Connect with us

Nekategorizirano

Tko su stvarni zločinci?

Objavljeno

15 godina prije

-


Izricanjem nepravomoćne presude Anti Gotovini, Mladenu Markaču i  Ivanu Čermaku zatvorio se krug podmetanja, varanja, laganja, obećavanja, nepravdi – velikih ideja i malih naroda. Sukus nesposobnosti svih vlada od 1990. do danas, s posebnim gađenjem na dvije vlade Ive Sanadera i vladu njegove nesposobne odabranice Jadranke Kosor. Za nju se austrijski pritvorenik odlučio upravo što je znao koliki su njezini kapaciteti! A njih ona, naravno, nema. Osim briljantnog poznavanja engleskog.
Važnije je, međutim, da mnoge udruge proizašle iz Domovinskog rata i dalje hodočaste k njoj na konzultacije! Pa i kurje oči bi do sada progledale, ali udruge koje su nastale samo zato da ih ima što više kako ne bi ništa predstavljale, i dalje služe tom cilju – ništavilu. Klanjaju se, ali ne pitaju: A gdje ste bili 1991.? Što ste učinili, osim što se smješkate haškim birokratima? Naravno da odgovora nema iako ga i ptice na grani znaju. I tamo „nevladine udruge“ odlaze po mišljenje i onda uredno to Vlada ubaci u proračun. Konačni cilj je da bude preko pola milijuna udruga. Jedan branitelj – jedna udruga.
Presuda pojedincu svakako je teška i njegova je osobna drama, ali još je teža i dalekosežnija presuda kako je jedna oslobodilačka akcija – Oluja, ili neka druga – „zločinački poduhvat“. Oluja je bila vojno-redarstvena akcija unutar teritorija jedne međunarodno priznate zemlje. Ni u kom se slučaju nije radilo o međunarodnom sukobu, kako je sudac Orie ustvrdio. Radilo se isključivo o oslobađanju okupiranih hrvatskih teritorija, dakle o uspostavi ustavnopravnog poretka. Govoriti o smišljenom etničkom čišćenju jedino je ispravno ako se misli na etničko čišćenje nesrpskog stanovništva što su ga provele pobunjeničke srpske trupe i dijelovi JNA na okupiranim područjima.
Još uvijek su žive slike protjerivanja Hrvata iz Vukovara, Iloka… Iz Vukovara koji je ne samo prekomjerno granatiran, nego totalno uništen i spram koga su Knin, Obrovac, Benkovac i Gračac takoreći bez ratnog ožiljka. Svaka zemlja i svaki narod imaju se pravo braniti. Zar to ne čine danas i Britanci u Afganistanu iako, gle slučajnosti, nisu imali „snage i hrabrosti“ to učiniti i u Srebrenici?! Ali zato zaboravljaju da je upravo vojno-redarstvena operacija Oluja deblokirala Bihać i tako od novog masakra spasila još veći broj muslimanskog (bošnjačkog) stanovništva. Je li i to jedan od krimena Oluje? To što se nije dopustio još jedan pokolj u režiji Mladića i Karadžića?
Ali ta pripovijest ima i svoj početak. A on seže još u vrijeme dok je Hrvatska bila napadana i s mora i iz zraka, i iz Bosne i Hercegovine, Vojvodine, Srbije i Crne Gore. Zato je Pantovčak podržao osnivanje Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije kako bi se kaznili zločini i agresija na Šibenik, Zadar, Vukovar, Osijek, Karlovac, Dubrovnik, Sisak itd. Dug je popis napadnutih, ali je vrlo kratak „pošteđenih“. Bila je to teška pogreška proistekla iz naivne pretpostavke da pravda i pravo vladaju međunarodnim odnosima. Napokon tko je suđen za Dresden, Hirošimu, Nagasaki, Sjevernu Koreju, Vijetnam, Čile, Argentinu, Libanon, Siriju, Egipat, Afganistan, Irak…? Nitko! Jer tamo nisu napadani civili, a niti je bilo prekomjernog granatiranja? I jer su umjesto bombi bacane bijele ruže?
