Tek započeti po(t)pis hrvatskog življa izazvao je bučne polemike na svim razinama društva, naročito u onim dijelovima koji nemaju pojma što to znači, kako izgleda, čemu služi, a ponajviše tko će od toga imati najviše koristi. Svi vide teorije zavjere,  atak na njihove slobode , a oni od toga nemaju ništa. Razočarani u zajedničko dobro pomno prate da im se ne omakne kakva nesmotrenost od koje će netko profitirati, a oni, kao i uvijek, biti izigrani. Opečeni i u hladno pušu. Sve te curice-popisivačice mogu biti bilo tko, mogu ispipati ono što godinama pomno krijemo od države i bližnjih i nije dobro u poznim godinama ispasti budalast. Zar poslije svih prijevara čije posljedice proživljavamo? I, tko nas može natjerati da danima uređujemo dnevni boravak za nekakvo opće dobro. Dobro može biti samo naše, a ovdje se ne vidi.
Rekli bismo tipično hrvatski. Ono, jest da državna uprava krši Ustav RH i niz na njemu temeljenih zakona, ali ni više ni manje od bilo koje banke kada želimo podići i najmanji kredit. Tada sumnjamo manje zbog jednostavne činjenice da više vjerujemo onome tko nas  jače stisne. A banke stvarno stisnu. Znamo da se nismo dužni izjašnjavati o osjećajima i uvjerenjima, čak ni državi, ali ako iza svega stoji naš Župan, zbog čije snage autoriteta moramo otvoriti vrata i sudjelovati za opće dobro onda se stvari mijenjaju.
Ja osobno ne vidim koristi ni opće ni svoje, jer sam uvjeren kako se na krivo postavljena pitanja ne može dobiti točan odgovor. Što se zbraja više netočnih odgovora to je krajnji rezultat netočniji. Ali, ne treba biti kokoš da se prepozna mućak i površno proučavajući upitnik na internetu podlijegao sam i sam raznim teorijama i zaključio da 170 milijuna, koliko popis košta, ionako ne bi bilo pametno upotrijebljeno. Možda još koji skupocijeni BMW za nekog miljenika vlasti u što sam bio sigurniji nego u promašaj popisa. I, popisah se već prvog dana. Domoljubni adrenalin me odmah izbacio u prvi kafić i kada sam pomislio da sam za ovaj mjesec napravio dovoljno dobrih djela naletih na TV reportažu s terena i jade izvjesnog Slobodana. Da ga ne znam lakše bi mi bilo. Zamalo ne upropastiše sva njegova dotadašnja životna postignuća koja, kad se saberu, stanu u tri riječi: pripadnik nacionalne manjine.
Krenulo Slobi pa se raspričao o jadima koji ga snađoše, sam postavlja pitanja i daje odgovore, malo zaključuje, predlaže, vrijeđa, kao politički funkcioner od formata svjestan kvaliteta i važnosti koja mu se daje, uči sve nas kako ga ubuduće moramo bezuvjetno poštivati. Digao je Slobo uzbunu u državi u vanradno vrijeme, na više razina. Ako je i od Slobodana, pripadnika nacionalne manjine – previše je. A, evo zašto:
Pred zakonom su svi ljudi jednaki… Nitko nema pravo vrijeđati pripadnost, opredjeljenje, osjećaje drugih ljudi i svatko ih može neometano izražavati itd. itd. Uvjeren sam da baš ovako Slobodan gleda na stvari i to je u redu, ali sam siguran kako mu nitko nije dojavio kako isto tako manjina ne može koristi te blagodeti demokracije na račun većine i raditi ono što on radi. Znajući ga vjerujem da njegova samouvjerenost izvire baš iz neznanja te sitnice. No, tamo gdje on politički djeluje to je zanemarivo.
Međutim, Slobo me potakao na drugo razmišljanje, ono o praktičnom  političkom statusu pojedinaca većinskog dijela društva, onog koji ni po kojoj osnovi ne uživa posebnu ustavnu i zakonsku zaštitu, već navodno ukupnu, većinsku, koju (ne)osjeća svatko i nitko. Ja sigurno ne, a vjerujem da malo tko drugi (ako ne pripada posebnoj skupini ) može alarmirati zaštitu poput Slobodana kada mu se učini da je zakinut u svojim pravima. Ne mogu zamisliti priliku da zovem neku političku personu u Zagrebu, svog župana, gradonačelnika ili predsjednika mjesnog odbora, kada mi naruše prava. Možda bi i mogao kada bi imao ozbiljnu ulogu poput njega da, kako kaže, broj članova svoje skupine podignem sa 4,5  na 14,5 , ali moja uloga i prava su minorna. Ja sam dio mase i pripada mi onoliko prava koliko zgrabim u masi.
Nažalost ne pripadam ni jednoj manjinskoj društvenoj skupini, ne mogu računati na zaštitu udruge „Iskorak“kada mi kažu da sam gay, nisam Rom i svatko mi može reći da sam cigan bez prava na zaštitu, nisam bivši narkoman i svatko mi može reći da sam drogeraš, nisam  bivši robijaš i svatko mi može reći da sam kriminalac i uvijek mi  ostaje da šutim svjestan da nemam sve one zaštitnike s kojima se razmeće Slobodan i svi oni koji uživaju manjinsku zaštitu. Tko štiti naprimjer blagajnicu u trgovačkom centru, koju bar jednom dnevno izvrijeđaju barem po tri osnove po kojima je „štiti“ Ustav RH. Kako sam duboko uvjeren da su u ovoj zemlji bitno ugrožena prava većine ljudi bez obzira na vjersku, nacionalnu ili drugu posebnost predlažem raznim Slobodanima da iskoriste korektor, koji ima svaki popisivač, te očiti višak energije upotrijebe drugdje.  Daj Bože da su u ovoj zemlji najveći problemi pogreške pri upisu Pupovčevih štićenika za koje sam sklon vjerovati da su prenapuhane.
Nitko nema pravo ugrožavati bilo čija manjinska prava, ali pripadnici manjina morali bi biti svjesni činjenice da većina nema veća već ista prava, nerijetko i manja. Uz svoja prava, koja očito znaju, morali bi biti svjesni i svojih obveza prema drugima.