– Dobar dan, gospodine Zrilić, pristojno i uljudno pozdravio sam zadarskog župana na jednom od prošlih njegovih kolegija, kada je prošao uz mene.
– Nemam komentara, samo je, više sebi u brk nego meni u lice, promrmljao i odgegao se prema Maloj vijećnici.
Sjećate se iz školskih dana, leksikona ili spomenara koji bi znali kružiti razredom od učenika do učenika? U njima su se otkrivale prve učeničke tajne, simpatije, hobiji, ljubav prema određenoj vrsti glazbe ili sporta. Pa bi netko napisao kako mu je simpatija Vesna iz prve klupe, a netko kako mu se sviđa pjegava Jasna. Tek nesigurnim slovima hvalili bi se učenici kako iz hobija skupljaju marke, salvete, poneko i značke. Ili bi načičkali da slušaju grupu More, eventualno oni malo upućeniji napisali bi da slušaju – uz Crvene Koralje – mamu i tatu.
Ali maleni Stipe, prva klupa do vrata, spomenar je ispunjao na samo njemu svojstven način. Gdje se tražilo ime i prezime učenika upisao bi tek kratice krumpirastim štampanim slovima – S.Z.U.P., pokušavajući otkriti da se zove Stipe, prezimenom Zrilić i sjedi u prvoj klupi.
Nemojte sada odmah zlobno primjetiti kako mali Stipe nije znao pisati i duže riječi, rečenice. Itekako je znao. Na mjesto gdje se tražilo upisati ime simpatije jednostavno je našvrljao masnim slovima – nemam komentara. Red ispod, gdje učenici veselo iznose svoje dječačke hobije i zanimacije, Stipe je jedankim žarom, s jednako masnim slovima, potvrdio prijašnju činjenicu da – nema komentara. Pa tako do kraja spomenara. Neka vas ne čudi stoga što su malog Stipu u razredu zvali Stipe – nemam komentara.
Kada je jednog ponedjeljka učiteljica Biserka na satu lektire prozvala baš njega, podignuo se upirući malim ručicama o klupu i zapet kao stara papovka čekao pitanje.
– Reci nam, Stipe, jesi li pročitao “Vlak u snijegu”?
– Mhm, promrmljao je sramežljivo dječak.
– Pa kakav je tvoj komentar na to što si pročitao, sa zanimanjem će učiteljica Biserka, prosjeda prosvjetna djelatnica koju je još samo jedna zima dijelila od mirovine.
– Nemam komentara, ispalio je dječak natjeravši na smijeh i suze svoje školske kolege.
Ta je nesretna rečenica dječaka pratila kroz cijeli život i sputavala ga u najbitnijim po život situacijama.
– Uzimate li vi, Katarina, Stipu za svog supruga, pitao je matičar simpatičnu mladu koja je u nesigurnim rukama stiskala buket najfriškijeg poljskog cvijeća.
– Uzimam, odrješito i sigurna u sebe odvratila je žena.
– A uzimate li vi, Stipe, Katarinu za svoju zakonitu suprugu, pitao je potom matičar i mladoženju kojemu se znoj podobrano slijevao niz leđa.
Nakon kraćeg muka koji je zabrinuo sve prisutne u dvorani za vjenčanje, mršavi je mladoženja, već naviknut na to, kratko i jasno, mrtav hladan odgovorio “nemam komentara”, ipak na kraju oženivši Katarinu.
Ni kada su ga na Popisu stanovništva prije deset godina pitali da se izjasni što je po nacionalnosti – Hrvat, Srbin, Musliman, Jugoslaven ili ostalo, Stipe je naravno već rutinirano odgovorio na postavljeno pitanje da – nema komentara.
Da se razumijemo, meni osobno takav stav ne smeta niti malo, ali ružno je pročitati i sramota za čuti kada se, recimo, na postavljeno pitanje – živite li u homoseksualnoj zajednici – odgovori sa tako neodređenim odgovorom. Ljudi su čudni, znaju biti zajedljivi i zlopamtila i takve stvari sa lakoćom upiju poput spužve.
Također, shvaćam i da se na neki čudan način to uvuče čovjeku pod kožu kada se previše koristi, što iz navike, što iz sramežljivosti, ili jednostavno zbog nedostatka pametnijih odgovora.
Osobno nisam bio baš prečesto, moram priznati, u dodiru sa takvom vrstom rečenice, ali da me netko sutra pita – ajde, bogati, ti radiš takav posao da moraš imati nekakav komentar o svemu i svačemu, pa komentiraj zadarskog župana – sve što bih mogao reći o njemu bilo bi, najiskrenije:
– Nemam komentara.