Toliko cvijeća  Hrvatska nije vidjela od  stoljeća sedmog. No, nažalost, za sve ono što nam se sada događa sami smo krivi! I oni koji su bili u ratu dok im se iza leđa razlijevala „pretvorba“ podobnih. Nijedan pretvorbeni kriminalac nije procesuiran i osuđen. Oni su danas ugledni građani koji su sada, eto, potišteni zbog ovakvih haških presuda. I još zabrinutiji za sudbinu svog  vlasništva. Koliko je danas uglednika koji su dilali naftu paravojnim srpskim snagama? Koliko je danas poštenih medijskih mogula koji su svojim tiskovinama i pripadajućim perima pripremili atmosferu za totalno duhovno, moralno i materijalno rastakanje Hrvatske? Koliko ima danas generala koji nisu vidjeli četnika osim na televiziji? Kojim su to brigadama zapovijedali Vladimir Šeks i Stipe Mesić? Sjeća li se itko već pomalo zaboravljenog Hrvoja Šarinića?
Stipe Mesić zanimljiva je figura. Od njegova hapšenja zbog „hrvatskog nacionalizma“ u Orahovici početkom sedamdesetih. On najbolje zna koliko je bilo „nacionalizma“, a koliko nečeg drugog. Naravno, kao antifašist najljepše je pjevao (kako sam kaže, ispod glasa, takoreći u sebi) ustaške pjesmice kad je to bilo profitabilno. Lijepo je poručio Srbima kao nikakvu zemlju nisu donijeli na opancima pa je ne mogu ni odnijeti. Ali isto tako nikakvu zemlju nije donio iz Haaga ali su mnogi tim putem krenuli kao optuženici nakon što je on postao predsjednik Hrvatske. Drugi predsjednik! Možda je prvi predsjednik pokušavao neuspješno biti otac nacije, ali je zato drugi zasigurno postao njezin očuh. Naime, ono što niti jedna zemlja ne radi, niti jedna država niti jedna tvrtka, pa niti neka mjesna zajednica – Stipe Mesić, tradicionalno prijateljski naklonjenim britanskim novinarima, dopustio im je ulazak u zaštićeni državni arhiv i odnesu što god im se htjelo.
To se u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Rusiji ili SAD zove veleizdaja i zbog toga se ide na dugotrajnu robiju. U mjesnoj zajednici drugog reda, tako je očuh Mesić koncipirao Hrvatsku, on je nagrađen i drugim mandatom. Ali koliko je uspješan bio u pretvorbi Našice cementa, nitko nije istražio! Naravno, ni kupovinu dva stana „novcem posuđenim od prijatelja“.
Jasno, ne postoji samo jedan krivac za sve ono što nam se događa. Nije kriva samo nesposobna i korumpirana vlast i opozicija već jednako i narod koji takvu vlast bira.
Gotovina je žrtva u svakom slučaju. Naime, bio je vojnik, a „zločinački poduhvat“ mogla je planirati samo politika, a ne vojnik. A hrvatska politika to nije ni znala, niti htjela, niti je to planirala! No, svi, pa i haški tužitelji i suci, vrlo dobro znaju da su paljevine tisuća kuća i ubojstva više od 500 civila počinili kokošari koji u pravilu nisu bili pripadnici ni vojnih ni policijskih postrojbi. Vojnici su ratovali, a ne palili i bezrazložno ubijali. A sam Ante Gotovina, vojnički je odradio posao. On zasigurno nije palio i žario, niti može biti odgovoran za djela počinjena nakon završetka vojnih operacija. Markač također.
Zločine je trebalo sankcionirati Ministarstvo unutarnjih poslova, a to znači i Jarnjak, te Ministarstvo pravosuđa (posredno i neposredno Vladimir Šeks).
I, gdje je tu Bajić čiji je repić zaglavljen u Lori, ma kako ga hvalio uhapšeni, a onda pušteni osumljičenik u aferi GRUPO – nezaobilazni Pavić? Ninoslav Pavić. Naravno, nitko od ovih besprizornih pretvorbenih mađioničara nije djelovao sam dok su istinske hrvatske heroje gurnuli prvo na klaonicu – rat – a onda direktno na stratište – HAAG. Dok su se oni osigurali, materijalno i na druge načine.
Upravo ti pretvorbeni mađioničari koji imaju tiskovine, tvornice, poljoprivredna zemljišta, voćnjake, šoping centre i sve ono što se u Hrvatskoj stvaralo generacijama, zadnjih 100 godina, a sad je njihovo – bili su i jesu jedina zločinačka organizacija s dobro osmišljenim zločinačkim planom.
Dobri su otišli u rat, a ovi drugi prigrabili Hrvatsku. I dobre poslali u Haag!

