Suvremena društva stvaraju „gomile usamljenika” (D. Riesman). Mlade smo učinili „prognanicima života“ i sad nam oni uzvračaju udarac. U članku „Nasilje među mladima ili nad mladima”, (Život i škola, br. 13.) 2005. godine sam iznio tezu da (sofisticiranim) nasiljem nad mladima, sve veći broj mladih doživljava nasilje kao stil života i zabavom. „Socijalni nojevi“ stavljaju pred (mladu) osobu društvene rizike, strah od života i pred životom; stvaraju se pretpostavke za bijeg iz ovoga svijeta u svijet virtualnih  zajednica. Tako se brišu granice realiteta i fikcije, ali i (ne)izravno preuzima anarhistička paradigma društva bez hijerarhije, pravila, ograničenja, respekta pred autoritetima… Posljedica svega je „bumerang generacija” i njeni facebook prosvjedi koji su i umnogim elementima preuzeli obilježja nasilnih revolucija. (vidjeti: Miliša, Z., Prosvjedi kaosa, Vijenac, broj 397., 21. svibnja 2009.) Gnjevna masa, po definiciji, emotivno reagira na izvanjske okolnosti, a njeni članovi pokazuju lakovjernost, sklonost nasilju, netolerantnosti i nekontroliranim emocijama. Desetlječima akumulirani skepticizam kod mladih je stvorio izigranu- „bumerang generaciju”. Skepticizam se među mladima, pokazao kao snažan indikator socijalnih previranja i/ili prosvjeda. On ima svoj „volumen” i puca kada postaje matrica ponašanja većine. Stoga sam zapisao 2005. godine: „ Skepticizam treba promatrati kao upozorenje da se nepostojanje vizije za mlade može vratiti kao bumerang“ (Z. Miliša, Raskrižja struke i politike, Gradska knjižnica, Zadar, str. 76). U toj knjizi sam zapisao i ovo: „… većina katastrofa proizlazi iz društvene nebrige za idealne slike mladog čovjeka, a to je ono što razara svako zdravo tkivo, jer se svakodnevno ponižavanje akumulira u nemirima“ (str. 150). Prosvjedi mladih su logična posljedica desetljećima izigrane generacije, a koja je bila vidljiva u skepticizmu prepoznatljivim s apolitičnošću, strogog razdvajanja javnog od privatnog života, hedonizmu s elementima nihilizna, i „šutnji” na sve (društvene) anomalije. Studenti su prije prije nemira iz 1968. godine bili prepoznati kao skeptična generacija, kao i sredinom ovog desetljeća u Evropi i kod nas, a uslijedile su (kao reakcija) nove „internetske revolucije“. Skepticizam se pokazao (u oba slučaja) kao uvretira u nemire, (koje sam predvidio u knjizi iz 2004. godine).
Prosvjedi mladih koji su počeli 1968. u Parizu su nastavljeni 2005., a s istim intenzitetom nastavljeni koncem 2008. godine u Grčkoj, Finskoj, Španjolskoj, SAD…, a mogu lako eskalirati sa sindikalno anarhističkim pokretom na čitavu Europu. (Ovo sam konstatirao u knjizi «Mladi i mediji« 2009. godine str. 137.) Kaotična situacija je započela u Francuskoj 2005. godine, a kasnije se (s većim ili manjim intenzitetom širila tijekom 2008. godine) na Dansku, Portugal, Španjolsku, Italiju, Njemačku… Ranije sam pisao da bi se studentski prosvjedi protiv komercijalizacije  mogli ove godine u brojnim državama, uz sinergiju sindikata, radnika, nezaposlenih i seljaka, usmjeriti na rušenje neoliberalnog koncepta društva. Očekujem da će prosvjedi studenata prerasti u dugotrajni pokret koji može eskalirati s permanentnim sukobima. Prosvjedi mogu pretvoriti u projekt “radničke borbe” i/ili budućih anarhističkih i zelenih revolucija.  Moje tezu da nam slijedi eskalacija studentskih prosvjeda, (do data skeptične generacije) iznio sam 20. lipnja 2008. godine, (u organizaciji  «Internacional Center for Education of Journalists», a u okviru Tempus projekta, gdje sam održao uvodno izlaganje u Novinarskom domu u Zagrebu 20. lipnja 2008. godine pod nazivom «Djeca i medijske manipulacije»)
