Cijelo desetljeće poslije Domovinskog rata hrvatski medijski i politički prostor zapišavao je lik poznat pod nadimkom Rojs, legenda, (inter)nacionalni junak, general, prometni inžinjer, doktor vojnih znanosti, ili točnije pretili dinarid, švercer, šofer,ratni profiter i bruka države i pol. Njegov najveći ratni pothvat, prema vlastitom priznanju sklonoj HTV (i pretplatnicima koje su zajedno tucali u mozak) jest osobna zasluga za iseljenje 80.000 (slovima:osamdesettisuća) Hrvata s prostora BiH čime je polučio iznimni doprinos sadašnjoj sudbini njihova ostatka. Uz svoja herojstva desiderat mu je bio lik i djelo Ante Gotovine, s kojim se poistovjećivao poput svake (dan)gube poljuljana identiteta pomažuči mu kao i „svom“ narodu, točnije, nanoseći im štetu  ad infinitum. HDZ, politička stranka koja je iznjedrila najveće protuhe ovog naroda i ovog vremena,  odrekla se njegove „pomoći“.  Rat, baš poput poplave, izbaci mnogošto i tek dio toga otplavi. Ostatak čeka kasnije velike kiše koje ovdje još nisu pale.
Baš poput opjevanog Hrvatine, javljaju se i  traju silni junaci, mesije, moralni orjentiri, generali ili nešto manje, pozvani dijeliti moralne lekcije naciji ne libeći se ponekad strogo zaprijetiti. Najčešće su van zakona, uime neznamčega, što im toleriraju snage koje su ih privatizirale zajedno s njihovim djelom – državom koju su „stvorili“ i narodom koji im (kao)pripada. Nije veliki napredak ako vas netko oslobodi i pritom prisvoji, jer i dalje ostajete neoslobođeni. Uvjeren sam da je malo zemalja u svijetu u kojima bi, toliko poslije rata, pa bio i pobjednički, oslobodioci uvjetovali razvoj zemlje i to iz nekoliko potpuno različitih rakursa. Danas potpuno podijeljeni, organizacijski raskomadani na stotine dijelova, sami sebi kompliciraju život postajući plijen u rukama pretendenata na vječno obnašanje vlasti u zemlji. Nesvjesni da poslije vrhunca postoji samo silazak (nerijetko teži od uspona), oni ga bitno otežavaju. Postaju pokriće za razne političke nesreće i garant daljnjeg srozavanja cjelokupnog društva. Jednostavno, nema nekoliko stotina istina i ispravnih puteva koliko ima organizacija oslobodilaca i njihovih želja. Začudo, imaju svoje predstavnike u tijelima vlasti, kojima omogućavaju politički tov bez rizika. U pravilu ih ne diraju što dodatno poptvrđuje sve rečeno. Trenutno disciplinirano čekanje u redu da ih primi predsjednica HDZ-a, u povodu najavljenih skupova,  vođe većih udruga, po koznakoji put, potvrđuju svoju „samostalnost“.
Postoji jedno povijesno iskustvo, kojeg se rijetki sjete, a potječe iz doba i zemlje „mraka“, staro nekoliko desetljeća. Naime, svi „veliki“ oslobodioci iz II. Svjetskog rata, kasniji gospodari života i smrti, prije stjecanja „slave“ u pravilu su bili neuki, najčešće šumski radnici, rudari, opančari ili ratari, što ne mora nužno biti loše, jer su bili najmotiviraniji za revolucionarne promjene, ali i skloni devijacijama. Oni obrazovaniji potjecali su iz redova partijskih fanatika, što ih je opet poticalo na radikalna postupanja. Među jednima i drugima bilo je onih koji su kroz rat tek prošetali i sačuvali energiju za poraće. Teško se otimam utisku da se povijest ponavlja u gorim uvjetima radi razjedinjenosti. Uostalom, tko su ljudi koji se još uvijek bave ratom, najgorom ljudskom pošasti, veličajući stalno vlastitu ulogu i tražeći dodatna priznanja. Mnogi među njima su naplatili preveliku cijenu voljenoj domovini. I, što je najgore – ne prestaju. Jer, bez rata od njih malo ostaje.
Iz govora Ante Kotromanovića, pričuvnog generala HV, na nekidašnjoj zadarskoj Konveciji SDP-a, mediji su izvukli jednu rečenicu koja glasi: „…Poznajem dušu i tijelo Ante Gotovine…Not kilti“! Ne znam kontekst njegova govora i da li ga je bilo, ali nezaobilazna tema Gotovina u njegovim govorima, baš poput Rojsovih, njegovom prijatelju kojeg tako dobro poznaje (u dušu i tijelo), može samo naštetiti. Ako i ne ostaje pretjerivanje do neukusa. Doduše, ostaje nejasna  i iznimna prisnost dvojice generala, koji su ratovali na različitim razinama vojne organizacije gdje to nije uobičajeno – dapače.
Na višak emocija i manjak znanja o temama o kojima nas uči, netko ga je trebao davno upozoriti. Svoje djelovanje je politički artikulirao i morao bi se barem više kontrolirati, jer pokazuje zavidnu razinu neznanja o  nizu tema na kojim ustrajava, a naročito njegovoj udarnoj temi – odličju Junaka Domovinskog rata, koje bi, na ovoj razini funkcioniranja zemlje, odnosno nereda u pogledu na rat i njegove sudionike, bila pogreška stoljeća. No, Kotromanović je inače poznat po pretjerivanju i povremenom  nedostatku viteštva, što želi zaboraviti i svakako bi dobro bilo da uspori. Fantasteriju o haškom uzniku, barem do konačne presude, prvenstveno. Ima još Zagoraca, Koradea, Certa…Pitam se, bi li Levar dobio odličje, a da bi, ili jeste, te teme sada ne bi bile potrebne.
Još nema potrebne kiše da spere sve što je poplava izbacila, a general bi morao znati da se poslije oslobađanja teritorija predaje civilnim vlastima. Kao član saborskog Kluba prijatelja Srbije (SD, 26.03.2009.), kaže da će, kada bude zajednički djelovao s srpskim vojnicima, imati  mnogo ratnih tema za razgovor. Nažalost, taj profesionalni vojnik, kakvim se voli predstavljati, grubo će prekršiti temeljno vojničko pravilo. Još šepa vojnički, a tek politički. Sadašnje djelovanje mu je svojevrsna adiafora, no sutra bi moglo biti pogubno.Valjda svako vrijeme i svaka sredina mora imati svoga Rojsa, a oni su iznimno složeni i zahtjevni za održavanje.