 
Povezane teme :
Nastavi čitati
Kliknite za komentar

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Hrvatska

Posao od 3 minute koštat će vas 50 eura. Pogledajte nevjerojatne cijene majstora

Objavljeno

6 dana prije

-

8. prosinca 2025.

By

Nova društvena igra u Hrvatskoj mogla bi se zvati “Pronađi majstora”. Nije tajna da pronaći “dobre ruke” koje će popraviti stvar je gotovo nemoguće. Imaju jako puno posla, nema puno majstora koji zbilja imaju zanat u rukama pa shodno tome diktiraju i visoke cijene.

Različiti portali i stranice na kojima se nude majstorske usluge pokazuju da cijena majstora za kućne poslove u Hrvatskoj danas iznosi uglavnom između 20 i 50 eura po satu za osnovne popravke, dok se za određene specifične usluge kao što su montaža, zamjena ili popravci kućanskih uređaja i instalacija cijene mogu kretati i do 90-225 eura po pojedinačnoj usluzi.

I u toj priči uglavnom nema prostora za cjenkanje, jer ako uhvatite majstora, a pogotovo prema preporuci, lako vas može odbiti jer ima mnoštvo drugih klijenata. Pokušajte se prisjetiti situacije u kojoj ste pozvali majstora zbog problema koji na prvu djeluje ozbiljno, a na kraju se pokaže banalnim.

Uradi sam nije trend, nego potreba
Poklopac vodokotlića koji se klima, utičnica koja iskreće jer se olabavila, vrata ormara koja stalno padaju s nosača, sve su to sitnice koje u kući stvaraju stres i rupe u budžetu. Najbolje se vidi kad zbrojite račune, jer prosječna intervencija majstora u kućanstvu, čak i kad traje samo dvadesetak minuta, uz izlazak na teren često prelazi 40 ili 50 eura. U velikim gradovima to je i više, pa ne čudi što mnogi imaju osjećaj da novac curi kroz pukotine u zidu koje nikako da se zakrpaju. Stvarna je situacija jednostavna, Hrvati uglavnom ne znaju koliko majstorske intervencije zaista koštaju. Cjenike rijetko tko objavljuje javno, a i kada postoje, teško ih je usporediti. Jedan će naplatiti 20 eura za zamjenu brtve na slavini, drugi 60, treći 35 samo da dođe. Oko elektrike je još nejasnije, jer svatko ima svoje formate naplate. Prosječni troškovi zato se godinama prenose usmeno, što stvara osjećaj da se radi o nečem neuhvatljivom i rezerviranom za stručnjake, iako velik dio tih popravaka nije ni blizu zamršen koliko izgleda.

Najzanimljivije je što se ta percepcija ne mijenja samo zato što ljudi strahuju od pogreške. U hrvatskim kućanstvima i dalje vlada ideja da “netko drugi zna bolje”, pa se majstori zovu i za najosnovnije radnje. No istina je potpuno drugačija, jer većina sitnih popravaka, uz pravilan alat i malo strpljenja, postaje sasvim izvediva za svakoga tko je voljan pokušati.

Efikasno rješenje za kućanske poslove
Prvi ozbiljan korak prema tome da više ne plaćate dolazak majstora za pet minuta posla je stvaranje osnovnog, ali pouzdanog kućnog seta alata. Upravo je taj segment tržišta posljednjih godina eksplodirao, jer se sve više kućanstava okreće baterijskim sustavima koji omogućuju fleksibilnost, brzinu i sigurnost. Tu se nameće Q linija električnih alata PRAKTIK TOOLS, prvenstveno zbog Flexpower baterijskog sustava, koji omogućuje da jedna baterija napaja više različitih alata.

