Država je korupcijska, autokratska kleptokracija, koncentrirana na vodstvo premijera/premijerke …… ….., u kojoj su odličnici, tajkuni i organizirani kriminal povezani zajedno i stvaraju “virtualnu mafijašku državu”. Sve to navedeno je u jednom od mnogih dokumenata koji diskvalificiraju sposobnost američkog obavještajnog sustava da zaustavi curenje informacija koje američku vanjsku politiku detektiraju kao školski primjer ocvale imperije. I to imperije koja je u stanju skupiti sve informacije s bilo koje strane, ali nije u stanju istovremeno ih preraditi i kanalizirati u sustav kako bi sa samog vrha takve informacije bile okosnica donošenja pravovaljanih i pravovremenih odluka.
Istovremeno, razlivene informacije ukazaju da se više-manje sve zna. A ono što se zna koristi se isključivo – po potrebi. Tko iskoči izvan zadanih gabarita, dobije po ušima, pod uvjetom da nije dovoljno jak i opasan protivnik. Poglavito onaj koji može uzvratiti. Bilo vojnim odgovorom bilo blokiranjem vitalnih interesa za SAD, npr. blokada Hormuškog tjesnaca.
Lupanja po ušima zasigurno nema i neće biti prema Kini i Rusiji. Kina je u međuvremenu postala respektabilni gospodarski subjekt u međunarodnim odnosima, dok je Rusija jedini potencijalno ozbiljni vojni protivnik. Naravno, lupanja će biti, ali po koljenima jer otvoreni sukob, tj. njegov rezultat mogao bi biti vrlo riskantan i za neupitno danas prvu silu svijeta. Natezanje o pitanjima „demokracije, ljudskih prava“ i ostalih prigodničarskih pitanja i potpitanja od strane američkih kontroliranih medija nešto je što traje još od kraja Drugog svjetskog rata. No, to su pitanja koja Kina ne čuje, a Rusiju ne zanimaju, ma tko tamo bio trenutno na vlasti.
Činjenica je da je situacija u potpunosti izmakla kontroli. Ne samo u ex-istočnoeuropskim „demokracijama“ koje su rekonstituirane kao zemlje trećeg svijeta u Europi, već i u SAD što je pokazao i kolaps „virtualnog financijskog tržišta“. Primjer No. 1 je Manhattan Bank koja se uslijed „prenapuhanih kredita“ prepolovila da bi na prvo mjesto izbila Morgan Bank koja je izgubila „samo“ trećinu vrijednosti. Simplifikantno je da su sve dubioze prouzročene pohlepom za što većim profitom posušene novcem poreznih obveznika. Uostalom, tako su banke i u Hrvatskoj više puta sanirane novcem poreznih obveznika, a zatim prodane pod još uvijek tajnovitim ugovorima, ali nesporno po puno nižim iznosima nego su stajale sanacije.
Trgovina oružjem, pranje novca, osobno bogaćenje, zaštita gangstera (u Hrvatskoj kolokvijalno hrabri novinari koriste termin – kontroverzni poduzetnik), iznuđivanje, torbe pune novca, zlata i dijamanata, tajni računi u off-shore bankama na Djevičanskim otocima, Lihtensteinu, Cipru, poneki sef u Švicarskoj – crna su slika političkih sustava u kojima samo na mito, prema skromnim procjenama, godišnje ode više od 1000 milijardi dolara. Iako se to sve zna najveći problem je u tome što je vrlo teško napraviti razliku, povući crtu, između aktivnosti suvremenih vlada i organiziranog kriminala. I nije to problem vezan za takozvane tranzicijske zemlje nekadašnjeg Istoka. U tom smislu nema razlike između Istoka i Zapada. Osim što je Zapad još uvijek daleko bogatiji i igra koliko toliko u rukavicama.
No neki su izgubili pravo na odnos u „rukavicama“. Poglavito vlasnik WikiLeaksa Julian Assange koji je odlučio tajnu dokumentaciju SAD prezentirati putem interneta. Njegova stranica napadana je sa svih strana, uglavnom američkih. Interpol je izdao tjeralicu, a informacije se i dalje objavljuju ma gdje se server nalazio. Život Juliana Assangea je itekako ugrožen. Kako prolaze „neprilagođeni“ vidjeli smo kad je svojevremeno ruskom ex-agentu Litvinenku, poslužen polonij i to u Londonu. Ubojstvo s potpisom uz poruku – Tko nam što može? A ako su mogli FSB-ovci što li tek mogu branitelji ljudskih prava i demokracije iz CIA-e?