Teško je reći tko prednjači u stvaranju mitova, Srbi ili Hrvati, ali gotovo jednostoljetno dijeljenje zajedničke sudbine podjednako zbunjuje objektivne antropologe, etnologe i povjesničare. Ispravnije je vjerovati kako su Srbi, kao brojniji narod, u težnji za dominacijom, koristili mitologiju za podređivanje drugih, sve do kraja prošlog stoljeća kada prerasta u mitomaniju i postaje uvod u neviđeno krvoproliće. Danas je to retromanija, bolesna opsjednutost prošlošću, koja uvijek rezultira nesrećom, pa se ne treba čuditi činjenici da je kontroliraju treći, oni koji bi da svijet ide naprijed, koliko god bio nepravedan, da artikuliraju ponašanje malih da bi oni mogli biti veliki. Te relacije najbolje je opisao Zbigniew Brzezinski, američki geostrateg čiji su „pogledi“ bitno ugrađeni u događanja na Balkanu. Uostalom, bio je opsjednut „Globalnim Balkanom kao zonom moguće fatalne nestabilnosti koju treba preduhitriti do kraja XX. stoljeća“, a novonastale zemlje je predvidio kao dominije zapadnih hegemona.
No, koliko će koja zemlja biti velika ili mala, u globalnim, geostrateškim relacijama, nisu presudni svjetski centri moći, ili njena površina i brojnost življa, već narod i vodstvo svake zemlje. Napose novostvorene, s otvorenim mogućnostima izbora mjesta u takvom svijetu. Za sve što se gradi i neprekidno dograđuje presudni su kvalitetni temelji, napose za stvaranje i razvoj novih zemalja, ali Hrvatska svoje gradi na mitovima i polako, ali sigurno, preuzima primat u mitomaniji regije, Europe i šire. Baš onoliko koliko zaostaje u gospodarskom razvoju. Mitovi ponekad posjeduju logičnost i sustavnost, ali su uvijek besmisleni. Danas, u drugom desetljeću XXI. stoljeća – potpuno. Takve temelje, stvorene od mitova, upravo je potkopao Haag i to nikome mislećem ne bi trebalo biti iznenađenje. Odakle onda toliki izlivi nacionalne patetike? ZNA SE, uzrokovana je nacionalnim mitovima – jedno i drugo su( međusobno uvjetovani), krajnji dosezi gospodara beznađa, koji vlastitu agoniju upravo pretvara u agoniju cijelog naroda.
Temelji od laži, obmana, pljački, prijevara i izdaja, paleži i ubojstava, postali su čvrsti, uzvišeni, junački, najbolji i najpošteniji, zaliveni mitovima privremeno su poslužili svojim graditeljima, ali za stvarne i velebne gradnje za vlastitu upotrebu. Sve što je učinjeno junački i pošteno utopilo se, izmješalo i danas je nemoguće razlučiti tko je zakinut za poštenje, tko za privilegije, a tko ciljano stvara nered radi jeftinih političkih bodova. Sami počeci rata obilježeni su eliminacijom (nerijetko likvidacijom) onih koji su se imali izgleda uzdići, oni sretniji su nestali u zaboravu, a masa bezopasnih je konstantno marginalizirana – proporcionalno ratnom doprinosu. To je konstanta, bez obzira na promjene vlada, kao da uvujek ista ruka stvara preduvjete za dugotrajnu bijedu, siromaštvo i neslogu. Koja to zemlja za pet godina postojanja stvori i ozakoni toliko nesreće koliko u slijedećih deset ne može ispraviti, tek da bi postigla minimum za ulazak među normalne. Ali, ta politika još uživa podršku, u pravilu onih koje je najviše zakinula i to ozbiljno zbunjuje rijetke objektivne promatrače. Teško se oteti dojmu da smo novovjeki Odabrani narod, koji prije pročišćenja mora dosegnuti samo dno. Dno je tu i svi preduvjeti za prijeko potrebnu katarzu. Samo, hoće li se ostvariti po poznatim pravilima, ili će, kao i sve drugo, poći ukrivo.