Takav sustav mijenja način na koji ljudi popravljaju i uređuju svoje domove, jer nestaje potreba za kablovima i viškom opreme. Korisnici Q linije najčešće ističu praktičnost, ali i dugoročnu računicu. Flexpower baterija koristi se na bušilici, odvijaču, ubodnoj pili i mnogim drugim alatima, što stvara logičan ekosustav u kojem se svaki novi alat uklapa bez dodatne investicije u baterije. Drugi važan element je garancija. Četiri godine jamstva na električne alate iz Q linije daje sigurnost i eliminira najčešći strah: što ako nešto pođe po zlu. Za mnoge koji tek ulaze u DIY svijet ovo je ključna točka povjerenja, jer nitko ne želi da mu prvi alat otkaže usred popravka. Q linija nudi upravo to, čvrstinu i pouzdanost bez visoke ulazne cijene, što ju čini logičnim izborom za početnike i ljude koji žele profesionalne rezultate bez profesionalnih troškova.

Ovo su najčešće intervencije
Dovoljno je pogledati nekoliko najčešćih intervencija u domaćinstvima da se shvati gdje nestaje novac. Zamjena šarke na vratima ormara, zatezanje vijka na sudoperu koji se klima, bušenje jedne rupe za policu, podrezivanje letve, zamjena prekidača svjetla, sve to spada u kategoriju posla za koji se plaća cijena bez obzira na trajanje. U praksi to znači da vas kratka intervencija može koštati isto kao ozbiljan popravak samo zato što uključuje dolazak.

Još izraženiji problem vidi se kod radova koji su zapravo čisti “uradi sam”. Bušenje rupe za novu zavjesnu šipku, postavljanje držača za ručnik u kupaonici, montaža jednostavne police, skidanje i vraćanje vrata kuhinjskog elementa, zatezanje vijaka na stolici koja škripi, sve su to poslovi za koje većina majstora naplaćuje minimalnu tarifu. Kad se ti iznosi zbroje kroz godinu, lako se približe trošku kvalitetnog seta alata koji bi rješavao sve te situacije bez ijednog izlaska majstora na teren. Zato se posljednjih godina sve više mijenja navika, osobito kod mlađih kućanstava koja nemaju tradiciju “domaće radionice” kao starije generacije. Ljudi žele naučiti, žele uštedjeti i žele imati osjećaj da sami mogu popraviti vlastiti dom. Najveći problem obično nije znanje, nego sam početak, odnosno nejasnoća oko toga koji alat je zapravo potreban da bi se kućanstvo oslobodilo ovisnosti o majstorima za svaki trivijalan zadatak.

Najveća greška: “Ja to ne znam”
Velik dio kućanskih radova uopće ne zahtijeva specijalizirano znanje. Najčešći početnički “strahovi” odnose se na bušenje zidova, zamjenu prekidača, male drvene popravke i montažu polica, iako su sve te radnje zapravo vrlo jednostavne kad se rasporede u par konkretnih koraka. Najbolji primjer je bušenje, koje se mnogi boje jer zvuči komplicirano, no uz dobru baterijsku bušilicu i pravi tip svrdla radi se o najjednostavnijoj aktivnosti u domu. Jedan precizan otvor često znači završetak zadatka, bilo da se postavlja polica, zavjesna šipka ili držač za ručnik.

Jednako je i s osnovnim električarskim sitnicama koje najčešće zvuče puno strašnije nego što jesu. Zamjena dotrajalog prekidača ili utičnice postala je rutinska radnja, ali uz obvezno gašenje struje i provjeru napona. Sve nakon toga svodi se na spajanje žica koje su već jasne i označene. Upravo zato ljudi koji jednom probaju obično zauvijek prestanu zvati majstore za takve mikro-intervencije. U kuhinji i kupaonici također postoji čitav niz radova koji nemaju nikakve veze s vodoinstalaterskim zahvatima, a nerijetko se naplaćuju kao da se radi o složenoj rekonstrukciji instalacija. Zatezanje sifona, poravnavanje vrata kuhinjskog elementa, podizanje ili spuštanje ručke na sudoperu, sve su to poslovi koje uz odvijač i bušilicu svladate u nekoliko minuta.

