Nekada davno, u nekom prošlom stoljeću, mileniju, spominjala se nekakva samostalna, suverena i demokratska Hrvatska. Što je od toga ostalo – teško je reći danas, kad se niti ne zna dokle seže srbijansko, a dokle hrvatsko pravosuđe. Bio je jednom davno neki rat kojeg se ne sjeća skoro nitko, osim onih koji su u njemu sudjelovali, bili ranjeni ili onih koji su u tom ratu ostali bez nekog sebi bliskog.
Imamo danas oktroiranu premijerku koja je kao miistrica branitelja okljaštrila Braniteljski fond i sudjelovala u prodaji ključnih sedam posto dionica MOL-u. Ne bi to bilo čudno da danas nije, barem za javnost, zabrinuta zbog pokušaja MOL-a da postane natpolovični vlasnik Ine. Nije, naravno, tu bez grijeha ni bivši predsjednik Stipe Mesić koji je također oktroirao Dragičevića koji je uredno figurirao kao fikus s visokim primanjima.
Mnoge naftne kompanije su gradile benzinske crpke, samo je Ina imala nekog važnijeg posla. Usput su nam s Inom u nepovrat otišli i mnogi izvori pitke vode. Ma što o tome trkeljala Vlada.
A možda Dragičević nije imao dobar pregled situacije iz svoje vikendice u Rokfellerovoj? Možda su mu zvonici katedrale zakljanjali pogled?
Ali, što je bilo bilo je! Ina je za Hrvatsku više-manje izgubljena, kao i PLIVA, HT, DIOKI…
Koliko je Stipe Mesić bio izgubljen i zaigran trebao bi znati Mladen Bajić, ali on radi tek kad mu se to naredi, a dotle se smješka i mudro zbori kroz istinoljubiva izdanja Europapressholdinga. Mišljenja razmjenjuje s ambasadorima jer oni od kojih prima plaću nisu mu dovoljno reprezentativni. Njegov mandat je duži od Mesićevog, ali rezultat i jednom i drugom je duboko ispod nule. Kad se vide rezultati i nula stupnjeva Kelvina – nije puno (-273.6 C).
Čudni se pravnici proizvode i u Zagrebu i Splitu. Sve znaju samo su malo previše samozatajni i povučeni, ili previše podvučeni. Sve dok ih netko ne izvuče na čistinu, a onda im je neugodno svoje dojučerašnje sudrugove sa svečanih večera, pretvorbi i premijera trpati u Remetinec.
To je manje-više stalna situacija unutar Hrvatske. Novi moment je da Srbija insistira na procesuiranju zločina počinjenih na teritoriju Republike Hrvatske. Ne ulazeći u pojedina djela za koja se traži procesuiranje, a svaki zločin treba biti pravno obrađen, zanimljivo bi bilo saznati na osnovu kojih sporazuma Republika Srbija ima ingerencije nad pravnim sustavom Republike Hrvatske? Događajima koji su se događali u Hrvatskoj za vrijeme agresije trebao bi biti nadležan pravni sustav Republike Hrvatske, a ni u kom slučaju Republike Srbije koja je bila nositelj te iste agresije.
Ono što se događalo u Vukovaru treba razriješiti pravosuđe Republike Hrvatske. Pravosuđe Republike Srbije s tim nema ama baš ništa ukoliko je Hrvatska suverena država. To je, naravno, veliko pitanje. No, da Hrvatska nije pravna država to vidimo po slijedu privatizacije koja je bila ordinarna pljačka, a kriv je Polančec za osvjetljavanje seoskog stadiona i Sanader za Fimi mediju. Ostali „industrijalci“ su svoje tvornice naslijedili od Partije koja ih je školovala.
Također je vrlo zanimljivo da je najlakše šikanirati i hapsiti branitelje i opravdano i neopravdano. Istovremeno nitko iz Hrvatske nikada nije pokrenuo postupak za procesuiranje Kadijevića, Adžića, Dudakovića itd. Istovremeno po Zagrebu mirno hoda otac ex-Mesićevog i sadašnjeg Josipovićevog savjetnika Josip Perković. Ima uredno izdanu međunarodnu Interpolovu potjernicu. I nikom ništa. Naravno da ga se ne može izručiti Saveznoj Republici Njemačkoj, ali bi ga trebalo procesuirati u Hrvatskoj.
No, o tome šuti i oktroirana premijerka Jadranka Kosor, državni odvjetnik Mladen Bajić, a ne čuje se ni glas ministra pravosuđa. Možda je u Hrvatskoj to sve igrokaz u kojem se proigravala lustracija koja nikada nije provedena da bi upravo Hrvatska bila jedna od zadnjih zemalja u Europi u kojoj su svi pred zakonom jednaki – samo su neki jednakiji od drugih. A sve pravnik do pravnika: Josipović, Mesić, Kosor, Milanović…     
I svi ti pravnici šute, dok oktroirana premijerka poziva na red javnu televiziju i novinara Šprajca. Nije Šprajc sveto pismo, ali za onaj cirkus šepirenja sa svojom dvorskom pratnjom koji je priučena pravnica upriličila u dječjoj bolnici treba je procesuirati – zbog ugrožavanja života teško bolesne djece. Ako neće Bajić, po službenoj dužnosti, onda ravnatelj Klaićeve bolnice Roić, iako ga to može koštati mjesta, a potom kao zadnja linija – roditelji.
Jer, djeca su im kao i svima nama ono najvažnije: bit života samog.
Jadranka Kosor to sigurno nije.