Taština je osjetljivost na svoju veličinu i zasluge, sujeta, sebeljubivost, ispraznost, baš ono što je stalo na čelo Lijepe naše i nezaustavljivo nas vodi ravno u provaliju. Taština je drugo ime Gospodarice, koja je zbog karakteristika pojma kao najdominantnijeg u karakteru, dovela posjed u stanje bezizlaza. Dakako, taština se ne ispoljava ako je okolina ne tolerira ili prihvaća, a u našem slučaju kombinacija je ubitačna. Jedino oružje koje bi u borbi s prekomjernom taštinom moglo polučiti rezultate jeste sama Ona, koja se otvoreno negira, ali, kao i svako oružje u rukama slabih, ostaje beskorisno.
Ona zaslužuje dobar dio kolača, jer je besprijekorno ispunila ulogu viših gospodara i svog prethodnika smjestila na zasluženo mjesto dokazujući neprekidno kako je on sam po sebi zlo, kako je planski i organizirano pljačkao, izdao, ucjenjivao i radio druge griješne poslove iz arsenala postojećih ljudskih zala. Nije se sjetila da je nastala kao produkt svih tih zala i da je to Njegovo djelo baš koliko i sva druga još uvećano za mogućnost nastavka do same provalije. A da je pogodio „u sridu“- jest. Jer, provalija je tu baš kao da je sam On vodio. Njene izjave, ili još gore ponašanje, koje otklanjaju nadu u kakav-takav spas i eventualno šanse za preživljavanje, taštinu čini ubitačnom, a aktivira se neviđenom drskošću poput zastrašivanja puka „crvenom opasnošću“, kojoj pripisuje ulogu iz vlastitog zrcala. Da li je u pitanju samo taština i neviđena drskost, ili ima još ponečeg, otkrit će vrijeme. Već sad je otkrilo odakle ruža besmisla, uglavnom pretočenog u zakone kakvi nisu davno viđeni i čine se gotovo nevjerojatnim. Postaje sve jasnije zašto se u zemlji, koja se po svemu kreće unatrag, više štite visibabe od ljudi, zašto protkani nesrećama ne možemo više tražiti utjehu u pomaganju drugima, ili zašto se baš sve okreće protiv ljudi koji (ne)rade i uzdržavaju tašte i bezumne zakonodavce, koji su potpuno izgubili vezu sa stvarnošću.
Tamo gdje predsjednica Vlade, kakva jest, kritizira bilo koga, pogotovo kolege iz oporbe, da su „trčali za Sanaderom“, da su „crvena opasnost“ i gdje ih kritizira za kriminal i korupciju, sreće nema niti će je dugo biti. Čak da se radi o meksičkoj mafiji bilo bi previše iz jednostavnog razloga što na takve izjave ima pravo posljednja u zemlji. Njen ministar vanjskih poslova s tek četrdesetak godina života također je pokidao veze sa stvarnošću, a ministar cesta naročito. Ni drugi ne zaostaju, a činjenica da njihove stavove javno brani gospodin Kunst govori da je na djelu nepoznat virus koji je potpuno dezorijentiran.
Krajem listopada prošle godine, uvjeren da je točno godina do parlamentarnih izbora, baš ovdje sam predvidio predizborne strategije pretendenata za vlast u zemlji i, što i nije bilo posebno teško, prognozirao korištenje retro tema iz sredine prošlog stoljeća. Put vladajućima, u pravilu, krči HTV, ove godine iznimno vrijedna, a slijede je snage prema uigranom konceptu. Sve to je već viđeno osim uloge predsjednice Vlade, koja bi u bilo kojoj drugoj borbi bila uvjerljivija, pa i u gospodarenju zemljom u čemu je neponovljivi diletant. Međutim, ulogom kritizerke „crvenih“, drugarica i drugova, tuđeg kriminala i korupcije, dokazuje jednu od dvije stvari; da su je prevarili savjetnici ili da je osoba opasna za sebe i za sve nas, te da bi je netko dobronamjeran trebao razuvjeriti na vrijeme. Jer, pored budućnosti naših pokoljenja gubimo i preostali minimum dostojanstva u inozemstvu, a ta se mrlja teško pere.
Nije stvar u tome da „crveni“ ne zaslužuju kritike, jer ih zaslužuju već i zbog činjenice da je Ona još tu, već jednostavno plaši lakoća s kojom Ona osuđuje. Teško je reći koga i najmanja greška je zaključiti da vrijeđa sve ljude i zdravi razum, jer grubo zloupotrebljava neospornu činjenicu da je „crvenija“, korumpiranija, drugarskija od onih koje napada i da je tamo gdje po njenim vlastitim mjerilima nikada ne bi trebala biti. Dakle, Ona je negacija sebe same.
Bezbroj je razloga bilo da nikada ne dođe, mnogo ih je da ode, a najviše da se ne vraća ni u kojem svojstvu odakle može utjecati na sudbine drugih. Bolno iskustvo trebat će dugotrajno liječenje. Mora shvatiti da je nitko ne pljuje, kako se voli izraziti, već da za nesreću nisu krivi glasnici. Neka joj to kažu bližnji, ili je taština prepreka golema. Kada bi barem malo mogla pocrvenjeti.