Najbolje u cijeloj priči je to što nitko ne govori da treba zamijeniti majstora kao struku. Oni su nezamjenjivi u ozbiljnim zahvatima, no većina kućanstava troši novac na intervencije koje s osnovnim znanjem i osnovnim setom alata mogu savladati sami. Uz malo rutine takav pristup postaje normalan, baš kao i zadovoljstvo kad znate da ste svoj dom popravili vlastitim rukama.

 
Nastavi čitati

Nekategorizirano

Nostalgični ste za Alan Fordom? Uskoro dolazi u kazalište! Evo tko igra Grunfa, Bob Rocka…

Objavljeno

3 mjeseca prije

-

4. rujna 2025.

By

Satiričko kazalište Kerempuh svoju novu sezonu otvara praizvedbom predstave “Alan Ford” Milana Fošnera, prema stripu Maxa Bunkera (L. Secchi) i Magnusa (R. Raviola), u režiji Marija Kovača, koja će premijerno biti izvedena u petak, 19. rujna.

Deveta umjetnost

Kultni talijanski strip “Alan Ford” već više od pola stoljeća zabavlja i oduševljava ljubitelje devete umjetnosti u Hrvatskoj i svijetu, a crnohumorni i satiričan prikaz djelovanja grupice siromašnih tajnih agenata koji rješavaju bizarne kriminalističke slučajeve idealna je podloga za predstavu koja bi se bavila nelogičnostima i apsurdima suvremenog hrvatskog društva, priopćio je Kerempuhu.

Iako se radnja stripa odvija uglavnom u New Yorku, teme koje obuhvaća su univerzalno prepoznatljive i uvijek aktualne.

Kerempuhova dramatizacija stripa kao centralnu negativnu ličnost smjestila je lik Superhika, karizmatičnog lopova koji ironično otima siromašnima da bi dao bogatima. 

Teške teme kroz “lake” doskočice

Kroz odabir super-antiheroja kao direktnog suparnika junacima iz Grupe TNT, predstava obrađuje inače teške teme, poput socijalne nepravde, siromaštva i zakulisnih političkih igara, ali na mladima prihvatljiv način uz zdravu dozu humornog odmaka.

U predstavi nastupaju Luka Petrušić (Alan Ford), Matija Šakoronja (Bob Rock), Tomislav Štriga (Broj 1), Domagoj Ivanković (Grunf), Tarik Filipović (Sir Oliver), Hrvoje Kečkeš (Debeli šef), Filip Detelić (Superhik), Borko Perić (Jeremija), Ana Maras Harmander (Bepa), Ines Bojanić (Margot), Josip Brakus (policajac/Čaruga), Ozren Opačić (inpektor Brock), Karlo Mlinar (Samoubojica), Tomislav Dunđer (bogataš /tamburaš).

Dramaturg predstave je Vid Lež, scenograf Davor Prah, kostimografkinja Nikolina Miletić, autor glazbe Tomislav Babić, autorica maski Marija Bingula, koreograf Branko Banković, a oblikovatelj svjetla Alen Marin.

 
Nastavi čitati

Nekategorizirano

Župan Bilaver: Uređenje Draženice prioritetni projekt Županije

Objavljeno

4 mjeseca prije

-

26. kolovoza 2025.

By

Župan Zadarske županije Josip Bilaver i njegov zamjenik Robertino Dujela održali su radni sastanak s voditeljem područne konzervatorske službe u Zadru Igorom Miletićem i ravnateljem Županijske lučke uprave Zadar Davorom Škibolom na temu uređenja uvale Draženica i Maestral.

Riječ je o jednom od najvažnijih infrastrukturnih projekata Županije koji uključuje izgradnju novih komunalnih vezova, uređenje plaže, proširenje prometnice te pješačko-biciklističke staze i zelene površine.

Na sastanku je dogovorena daljnja suradnja Konzervatorskog odjela i Županijske lučke uprave u svim fazama pripreme i realizacije projekta, kako bi uređenje uvale Draženica bilo provedeno u skladu s relevantnim smjernicama i standardima.

Župan Bilaver istaknuo je kako projekt Draženica predstavlja prioritet Županije i da će donijeti značajnu dugoročnu korist građanima i razvoju zadarske obale.

 
Nastavi čitati
Oglasi
Oglasi
Oglasi
Oglasi
Oglasi
Oglasi

U trendu