U Francuskoj se 2007. god. pojavio anarhistički manifest pod naslovom „Nadolazeća pobuna“. U prvom dijelu, (anonimni autori – u duhu studentskih prosvjeda) postavljaju dijagnozu bolesti konzumerističkog društva, dok u drugom nude praktične savjete za revolucionarne aktivnosti protiv Crkve, škole, države… S druge strane, u Njemačkoj su 22. 03. 2005. na internetskim stranicama date naznake velikih akcija: „Svijet je stvoren za promjene!“ Prvi su reagirali mladi anarhistički aktivisti:„Mi iz Anarhističke radionice mislimo da se svijet može mijenjati samo ako se dokinu totalitarne institucije kao što je država! Njihove poruke u protekle dvije godine su iste, a sada se ostvaruju i kod nas: “Vrijeme je da vaša pravila prekršimo i da sada vi živite po našim pravilima”, te “Mi imamo utopiju, naše društvo će izgledati onako kako mi želimo”. Mladi u internetskoj (internacionalnoj) „zajednici“ prizivaju dane kaosa. U tu svrhu je na intenetu  prikazan kratki film „Dani kaosa“ od punkera i anarhista u Njemačkoj. U njemu se najavljuju napadi na represivni aparat diljem Europe- http://www.readers-edition.de/2010/02/26/rueckkehr-der-chaostage/. Naime, na internetskoj stranici Uhttp://chaostage2013.wordpress.com prikazana je demo snimka u Njemačkoj ( nasilnih scena obračuna mladih s policijom) pod nazivom „Dani kaosa”sa slijedećem tekstom u filmu: „Vrijeme je da se posvuda ljudi pripremaju za velike barikade – nerede, za događaj koji si oduvijek čekao- napokon stižu dani kaosa …
Krvave revolucije od početka 2011. započete od strane Tunisa i Egipta „prelile“ su se i na Bahrein, Libiju, Jemen, Alžir, Irak…, Prvo su su Egipćani masovno koristili Facebookom dok su pripremali prosvjede… Od 2011. godine u sukobima s vlastima naroda protiv režima u Jemenu, Albaniji, Tunisu, Egiptu, do Alžira, Libije, Bahrainu, sve do Iraka tamošnje vlasti su panično pokušavale “ugušiti” internet kao sredstvo poticanja i organiziranja revolucija. Mladi su 17. veljače 2011. preko Facebooka pozvala građane Libije da se priključe masovnim prosvjedima protiv vlade, pod naslovom “Dan bijesa”. Nakon toga su vlasti ometali ne samo internetski signali, nego i telefonske veze. Po istom obrascu kao u Egiptu, Tunisu… i  vlasti su u Alžiru, Egiptu i Libiji blokirale pristupe internetu.  U Iraku su 25. veljače 2011. prosvjedovali najviše mladi ljudi u više gradova širom zemlje protiv vlasti koji su, po uzoru na prosvjede u drugim bliskoistočnim zemljama, isto tako, nazvali “Danom bijesa”. Nekoliko gradova je bilo potpuno blokirano, a prosvjednici su interventnu policiju zasipali kamenjem, i sličnim „rekvizitima“ po scenariju internet- revolucionara. “Dan bijesa” se  planirao na društvenim mrežama, samo to kod nas rijetko tko zna i/ili prati.
Dva događaja su koincidirala istoga dana, 19. veljače 2011., s internetski najavljivanim suprotstavljenim stranama u Dresdenu, aktivista krajnje ljevice protiv neonacista, a kod nas se (tog dana) preko poruka na Facebooku počeo širiti poziv za rušenjem Vlade. Ivan Pernar, (samozvani)„vođa Facebook revolucije“ je preuzeo metode i oragnizacije Dane bijesa s jedinom porukom “rušenjem Vlade”… Internet je stvorio bumerang generaciju kao i činjenica desetljećima nebrige za mladu-izigranu generaciju, koja je sada dovedena i kod nas u „slijepu ulicu“, iz koje izlaze sve frustracije ili akumulirani bijes. Mladima smo dali ili ostavili jedini prostor ulicu kao zabavu, dokoličarenje, (auto)destrukciju… Nije li licemjerno sada se čuditi kako je od nje (ulice) potekla revolucija. Prosvjedi su već preuzeli elemente revolucije, svidjelo se to nekome ili ne.
U Danskoj su još devesedetih godina anarhisti intenzivirali svoje aktivnosti zauzimajući napuštene državne objekte, (prvenstveno vojne baze) za širenje svojih slobodarskih ideja. To je bio “okidač” zašto se 1991. god, prvo u Danskoj, započelo s projektom «Piloti kaosa» (kaos Ploterne). Isti projekt je kasnije razvijen u svim skandinavskim zemljama. Danas ga prihvaćaju i SAD i Japan, s ciljem da se spriječi daljnje beznađe mladih i njihova dezorijentiranost, kao posljedica društvene dezorganiziranosti za stvarne potrebe mladih. A kod nas? Revolucionarni porivi i pozivi kod nas se „nojevski“ (od vladajućih) prešućuju, a sve ove okolnosti svakodnevnih prosvjeda se izbjegavaju nazvati pravim imenom- dani kaosa. Prosvjedi se inteziviraju, postaju sve masovniji, a bi će nasilnijih od ranijih, dok „socijalni nojevi“ i dalje- šute!