Krug se polako zatvara. Baš kako zaslužujemo.