Je li trebalo čekati da nevini ljudi iskupljuju grijehe struktura daleko od onoga što su stvarali u najboljoj namjeri i na najbolji način pa da se kao osvijestimo. Licemjerni smo ne manje od njihovih sudaca koji im, za razliku od nas ništa ne duguju osim visokih plaća i interesa svojih gospodara. Međutim, pravi problem leži u činjenici da iza haaškog Tribunala stoji gotovo 200 zemalja svijeta, sve članice UN, one iste svjetske organizacije koja je od početka rata imala poseban odnos prema RH, a da to nikada nije poslužilo za prilagodbu zemlje svijetu.
Krajem XX. stoljeća stvarala se nova europska država na čijem čelu su bili ljudi čiju su politiku kontrolirali njihovi bližnji. Tuđmana sin, a Šuška supruga, kao najviši kontrolori njihova rada, dugo neviđeno u civiliziranom svijetu. Među braniteljima sila bjelosvjetskih probisvjeta, oslobođenih zatvorenika iz zemlje i svijeta i deseci paraslužbi i paravojski s nejasnim zadaćama, podređenih tek pojedincima iz vrha vlasti. Policija, naročito vojna, opterećena desecima psihopata, a sigurnosne službe satavljene od neukih i podložnih ucjenama da se lakše kontroliraju. Nikome nije bilo čudno što su dugogodišnji borci za samostalnu državu iz ilegale u zemlji i inozemstvu, odustajali od aktivnog sudjelovanja ili su se vraćali u inozemstvo duboko razočarani(ako su preživjeli prve pokušaje). Stvarni junaci su postali ratni profiteri, koji vrijeđaju i gaze pošten svijet. Zemlja smo u kojoj Željko Kerum ima privatni grad i javno moralizira – brani generale i više nego itko pokazuje tko smo.
Da li se mogla izbjeći nesreća na oslobođenom području nakon Oluje? Možda jeste da vojnu policiju nije vodio puk. Budimir, priučeni kuhar iz Njemačke, ekstremni nacionalist, nikad kriv za događanja u Lori i Kulinama, službu sigurnosti sat. Generalić, odličan tehničar , ali nesposoban kontrolirati površinu veću od običnog stana. Političku djelatnost sprovodio je puk. Zelić, prepotentni orijaš kojemu je komunikacija s ljudima uvreda. To su likovi koji su trebali odraditi posao, a očito nisu i nema ih među odgovornima. Zadarski pripadnici SIS-a, doduše prisutni na terenu, ali zauzeti lovom na telad i umjetnine. Neki su u borbi s teladima ranjeni i danas su ugledni branitelji-invalidi sa svim pravima koja iz toga proizlaze. Nisu viđeni jedino časnici Turković i Grancarić, jer su obojica alergični na rat. Prvi načelnik zadarskog SIS-a i salonski pomoćnik za sigurnost Gotovini, drugi zapovjednik zadarske vojne policije. Oni su vršili prihvat zarobljenika i usput stjecali zavidno materijalno bogatstvo, kojemu su podredili nacionalno. Postavljanje zadranima poznatog Tome Didulice, za načelnika SIS-a, koji je trebao istražiti nemile događaje, priča je za sebe.
Možda najbolju sliku stanja u zemlji ipak odaje ponovna pojava Ante Đapića, koji se ne libi prozvati sve razine vlasti i utjecajne pojedince, doduše one koji su na odlasku i ne vidi politički interes. U zemlji u kojoj je on politički faktor, a ne na primjer Dobroslav Paraga, svjetski priznati borac za pravdu i samostalnost Hrvatske, ili Ante Paradžik, koji je misteriozno poginuo usred rata, usred Zagreba, šanse u bolje sutra dugo neće biti. Okrenemo li se u pravcu drugih političkih snaga, pretendenata na vlast, dobit ćemo istu sliku. Onda se pitamo zašto nas ne voli Europa, pa i svijet, zašto nam sude kako sude. Haag ne sudi kriminalnoj taktici ili strategiji, na koju utječu vojnici, već kriminalnoj politici, a ona jest kriva.
Mitovi? No pasaran.